U ovoj priči iz prošlosti ostajemo u zimskoj idili – ovoga puta prisjećamo se sjajnog uspona na Veliki Draški vrh (2243 mnv) u Julijskim alpama. Zimi poznat kao destinacija za odlično turno skijanje, ali uz neke detalje koji i nama trekerima mogu donijeti dovoljno zanimljivosti i uzbuđenja.
Na Pokljuku (Rudno polje) stigli smo noć prije, spremni za spavanje u autu, kako bismo ujutro što ranije krenuli. Iako je glavni snijeg pao početkom tjedna i prognoza je bila obećavajuća, na spavanje nas ispraćaju snježne pahulje i poneka otkrivena zvijezda koja nam (ipak) najavljuje da nas sutra čeka prekrasan i sunčan dan. Kreće se s vrlo visokih 1344 metara, s parkirališta, pa dolazak dan ranije zapravo i nije prijeka potreba, ali kratki zimski dani ipak traže nešto pripreme – inače ćete hodati s lampama na glavi u poslijepodnevnom povratku s planine (ako to nije upravo ono što želite).
Znali smo da nas čeka svježi snijeg i da ćemo vjerojatno biti prvi koji rade prolaz, ali svaki uspon nosi neki izazov pa ako je to današnji – neka tako bude. Također je slaba zima, kao i ovogodišnja, no svejedno se nadamo da ćemo iskoristiti priliku za uspon kroz Gamsovu grapu u Ablanci (2004 mnv), koju smo već nekoliko puta prošli – ako snijeg bude u redu ili ga uopće bude.
Inače, Pokljuka je popularno polazište za lagani i popularni Viševnik (2050 mnv), a ujedno je i top lokacija za profesionalno i rekreativno skijaško trčanje – tu se nalazi slovenski centar za skijaško trčanje i biatlon te se održava svjetski kup i razna druga natjecanja. Dakle, ljudi ne manjka, ali onih koji zaista planiraju na neki od udaljenijih vrhova, kao što su Tosc (2275 mnv) te Veliki i Mali Draški vrh (2132 mnv), danas, čini se, nema nigdje.
Alternativa je polazak s planine Uskovnica, odnosno s Koče na Uskovnici (1154 mnv), ali samo u mjesecima bez snijega jer je pristup bijelom cestom i ne čisti se kao cesta za Pokljuku. Ova staza, također, nudi nekoliko sjajnih trekerskih tura – a ako vam to nije dovoljno, opcija je čak i do Triglava, za one koji to mogu potegnuti!
Mi se u početku držimo markirane staze. Snijega nije previše, radimo prvi gaz i očekujemo brz dolazak do planine Konjščica (1438 mnv), gdje se otvara prvi pogled prema Ablanci, VDV i MDV. Naravno, moje želje odmah padaju u vodu jer Gamsova grapa nije dovoljno zalivena. Čini se da ipak idemo via normale do Jezerca pa prema Studorskom prevalu. Što se grape tiče, ne radi se o nekom alpinističkom podvigu, ali svakako treba biti oprezan – a kada su uvjeti primjereni, zbilja je zgodan detalj u ovome usponu. Osim vidljivog smjera kroz prvi dio grape, spomenut ću još dvije najčešće (i najčišće) opcije. Prva je oštro lijevo na kratko priječenje (nakon izlaska iz prvog dijela grape) pa dolazak na skok (koji je ovisno o količini snijega manji ili veći) – i to nas dovodi gotovo pod sam vrh Ablance. Druga opcija je blago ulijevo, slijedeći prirodne brazde grape koje će nas po visini praktički izbaciti do Studorskog prevala – tu treba biti jako oprezan jer nas izlaz vodi na nisku borovinu i priličan nagib koji može biti varljiv gledajući odozdo i nije mjesto gdje trebate prvi put isprobavati dereze i cepin.
Kako nam je grapa otpala, relativno brzo napredujemo do Studorskog prevala te niti ne primjećujemo da je snijega sve više i da nas čeka ozbiljan izazov – i po pitanju nalaženja prave linije i po pitanju silne potrošnje na probijanje kroz snijeg. Na sedlu kratko odmaramo i vizualno tražimo smjer uspona te shvaćamo da, osim hrpe netaknutog snijega, puše i silan vjetar – čini se da je, umjesto nekog osrednjeg izleta što se napora tiče, danas na tapeti nešto čega ćemo se sjećati😊!
Krećemo kroz nisku borovinu po grebenu i lagano se probijamo, zamotani svime što imamo – čini se da dereze i cepin teglimo nepotrebno te da bi krplje, koje nemam i ne mislim imati😁, bile puno bolja opcija. Bez obzira na prividnu muku, pogledi su nevjerojatniji što se više penjemo, a i svjesni smo da nas najbolje tek čeka – tek trebamo ugledati Triglav (2864 mnv) i masivnu stijenu Rjavine (2532 mnv), kao i ostatak stjenovitog svijeta sjeverno od nas. Neprestano se i okrećemo, jer se pogled otvara i prema Spodnjim Bohinjskim gorama. Putem razmišljam kako me ovakvi usponi uvijek pune energijom i, iako to zvuči kao već isprana fraza, zbilja, koliko daješ u planinama toliko ti se i vrati – što je teži ili neugodniji uspon, to si sretniji ili ponosniji kada ga svladaš i usput naučiš nešto novo o sebi – a ako živiš u tome trenutku, potpuno si ispunjen onime što te okružuje i ništa drugo ne postoji.
Uvijek se sjetim naše prijetnje, koju smo dali kada smo prvi put došli na odmor u Bohinj te se prvi put slikali pokraj divokoze na Bohinjskom jezeru, kako ćemo se popeti na sve ove vrhove koji se vide u pozadini – igrom slučaja, u toj panorami najbolje se ističu Tosc, VDV i Ablanca, a kako smo stajali na svakome od njih, mogu reći da je prijetnja ispunjena – koliko god je tada bila isprazna😊! Posljednji metri do vrha ispunjeni su jakim vjetrom te sve tvrđom površinom, ali dolazimo bez dereza i cepina do kraja. Panorame koje vidimo mogu opisati samo fotke, no kako je gadno puhalo mislim da nismo dali svoj maksimum. Sve zalihe energije potrošili smo u ovom snježnom i vjetrovitom usponu pa, tako umorni i gladni, brzo jedemo, dok nam se ruke skroz ne smrznu. Već za nekoliko minuta vraćamo se natrag, dok se oblaci poigravaju sa špicevima oko nas.
Naravno, u skladu sa svojim vječnim optimizmom, nabacujem ideju kako bismo, po povratku, trebali skočiti do Viševnika, no pogled koji dobivam od nje jasno mi daje do znanja da ništa od toga 😁. Ali, potajno snimam grapu u Toscu i već radim plan za novi izazov – izazov koji ću joj prezentirati u pravom trenutku, možda već prilikom planiranja sljedećeg vikenda😊.
Povratak je standardan, po tragovima koje smo sami napravili. Gotovo da ne možemo vjerovati da smo proveli dan bez ljudi, u čistoj i prekrasnoj divljini. Pokljuka je, inače, napučena svijetom i polako nam postaje jasno koliko je današnji dan bio poseban, ali i da se privodi kraju. Čeka nas nekoliko sati vožnje kući, ali znamo da će to brzo proći u prepričavanju ovog uspona, pregledavanju fotki i planiranja novih izleta.
I opet sam se prije početka pisanja priče iz prošlosti pitao imam li dovoljno nadahnuća za nabaciti stranicu teksta o nečemu što je davno prošlo? Hoću li se uopće sjećati nekih detalja i osjećaja koje sam doživljavao taj dan? Ali eto, čini se da čim krenem pisati shvatim da neke stvari ostaju u sjećanju, u magli ili ne – stvari koje si proživio, ali baš zbilja proživio, ostaju zauvijek! Do nove priče iz prošlosti…