Za novi tjedan, koji ćemo i dalje provesti u NP Écrins, preselili smo se u mjesto Le Bourg-d’Oisans. Nakon posljednjeg izleta te jučerašnjeg dana puta i svojevrsnog odmora, smatramo da smo spremni za nove izazove. To je, naravno, lako reći, a puno teže napraviti. Puno je kilometara pod našim đonovima i nismo previše entuzijastični da ćemo danas uspjeti napraviti zacrtano. A to zacrtano je jezero Lac du Lauvitel (1530 mnv) i, vrlo uvjetno rečeno, „obližnji“ vrh Tête de la Muraillette (3019 mnv).
Polazište iz La Danchere za jezero Lac du Lauvitel
Do jezera znamo da možemo i zato previše ne požurujemo jutarnji polazak. Polazište za ovaj izlet je u malom mjestašcu La Danchere, odnosno s besplatnog parkinga koji se nalazi na oko 900 metara nadmorske visine pa nas uspon na vrh od 3000 metara baš i ne ohrabruje.
No, idemo redom. Laganim korakom (jer ni ne možemo brže) krećemo prema jezeru. Staza do jezera je jednostavna, bez ikakvih tehničkih dijelova, pa nakon otprilike sat i 15 minuta stižemo do obala jednog od najljepših jezera koje smo ovdje imali priliku vidjeti. Da, znamo da smo to već nekoliko puta napisali i za ostala jezera ovog kraja, ali svako nas iznova oduševi.
I očito nismo jedini koji tako misle: iako je relativno rano, gužva je poprilična i brzo shvaćamo da je ovo destinacija mnogim planinarima-kupačima koji će ovdje provesti dan, uživajući u hladnim vodama i lijepim travnatim obalama.
Ni mi ga ne započinjemo drugačije. Naime, kako nemamo previše vjere da ćemo doći do vrha, ležimo kao krave na najljepšem vidikovcu prema jezeru, a pokret prema vrhu na koji smo naumili nije nam niti u mislima.
Uspon na Tête de la Muraillette
No takvi kakvi jesmo, nakon dužeg ležanja, ipak odlučujemo nastaviti pa do kuda stignemo. Iskreno, nisam niti u jednom trenutku odustao od vrha, iako sam bio daleko od svježine i snage koju inače imam, a Danči je u jednoj-te-istoj brzini od kad smo krenuli. I to nije bila baš neka brzina.
No, dugo se poznajemo i znamo da ovi naši stari enduro motori moraju proraditi, samo moramo biti dovoljno ustrajni. Staza je uglavnom jednostavna i da smo onakvi kakvi smo inače, sažvakali bi ovo u par sati, dok si rekao keks.
Ovako se vučemo kao dvije babe, a Danči stalno priča da bismo umjesto vrha mogli na jezero s druge strane (Lac de la Muzelle, 2105 mnv). Puštam je da priča jer znam da će se stvari promijeniti kad dođemo na sedlo/prijevoj Col du Vallon (2531 mnv) te da, kao i uvijek, nastavljamo prema vrhu.
No treba to sve dočekati: vučemo se, gledamo na sat, pa malo kartu, pa sat…kao da će nas išta od toga pogurati prema vrhu. Ponekad se ponašamo kao prokleti debili, ali ne možemo si pomoći.
U blizini sedla se zaustavljamo jesti i ovdje nas dosta hladan vjetar prvi put danas vraća u život, nakon prokleto vrućeg uspona. Navlačimo jakne, a što je još važnije, navlačimo one stare, odlučne face – idemo do vrha!
Sa sedla se pruža jeben pogled na sve strane, kao i na jezero Lac de la Muzelle, ali to je sada manje bitno. Već je sredina poslijepodneva i, kako stvari stoje, ako se ne saberemo, doći ćemo do vrha u 18 sati. Kako imamo još 600 visinskih metara do vrha po relativno jednostavnom grebenu, kažemo da je to na papiru sat i pol. Ali to je na papiru – što je uživo, tek trebamo vidjeti.
Pogled s grebena je unikatan pa noge i pluća počinju raditi kao singerica, isključivo na motivaciju. Gotovo je suludo koliko motivacija može biti ključna, čak i kada su tijela na izmaku. Sat i pol koji su bili „na papiru“ pretvaramo u sat i 15 minuta do vrha.
Ovdje je najbolje gledati slike jer ćemo teško opisati poglede s vrha, koji oduševljavaju na sve strane. Koji lijep vrh! Sjedamo kratko da upijemo atmosferu i odmorimo, ali kako nemamo puno vremena jer dan odavno nije mlad, zadržavamo se svega 10-15 minuta. Još jednom bacamo pogled prema monstruoznim vrhovima Grande Roche de la Muzelle (3465 mnv) i Pic du Clapier du Peyron (3169 mnv) te pičimo natrag.
Spust na parking u La Danchere istim putem
Greben nema previše tehnički zahtjevnih dijelova, osim jednog koji je vrlo uzak i iznimno izložen, kojeg iz objektivnih razloga nismo fotkali. Tu su nam za prolaz trebale obje ruke, obje noge i hladna glava – i po usponu, ali još više po spustu. Rekao bi Delboy „pardon my french“, ali morat ćemo svi bez fotke tog dijela.
Nakon toga je sve pjesma, a kako je dio od sedla do vrha neoznačen i nema nikakve staze, sami biramo put uz pomoć osjećaja za orijentaciju te tek ponekog možica, naizgled nasumično složenog.
Sa sedla nam se nudi kružni povratak preko već spomenutog jezera Lac de la Muzelle, no već je prilično kasno, jezero je skroz u hladu, a povratak tim putem bi nam dodao još barem 15 kilometara na ionako već jebenu kilometražu (do vrha smo već skupili nemalih 10 kilometara). Pametno odustajemo od toga i vraćamo se po istoj stazi na parking.
Nevjerojatno koliko nas može opustiti sama činjenica da smo, nakon ovakvog dana i jedno šest sati vucaranja, ležanja i natezanja, uspjeli do vrha. Doduše, dan bi se lako mogao podijeliti na prvih pet sati muke, a zatim 5 sati prave energije. Po povratku letimo po serpentinama pa skidamo 1000 metara za manje od sata i relativno brzo smo kod jezera.
Ovdje pak vlada pravi šušur. Količina ljudi je nevjerojatna za 19.30h, a uglavnom se radi o mladima koji planinare po transverzalama, s ogromnim ruksacima i umornim nogama. Bit će ovdje pravi kamperski raj i rekli bismo jako puno druženja i upoznavanja. Šatori se dižu na sve strane, odmaraju se umorne noge i leđa, a izgorena lica govore o danima provedenim na vrućem planinskom suncu.
Mi nastavljamo svoj spust do parkinga i čudimo se neviđenim količinama ljudi koji pristižu gore, bez obzira na rane večernje sate. Ovo je, valjda, neko poznato mjesto za takve stvari, ali smo mi previše umorni i sretni da bismo sada posebno razmišljali o tome.
Statistika i dojmovi za kraj
Dan završavamo s gigantskih 20 kilometara i 2200 metara uspona u ravno 10 sati. Da se nismo zajebavali i nećkali po putu, jer smo bili mrtvi umorni, rekli bismo da je realno skinuti dva sata s ovog vremena, ali nama je baš nekako bilo špica što smo to napravili ovako. Nismo niti mogli drugačije.
Za sutra planiramo odmor, turizam i izlet u Grenoble. I bolje nam je, jer ova tijela više nisu za ništa, a druga nemamo. Kakav dan je iza nas! Bez grižnje savjesti se prejedamo za večeru i rasturamo pive koliko ide.
Kako je energija kao da smo na drogama, u apartmanu još stavljamo prati dvije mašine cijelog tjedna prljave i znojne odjeće te samo odmaramo. Iskreno rečeno, nikada ne odmaramo bez grižnje savjesti, osim ako nismo potpuno zgaženi – a danas je taj dan. Gasimo alarm jer nas nitko sutra ne bi dignuo rano, taman da nam život ovisi o tome. Vrijeme je za odmor.
Dio posvećen izletu u Grenoble bit će opisan u posljednjoj priči, onoj s općenitim dojmovima o NP Écrins i dodatnim opisima. Što se planina tiče, čeka nas još i posljednji planinarski izlet – još jedno ledenjačko jezero koje moramo vidjeti…