Pred nekoliko tjedana javila mi se B – ima godišnji i dolazi doma u Rijeku te bi, umjesto cuge, voljela jedan dan u brda s nama. Kako već malo više od 3 godine živi i radi u Zagrebu, nemamo baš često priliku vidjeti se pa se cijeli dan proveden skupa u prirodi činio kao odlična ideja. Odmah sam u dogovore uključila i svojeg brata, G-a. Nismo se zbilja dugo družili u ovoj postavi, a i dodatni razlog je bio da ga malo izvučemo iz kuće – u slobodno vrijeme samo igra računalne igre, gleda serije i surfa 😵. Oboje su totalni planinarski početnici, ako ih uopće mogu tako nazvati – B je davno bila s nama na jednom izletu, a G nije bio niti jednom u brdima.
Dogovor je pao na četvrtak, 11.6.,s obzirom da smo svi imali slobodan dan. Za rutu izleta odabrali smo Sjeverni Velebit, odnosno dio Premužićeve staze od Zavižana do Rossijevog skloništa. Računali smo da bi to za početnike mogao biti odličan izlet jer nema veliku visinsku razliku, a opet je dovoljno dugačak da se cijeli dan može uživati u planinarenju. Također, Velebit je to – jako je lijepo (posebno na sunčani dan, kakav smo mi pikirali), a i htjeli smo napraviti odmak od previše poznatih, lokalnih brda (Učke, Hahlića, Platka) jer tko zna kad će njih dvoje opet imati priliku ići na Velebit (s obzirom da nikad ili vrlo, vrlo rijetko planinare).
B je bila oduševljena lokacijom, stalno ponavljajući kako ona ima velebitsku babu koja je cijeli život nosila ručak na ispašu preko Velebita i da bi bilo u redu da i ona napokon vidi taj Velebit – ako je mogla baba, pa to će biti prava sitnica za nju 😂. Ne želeći joj rušiti iluzije, pustila sam je da sama iskusi taj uspon.
Dva tjedna prije, sve o čemu smo se dopisivali je o izletu – ali u dvije skroz različite perspektive. B je bila jako uzbuđena i jedva je čekala izlet – odmah je išla u potragu za odgovarajućim tenisicama u kojima može u planine. S druge strane, G je cijelo vrijeme gunđao oko izleta i kao alternativu predložio druženje kod njega doma, s pivom, pizzom i palačinkama – uzalud se trudio, jer nitko od nas nije htio odustati od planinarenja 😄. B se hvalila da je u dobroj formi, da svaki dan ide pješke na posao i s posla te da nekoliko puta tjedno radi plank vježbe u stanu. G je gunđao kako za vrijeme korone nije ništa radio, nije mogao u teretanu, a ni kod kuće nije vježbao. B je svaki dan gledala prognozu za četvrtak i nadala se da će biti lijepo vrijeme. G je svaki dan prizivao kišu (samoprozvani Rain Whisperer). Kada smo zbog vremenskih uvjeta morali odgoditi izlet s četvrtka na subotu, B je bila sretna što ćemo ipak ići i što će biti lijepo vrijeme, a G se pozivao na misteriozne, druge planove 😅.
Šalu na stranu, zapravo su oboje htjeli ići, samo je pristup bio drugačiji. B je bila puna entuzijazma, bez razmišljanja o tome kako bi moglo biti teško i kakva će biti – „Zvat ću ja Miljenka iz HGSS-a, ako zagusti“ pristup u kojem u startu nema tog prkosa „Ja to moram moći“, već se ide i bit će kako bude. S druge strane, G je cijelo vrijeme vrtio u glavi hoće li on to moći i hoće li uspjeti pratiti naš tempo, ali je očito htio dokazati i sebi i nama da on to može (čak je i on išao do Decathlona po vjetrovku i hlače za planinarenje, što mi je dovoljan pokazatelj želje 😄).
Takvi strahovi ili sumnje često se javljaju kod većine nas, kada radimo bilo što s ekipom koja se time neko vrijeme već bavi, a mi smo totalni početnici (i ne želimo se osramotiti). Ovo je skroz ljudski, vjerujem da smo svi (ili barem većina) takvi i imamo slične strahove i dileme. No, kao što sam njima (a i ostalim prijateljima koji povremeno pohode planine s nama) više puta rekla, to nije razlog da čovjek ne proba nove stvari te utvrdi sviđa li mu se to i pronalazi li se u tome. Svi smo mi jednom bili totalni početnici u nečemu, a ako dopustimo da nas sumnja u sebe ili strah od neuspjeha ili sramoćenja spriječi u isprobavanju novih stvari, propustit ćemo brojne prilike i, najgore od svega, propustit ćemo život.
Neka nas ne bude briga što drugi misle, već slijedimo svoje želje i probajmo sve što imamo priliku probati. U nekim stvarima ćemo se pronaći i neke stvari će nam se jako svidjeti, a za neke ćemo jednostavno reći „Probala sam i nije mi se svidjelo, nije to za mene!“. Na kraju krajeva, ako će vam se ekipa s kojom idete podsmjehivati radi neuspjeha ili slabije izvedbe, mijenjajte društvo – to nisu ljudi s kojima želite biti okruženi (ali malo dobrodušne zafrkancije nikad ne škodi, dapače, to samo diže motivaciju i stvara taj dišpet 😄). Okružite se pozitivnim osobama, koje će vas podupirati u svakom vašem pothvatu ili novom iskustvu koje vas veseli. Ili, kao što im je D ujutro rekao:
„Gle, da se odmah razumijemo i da vam skinem teret brige s leđa – mi vam nismo neki kuleri kojima svi i sve treba biti kul pa ćete se osramotiti pred nama. Vi naš tempo ionako nikako ne možete pratiti. Mi planinarimo preko 10 godina i to na višestruko jačim izletima od ovoga, a vi niste dosad bili u planinama. Nemojte se ni truditi juriti i nepotrebno se umarati. Mi smo svjesni da nikad niste bili u brdima i prilagodit ćemo tempo, a kad vam treba odmor ili kad treba usporiti, usporit ćemo. Hodajte svojim tempom i uživajte u prirodi.“
Nekoliko dana prije izleta poslala sam im popis nužnih stvari – što uzeti od odjeće, hrane, koliko vode, i sl., čisto kako bi bili što bolje pripremljeni i ništa im ne bi nedostajalo. Na izlet smo krenuli u subotu oko 7h iz Rijeke, parkirali oko 9h na Babić Siči (1300 m), kupili ulaznice za nacionalni park te pokraj auta pojeli sendviče, da riješimo doručak prije kretanja.
Nas dvoje smo još kod kuće napravili okvirni plan izleta: uspon do planinarskog doma Zavižan (1594 m) stazom Tragom čovika, od doma Zavižan kratki uspon na Veliki Zavižan (1676 m), s kojeg bismo se spustili na Premužićevu stazu te nastavili po njoj hodati do skretanja za Gromovaču (1676 m), na koju bismo se također popeli, a nakon nje bismo još malo produžili po Premužićevoj do Rossijevog skloništa (1580 m). Povratak do planinarskog doma Zavižan bio bi direktan, po Premužićevoj stazi, a od doma Zavižan bismo se do Babić Siče spustili kružno, ovaj put Stazom zviri.
Naravno, bili smo svjesni da ova ruta ima preko 25km i da ćemo je možda u hodu morati mijenjati, ovisno o njihovoj kondiciji i mogućnostima – kao i uvijek, planiramo više i jače, uz otvorenu mogućnost skraćivanja i/ili olakšavanja rute 😊.
Odmah na početku, nakon nepunih 30 minuta hoda, postalo nam je jasno da će nešto iz plana morati otpasti 😁. Ako ću biti iskrena, to sam i očekivala – jedino me iznenadila brzina kojom se ta činjenica kristalizirala 😁.
Sve je lijepo počelo – krenuli smo laganim i opuštenim korakom kroz šumu, pričajući i uživajući u zelenilu i prozračnoj bukovoj šumi. D je predvodio našu malu planinarsku družinu, postavljajući umjereni tempo hoda (iako bi on tvrdio da je postavio ekstra spori tempo 😄) – on je, zapravo, imao ulogu zeca u atletici (minus postavljanje rekorda brzine).
Možda zbog svog tog silnog gunđanja i čangrizanja prilikom dogovaranja izleta, očekivala sam da će G biti manje motiviran i sporiji, no, i to ne pišem samo zato jer mi je brat 😊, zbilja je bio odličan i bilo je jasno da daje sve od sebe. Cijelim putem pratio je postavljeni tempo, niti jednom nije gunđao i kukao, iako se vidjelo da mu je na nekim dijelovima (uzbrdicama) bilo teško, što je, opet, logično kada inače ne ideš u brda i nemaš tu vertikalnu kondiciju. Izgleda da nam je ipak nešto i u genima – ta lakoća hodanja i prirodna sklonost planinarenju, ali i želja da daš sve od sebe (a to je, na kraju krajeva, sve što možeš) 😁.
B je, s druge strane, bila totalno iznenađenje, i nama i sebi. Zapravo sam očekivala da će biti u puno boljoj kondiciji, s obzirom na to hodanje i vježbanje koje je spominjala, a i samu žarku želju za odlaskom u brda. Mislim da je i sama to očekivala te se zato vrlo neugodno iznenadila kad je svaka, pa i najblaža, uzbrdica počela predstavljati problem. Razgovor je utihnuo, disanje je postajalo sve glasnije, koraci iza leđa sve manje i manje su se čuli.
Tijekom cijelog dana, svi smo samo čekali dolazak pred uzbrdicu, gdje bi B u pola rečenice prestala pričati i više je nismo čuli neko vrijeme, minimalno do dolaska na ravniji dio staze 😂. Sad je tu, sad je nema. A gdje je B? 😂
Po dolasku do pl. doma Zavižan odlučili smo eliminirati iz plana uspon na Veliki Zavižan te smo odmah krenuli na Premužićevu stazu. Gromovaču smo svakako htjeli ostaviti u ruti te uz kraće uvjeravanje kako će im se svidjeti pogled s vrha i kako je uspon kratak (svega 20 minuta) uspjeli smo se popeti na vrh oko 13h. Tu smo napravili malo dužu pauzu, fotkali se, jeli, presvukli mokru robu i malo odmorili. Ne moram niti reći da im se svidjelo i da im je na kraju bilo drago da su se popeli na vrh 😊.
Nakon kraćih konzultacija s njima, oko stanja u kojem se nalaze i žele li nastaviti još malo do Rossijevog skloništa, dogovor je pao da idemo – vjerojatno su bili pod dojmom vrha i odmora, ali i toga da je još rano i da bi rado iskoristili dan. Do Rossijevog nam zbilja nije dugo trebalo te smo tamo opet napravili dužu pauzu, izležavajući se na travi i sunčajući se (mi i hrpa drugih planinara – dan je bio idealan za to).
Po povratku se vidjelo da su oboje već umorni – ipak smo napravili već 13 km, a tek smo na pola puta. Laganim tempom hodamo natrag po istoj stazi do Zavižana te savladavamo taj zadnji uspon do doma.
Ovdje još malo odmaramo, prije ulaska u Stazu zviri i završnog spusta do Babić Siče i našeg auta. U ovome trenutku oboje su već mrtvi umorni – bole ih stopala, istegnute su im prepone, bole ih ramena od ruksaka, dosta im je sunca – sve ono što ja zovem dobrim umorom i znakom odlično provedenog dana 😁. Jedino što ih drži još u pogonu je činjenica da nas čeka samo kraći spust i hladna piva (ili dvije) s kojom smo ih obećali nagraditi po dolasku u Sv. Juraj.
Neopisiva sreća u trenutku kada se crvenilo auta počelo nazirati kroz zelenilo šume, a još veća na prizor hladne i orošene pive na rivi u Sv. Jurju.
Uz prohodana 24 kilometra, (nečije) bolne noge, vrlo vjerojatne upale mišića sutra, ali i s većim poštovanjem prema velebitskoj babi, do iduće priče…