Tko je pratio blog posljednjih tjedana, mogao je primijetiti da smo zaredali ponešto lijepih izleta. Tko je podrobnije čitao, mogao je primijetiti i da forsiramo više nego što možemo sažvakati u ovom trenutku. U skladu s time, u ovo neobično toplo i suho vrijeme nastavljamo u istom ritmu i planiramo uloviti Triglav prije nego krenu prvi snjegovi, koji će ponešto zakomplicirati uspon na najviši vrh Slovenije.
Polazak s Rudnog polja
Odlučujemo krenuti s Pokljuke (Rudno polje) jer nismo nikada išli s ove strane na Triglav, a i godinama nas mami tako duga i prekrasna staza pa, zašto ne. Noć ranije dolazimo na spavanje u Kranjsku Goru, jer znamo da moramo krenuti relativno rano da stignemo sve riješiti za vrijeme dana. Dizanje u četiri i pol ujutro nas ne mrcvari previše i, nakon spremanja stvari, za oko sat vremena smo na parkingu kraj vojarne na Pokljuki, u mračnoj, ali vedroj noći.
Bezvoljno žvačemo doručak, kao i uvijek, plaćamo parking za cijeli dan (6 eura) i krećemo pod dobrim svjetlom naših naglavnih svjetiljki. Staza nam je dobro poznata jer smo ovuda već prolazili i ljeti i zimi, kada smo išli na Mali i Veliki Draški vrh, Ablancu, Tosc i Viševnik.
Studorski preval i Vodnikov dom
Dan se pomalo diže i već kod planine Konjščice gledamo uvod u prekrasan dan koji je ispred nas. Rješavamo se javne rasvjete na našim glavama i relativno brzo stižemo podno Studorskog prevala, između Ablance i Velikog Draškog vrha. Kratka digresija za one kojima nije poznat ovaj kraj – oba vrha su prekrasna za zimske uspone; na Ablancu kroz Gamsovu grapu za ponešto zahtjevnije nepce (iako je riječ o početničkoj i kratkoj grapi), a na VDV direktnom linijom s južne strane.
Od Studorskog prevala vodi poprilično duga i blago nizbrdo postavljena staza, koja obilazi ogroman trbuh čudno građenog Tosca. Ovdje nema tehničkih posebnosti, osim još uvijek aktivnog odrona s jugozapadne strane Tosca koji treba proći žurnijim korakom, na što nas upozoravaju i table na ulazu u taj dio.
Pogledi su fantastični i zbog vrlo jednostavne staze može se uživati u pogledima na Bohinjske gore, a ponajviše na Krsteniški i Jezerski Stog, Adama i Evu, Debeli vrh u pozadini, Škednjovec, veličanstveni Mišelj vrh, Šmarjetnu glavu i Triglav.
Do Vodnikovog doma ima otprilike 8,5 km, za koje smo utrošili 2 sata i 45 minuta laganog hoda. Zaustavljamo se da ubacimo koji keks u usta, kratko fotkamo te nastavljamo dalje prema Konjskom sedlu i križanju za dom Planika. Po putu jedva srećemo živu dušu pa je prava blagodat hodati ovim stazama izvan ljetne sezone.
Prilično je toplo, posebice uzevši u obzir doba godine, pa u ovom dijelu staze uživamo u hladu koji nam pružaju Tosc i Vernar. Ovdje počinju prve sajle i klinovi, mada su ti dijelovi puta toliko elementarni da ne treba trošiti riječi na opise pojedinosti na stazi.
Dom Planika
Na Konjskom sedlu srećemo ponešto planinara i svi zajedno krećemo put doma Planika, na prvi odmor danas. Od polazišta s Pokljuke do Planike trošimo oko 4 i pol sata pa si kod doma uzimamo dovoljno vremena da se posušimo, nešto pojedemo i uživamo u pogledu na Triglav koji nas čeka. Znamo da ovakve vremenske prilike neće proći bez gužvi prema vrhu, ali se ipak nadamo bržem prolazu, nego što je to u ljetnim mjesecima.
Vučemo cijelo vrijeme cepine i dereze, jer nismo htjeli riskirati da nam par metara leda pokvari cijeli uspon. No, kad smo vidjeli koliko je toplo i suho, bilo je jasno da će ovaj put oprema ostati u ruksacima. Da nam je netko rekao da ćemo se krajem desetog mjeseca popeti na Triglav bez dereza, rekli bismo mu da je pukao, ali eto…
Kratka digresija i osobna razmišljanja
Moram potrošiti ponešto prostora za svoje viđenje staze/uspona na Triglav s Planike i Kredarice, zbog kojih mislim da primarno i vladaju tolike gužve. Oba smjera su previše opremljena željezom, što je s godinama dovelo do toga da se apsolutno svatko odluči popeti na vrh, neovisno o prethodnom znanju i iskustvu. Žalosno je da smo bili u manjini onih koji su nosili kacige, a da ne govorim da smo bili samo jedni od nekoliko koji su se usudili ići gore u gojzericama, umjesto u tenisicama za trčanje.
Ne želim ovdje imati neki ton, ali ako se ide u visokogorske ture, onda par tenisica za trčanje ili trail running sigurno nije pravi izbor. Jednako tako ne mogu se načuditi količini samo-osiguravajućih kompleta ili, u žargonu, ipsilona. Dakle, u nekom trenutku sam pomislio da smo promašili smjer i da idemo na neku feratu.
Ciničan sam sad malo, ali od čitavog uspona do samog vrha Triglava, doslovno je dva-tri mjesta gdje bi se netko nesigurniji možda i poželio ukopčati u ovakvim (suhim) uvjetima, i to više zbog mimoilaženja s drugima, nego zbog stvarnih potreba. Sjećam se kad smo se, pred petnaestak godina, prvi put popeli na Triglav kao golobradi studoši, opremili se od glave do pete i udarili kroz Triglavsku škrbinu. Na kraju smo se samo pogledali i pitali zašto smo to sve vukli gore – jer se praktički nismo ukopčali.
Nema prevjesa i nema dijelova gdje se ovisi isključivo o snazi vlastitih ruku. Mislim da bi pola toga trebalo počupati, pustiti na mjestima klinove i možda poneku sajlu na izloženijim dijelovima te time vratiti Triglavu malo stare čari i onog dojma kako nije svaki vrh baš za svakoga – ali naglašavam, u danom trenutku (malo više o toj temi Danči je pisala OVDJE).
Ovako na vrhu vidimo selfie majstore, Halloween maske, cuganje, preseravanje i slične trendovske pizdarije. Neka se nitko ne uvrijedi na iznad napisano, ali htio bih vjerovati da svi mi koji volimo planine, volimo ih zbog potpuno drugih stvari – a ne da bismo se svidjeli drugima, napuhivali ego i punili si društvene mreže s fotkama pive u ruci, obučeni u plišano odijelo kravice ili svinjice, viralno pozirajući na najvišem vrhu Dežele.
Na vrhu Triglava
Neću više trošiti riječi na ovaj dio pa ću samo dodati da do vrha gubimo ponešto vremena u čekanjima, ali kako nije ljetna sezona, nije ni ništa strašno. Sve skupa, potrošili smo 6 sati od Pokljuke do vrha i to nam je ok prolazno vrijeme.
Prvi dolazim na vrh i, bez obzira na gužvu, moram priznati da osjećam vatru u prsima i suzu na oku. Dok sam bio polomljen često sam razmišljao hoću li više ikada hodati pa sada, kad god ostvarim uspon do kojeg mi je jako stalo, postanem na moment jako emotivan.
Za nas Triglav ima posebno mjesto u srcu i, moramo priznati, u jednu ruku smo tužni jer se oni koji se odluče popeti gore, ne odnose malo bolje prema ovom simbolu Slovenije i jednom od najljepših vrhova Julijskih alpa. S druge strane, uvijek se uspijevamo distancirati od toga da nam je važno kako se ponašaju drugi i uvijek u planinama za sebe nađemo ono po što smo i došli…
Povratak na Pokljuku
Povratak nam prolazi u istom tonu jer se ne odlučujemo na kružnu turu. S obzirom da smo do vrha prešli nešto više od 13 kilometara, već smo pomalo umorni, a prilično je i vruće. Češće pauziramo i shvaćamo da je dobro što smo teglili sa sobom sedam litara vode. Ova žega je prikladnija ranijem proljeću, nego kasnoj jeseni.
Iako mrtvi umorni, ne popuštamo tempo pa se taman za kraj danjeg svjetla spuštamo do auta. Nakon 11 sati i 40 minuta, 26 i pol kilometara i oko 2150 metara uspona (pa toliko spusta), možemo reći da smo pukli k’o kokice! Naš GPS trag možete preuzeti OVDJE.
Kod auta prvo skidamo gojzerice, a zatim otvaramo pivo. Čudesan dan je iza nas, ali nam je gotovo nemoguće to zamisliti, koliko smo umorni. Vozimo na pizzu i pivo jer, ako nas nešto može vratiti u život, to je topla pizza.
S obzirom da se pomiče sat unatrag, dobivamo sat vremena spavanja više pa to koristimo za bolji odmor. Sutrašnji dan trošimo na auto-izlet preko Vršiča, kroz dolinu Soče, jer nam noge ionako ne služe ničemu. Još jedan fantastičan vikend ostaje u sjećanju, a samo jedan od mnogih koji nas, nadam se, čekaju. Do sljedeće priče, uživajte u fotkama i videu…