Ovih dana, kao i u svakoj ljetnoj sezoni, pojačano čitamo o svakakvim nezgodama i spašavanjima u planinama, šumi, na moru i prirodi općenito. Ti članci i objave redovito su popraćeni brojnim komentarima i mišljenjima, pri čemu se može uočiti nekoliko istaknutijih pravaca razmišljanja, pozitivnih i negativnih, ovisno o stavu čitatelja. Upravo to nas je potaknulo napisati ovaj članak, prikazati svoje mišljenje te ubaciti svoje „zrno mudrosti“ u cijelu ovu priču 😊.

Tema na koju ćemo se usmjeriti ovdje su nezgode u outdooru, odnosno nesreće koje se događaju prilikom bavljenja nekom outdoor aktivnosti, prvenstveno planinarenjem, no ne isključujemo penjanje, kajakarenje, SUPanje, surfanje, paragliding i slične aktivnosti.

Nesreće se događaju, bilo kada i bilo gdje, to je činjenica. No, pitanja i izjave na koje najčešće možemo naletjeti nakon nesreće su „Što mu/joj je to trebalo?“, „Zašto se uopće bavi time?“, „Bolje da radi nešto manje opasno.“, „Je li bio/la pripremljen(a) za to?“, „Je li imao/la svu potrebnu opremu?“, „Je li znao/la što radi i kuda ide?“, „Jao, pa kako se to dogodilo?“, „Jao, pa zašto se to dogodilo?“, „Tko je kriv i, općenito, upiranje prstom u krivca.“ i cijela tema „Turisti u planinama“. Komentiranje ovog posljednjeg nam je postao sezonski, nacionalni sport 😅. Jasno, ovo su te rečenice u prilično ublaženom obliku, u komentarima po webu zaista možete pročitati svašta.

Mi ovdje vidimo tri ključne točke, zapravo. Jedna je vezana uz motivaciju i razloge zašto se netko bavi određenim aktivnostima, druga uz vlastitu odgovornost, iskustvo, znanje i pripremljenost za određenu aktivnost, a treća za razliku između turizma i planinarenja, vanjske čimbenike i uključenost trećih strana. Pa krenimo redom.

O motivaciji i razlozima

Svaki pojedinac ima svoje razloge i svoju motivaciju za sve što radi. Pa tako i za aktivnosti kojima će ispuniti slobodno vrijeme. U samu motivaciju nekog pojedinca ne treba ulaziti i nama je, kao nekome sa strane, posve nevažna. Važna je samo tome pojedincu, odnosno svakome od nas bi samo naša motivacija trebala biti važna, ne uspoređujući se s drugima i onime što druge „goni“.

S time u vidu, jako je važno prepoznati što je to za nas – taj faktor koji nas pokreće i neopisivo veseli, to nešto neopipljivo, teže dohvatljivo, a za mnoge još nevidljivo i neotkriveno. Da bi to pronašao, čovjek mora isprobavati različite stvari i biti otvoren za nove ideje, aktivnosti i izazove. U nekome trenutku to nešto „naše“ će se otkriti, sve će „kliknuti“ i stvari će samo sjesti na svoje mjesto. Ako ćemo ući dublje u filozofiju, otkrit ćemo svoje „ja“, svoju vjeru, svoju svrhu, svoju motivaciju za život i svoje životno veselje.

I sada dolazimo do svih nas kojima su to outdoor aktivnosti. Da, planinariti nije isto što i igrati šah, kajakariti nije isto što i izrađivati nakit, letjeti nije isto što i slikati, i tako možemo u nedogled. I odmah da istaknemo, ne smatramo da je jedno vrijednije od drugog, već je poanta u tome da neke aktivnosti, hobiji i stilovi života jednostavno nose više rizika od drugih ili veće rizike od drugih, a nerijetko i oboje.

Svi mi koji se time „bavimo“, toga smo dobro svjesni. I upravo ovo je sve što bi svi koji imaju mišljenje o tome trebali znati. Da, dobro smo svjesni rizika i veće vjerojatnosti nesreće i lošeg ishoda kod našeg „hobija“. Svjesni smo, ali svejedno to radimo. A zašto to i dalje radimo? Zato što biti živ nije isto što i živjeti.

Biti živ nasuprot Živjeti

„Biti živ“ znači što duže disati, u smislu čovjekove biološke funkcije i nužne potrebe da se održi u životu. Svakome kome je „biti živ“ najvažnije u životu, sve ostalo je manje bitno. Donekle mu je važno da ima krov nad glavom, dobar posao, financijsku stabilnost i sve te neke stvari koje nam društvo i društvena struktura same po sebi nameću kao preduvjet za dobar život. No, nebitno mu je identificirati što ga zaista veseli u životu i kroz život loviti tu radost, posebno ako je to nešto što nosi mnoge rizike za njegov dug i siguran život. Isto tako, nebitno mu je kakav posao obavlja, ako će mu to donijeti željeni novac i sigurnost, nebitno mu je kakvi su mu kolege, ako mu posao donosi sve ovo prethodno navedeno, a posebno mu je nebitno čime se bavi u slobodno vrijeme – važno je samo da nije rizično po život. Kod „biti živ“ važno je trajanje, važna je dugovječnost, a ne toliko sam način.

S druge strane, „živjeti“ je predivno. „Živjeti“ znači voditi život vrijedan življenja, ne opterećujući se njegovim trajanjem. „Živjeti“ znači svaki dan iskoristiti najviše što možemo i najbolje kako to želimo, svaki pojedinac za sebe i sa svojim željenim aktivnostima. „Živjeti“ znači ne opterećivati se okolnim stvarima, tuđim perspektivama i mišljenjima, društvenim okvirima i tradicionalnim pravilima, već ići za onime što nas „goni“, bio to outdoor ili indoor, bilo to trčanje ili kukičanje. „Živjeti“ je gurati svoju motivaciju, živjeti svoje ideje i svaki dan iskusiti radost života baveći se stvarima koje nas ispunjavaju, pri čemu smo svjesni rizika, ali ne dopuštamo da nas oni sprječavaju u življenju. Živjeti je posve različito od biti živ. Živjeti je veselje, istraživanje, učenje, ljubav i svrha.

„Živjeti“ će uvijek raditi po svome, jer su svjesni da su pronašli nešto puno važnije i vrijednije od samog života – našli su svrhu života, razloge zašto i načine kako ga je vrijedno živjeti. „Biti živ“, stoga, nikad neće razumjeti što pogoni „Živjeti“ i od njih ćete često vidjeti članke i komentare u tome stilu. Zato se time ne treba opterećivati, ulaziti u rasprave i pokušavati nekome „otvoriti oči“. Do toga čovjek može doći samo sam, kada je spreman za to. Baš zato je to čisti gubitak vremena i energije s naše strane, a čeka nas život koji želimo „živjeti“.

Povremeno živjeti

Osim ove dvije vrste ljudi, vrijedi identificirati i treću – možemo ih nazvati i „Povremeno živjeti“. Ova vrsta ljudi živi samo povremeno, najčešće na godišnjem odmoru ili prema trendovima. Oni pokušavaju „živjeti punim plućima“, „isprobati sve što se nudi“, „raditi nove stvari“, „zaboraviti razum, biti spontan i lud“ i „proživjeti avanturu“ u tih nekoliko slobodnih tjedana u godini ili onda kada je to u trendu i „jer to sad svi rade“. Ne rade na kontinuitetu, ne žive tako i inače, ne provode svakodnevno slobodno vrijeme u tim aktivnostima, nije im to važno u životu. Važno im je samo na odmoru ili kad je to u trendu, najčešće jer „se to očekuje“ i jer povremeno moraju biti neki drugi, bolji i luđi oni, zar ne 😊? I tu, zapravo, dolazimo do problema znanog kao „Turisti u planinama“, o kojem će biti riječi malo kasnije.

O vlastitoj odgovornosti, znanju i iskustvu

Smatramo da bismo svi, u svemu što radimo, prvo trebali krenuti od sebe i vlastite odgovornosti. Uvijek i bez iznimke. Prvenstveno odgovornosti prema sebi, a onda i prema drugima. Postizanju odgovornosti za vlastito znanje, vještine i iskustvo. Preuzimanju odgovornosti za svoje uspjehe, ali i neuspjehe te pogreške.

Prvo kritično prema sebi, a tek onda prema drugima. Prvo sagledati sebe i pitati se jesmo li napravili sve što smo trebali, morali i mogli u danoj situaciji, a tek onda se pitati je li to napravio i netko drugi tko sudjeluje u toj situaciji. Ne tražiti prvo krivca izvana, jer najčešće je krivac u nama. Najčešće se dosta toga moglo izbjeći da smo mi drugačije odlučili.

To, naravno, podrazumijeva i da smo imali dovoljno znanja i iskustva za donijeti takvu odluku – i opet, jedino smo mi odgovorni i zaduženi za to da se „pobrinemo za sebe“, da se pobrinemo za to da imamo dovoljno potrebnog znanja i iskustva za sve što radimo u životu. Nije to nikad neka treća strana, koliko god bismo mi voljeli da jest, koliko god bismo mi sebi htjeli „olakšati“ taj teret odluke i preuzimanja odgovornosti.

Primjer najma barke

Evo jedan hipotetski primjer. Mi ne plovimo niti znamo upravljati barkom. Kada bismo bili na ljetovanju negdje na moru i kada bismo, samo zato što smo na moru i to je tu dostupno i to se tu radi, rentali barku (jednu od onih za koje ni ne treba dozvola) te se išli malo đirati po moru (a pojma nemamo što radimo) i kada bi nam se dogodila nesreća, tko bi tu bio odgovoran? Iznajmljivač, koji ju je, pretpostavimo, iznajmio po svim važećim propisima? Iznajmljivač, koji nas nije naučio kako ploviti? Turistička zajednica koja nudi tu opciju? Vlada koja zakonom ne propisuje da za sve barke treba imati dozvolu?

Ili smo prvenstveno odgovorni mi, koji smo se, usprkos svojem apsolutnom neznanju i s nimalo iskustva (da čak ne znamo ni gdje pogledati morsku prognozu, vjetrove i struje, pa ni što to sve u praksi znači), odlučili okušati u ovoj aktivnosti, prvi put dok smo na odmoru, bez pripreme i učenja, olako i nepromišljeno? Pa se kasnije pitamo i upiremo prstom u iznajmljivača zašto nam je to iznajmio i zašto je to uopće dopušteno. Da, dopušteno je i nudi se za najam. Ali, ne moramo uzeti baš sve što se nudi, odluka je na nama. Prodavači će prodavati, ali mi ne moramo kupiti. Samo mi smo ti koji moramo kritički sagledati situaciju, zaključiti i donijeti odluku. Kakva god ona bila, ali onda su i posljedice većinom na nama, ne na nekim drugim i trećim stranama.

Nismo više mala djeca, neće se nitko drugi brinuti za to da mi donesemo za nas dobre odluke – niti je to njihova obaveza, niti bi to itko drugi trebao raditi. Što prije to prihvatimo, bit će nam bolje u životu – ne i lakše, ali bit će nam bolje – bit ćemo bolji ljudi u svakom pogledu (osobnom, profesionalnom, …), kako za sebe, tako i za sve oko sebe.

I da, ovo kod nas definitivno nije popularno mišljenje 😅. Da samo ovlaš bacite oko na komentare, na bilo koji članak s bilo kojom temom, vrlo brzo biste uočili taj trend okrivljavanja i smišljanja izgovora te dobili sliku nacije: „sudac nas je zajebao“, „učiteljica mrzi moje dijete“ i slična razmišljanja gdje se ne polazi od samoanalize i samokritike, već se uvijek prvo traži izgovor i krivac drugdje.

Tko je odgovoran za naše znanje i pripremu?

I sada dolazimo do „Turista u planini“ i pitamo se gdje je tu vlastita odgovornost i koliko je, uopće, ima. Pod „Turisti u planini“, da se razumijemo, ne stavljamo samo strance u našoj zemlji, već i sve one koji „Povremeno žive“ i rade to jer „sad to svi rade“ ili „žele Instagram fotku te lokacije“, a pritom su najmanje od svega svjesni što stoji iza svake takve fotke i lokacije – koliko tu ima znanja, vještine, iskustva, znoja, želje i svega ostaloga.

Tko ne zna što mu sve treba za planinu, taj u nju ne treba ni ići. Barem ne dok ne nauči i ne stekne neko iskustvo. Ako nikad ne ideš u planinu pa to prvi put odlučiš napraviti na nepoznatom terenu, nespreman, u japankama ili šlapama, bez adekvatne opreme i s nedostatnom količinom tekućine (a pritom ni ne znaš što znači biti spreman, koliko je kondicije potrebno za konkretan izlet, što ti treba od opreme, koja je dostatna količina vode, i sl.), nema tu krivca izvana, nema tu krivca s druge strane, nema tu „nisam znao“ i „nije mi nitko rekao“.

Samo mi smo odgovorni za svoje znanje, samo mi smo odgovorni za vlastitu pripremu. Sami možemo istražiti kuda želimo ići, procijeniti je li to za nas te prema svim dostupnim informacijama i znanju o sebi i svojim sposobnostima donijeti odluku.

Planina je uvijek rizik, bila ona divlja ili pitoma. Pao ti s ledene strmine ili iskrenuo gležanj na ravnoj stazi. Da, može se raditi o spletu okolnosti, ali rijetko kada u tom spletu okolnosti ne možemo pronaći i ljudsku grešku, kakva god ona bila, veća ili manja. I da, nesreće se događaju svima, i pripremljenima i nepripremljenima, i iskusnima i neiskusnima. Ali, za nepripremljenost, nemar i neodgovornost, jednostavno, nema opravdanja izvana i s drugih strana, moramo preuzeti odgovornost za to sami. To posebno stoji u današnje vrijeme, kada su nam informacije dostupne jednim klikom miša ili „guglanjem“ na mobitelu. No, za to je potrebno ipak uložiti malo vremena, ne biti lijen, istražiti opcije i detalje, napraviti plan, raditi na sebi i svojem znanju.

Svakako je to nešto zahtjevnije od skrolanja po Facebook zidu ili lajkanja Instagram fotki – ali, ako znamo i možemo to (dapače, većina nas to radi i više sati u danu), možemo i ovo prvo. Na kraju krajeva, ako smo uspjeli zaguglati lokaciju za odmor, naći smještaj i upute kako doći do tamo, ne budimo lijeni istražiti i sve ostalo, za manje rizičan i ugodan odmor, gdje god da ga odlučimo provesti. Tek kada napravimo sve što možemo i moramo s naše strane da bismo bili što spremniji i smanjili rizik, tek tada možemo početi „raspoređivati“ krivicu i na potencijalne druge i treće strane.

Primjer kupovine kajaka

Evo još jednog, stvarnog i osobnog primjera. Posljednjih nekoliko mjeseci razmišljamo o tome da nabavimo kajake pa da iduće ljeto (a i druga doba godine) možemo više veslati. Jako smo uzbuđeni oko toga, skoro svakodnevno pregledavamo ponudu, mjerimo prostor gdje bismo ih držali, čitamo recenzije, razgovaramo kakve bismo uzeli i gdje bismo sve išli veslati, čitamo i gledamo filmiće o kajakarenju, nešto upute (vjetar, struje, načini veslanja, držanje tijela, ma svašta…), nešto kul izlete – uglavnom, prilično smo veseli radi toga.

Svakako bismo uzeli „sit-in“ vrstu kajaka, one u kojima se sjedi „u rupi“, s nogama unutra, kako bi nam bilo udobnije i kako bismo mogli raditi cjelodnevne ture. Uzeli bismo i onu navlaku za krilo, kako nam ne bi voda ulazila unutra i kako ne bismo morali sjediti u mokrome cijeli dan, jer sam ja sklona upalama mjehura.

I sada dolazimo do „problema“. Problem je u tome što bismo prije ikakvog veslanja u takvom kajaku morali dobro izvježbati jednu jako važnu stvar, a to je okretanje u kajaku / s kajakom. Dakle, ako nam se kajak prevrne, iz njega ne možemo samo iskočiti ili se izvući, već moramo naučiti kako se skupa s njim okrenuti natrag na površinu.

Meni, osobno, je to noćna mora 😰. Zaista, znate kako nekad ljudi sanjaju da se nalaze među hrpom zmija ili da padaju s litice ili visoke zgrade – e pa to utapanje i dugi boravak pod vodom su moje noćne more. Znam plivati, volim snorkeling, puno plivamo i SUPamo ljeti i osjećam se opušteno u vodi. Ali ovo, kada vizualiziram ovu situaciju oblije me hladan znoj i kreće neki ludi, iracionalni strah i neka klaustrofobija. A tek kada mi Dejan pusti YouTube video kako to izgleda i kako se to radi, ajme 😨. Samo kada pomislim na taj proces učenja i vježbanja okretanja, ulovi me tjeskoba u prsima i mučnina u želucu – a kajaka još ni na vidiku 😁.

I da napokon dođemo do poante – ovdje sada postoje samo dvije opcije. Jedna je nabaviti kajake, stisnuti zube i naučiti to okretanje. Utješno je to što jednom kada to naučim, više se ta situacija i postupak neće činiti tako strašni – najgore je na početku. Druga opcija je odustati od kupnje kajaka i zaključiti da to nije za nas, odnosno da ja to ne mogu. Treće opcije nema. Treća opcija nam sigurno nije nabaviti kajake i samo krenuti veslati pa što bude, a zbog straha ne naučiti nešto što ti treba da ti potencijalno spasi život. To nije opcija, treba biti odgovoran prema sebi i svojim bližnjima, koliko je to u našoj moći. I da završim, vidjet ćete iduće ljeto je li pobijedila upornost ili strah 😂.

Jesmo li svi jednaki i je li sve za svakoga?

Još jedan aspekt ove teme je i, danas sve popularniji, stav da smo „svi jednaki“ i da je „sve za svakoga“. Nismo i nije. Odnosno, točnije, nismo još i nije još. A hoće li biti, to ovisi o nama samima i vrijedi za svakog pojedinca drugačije.

Većina nas ne može reći da je ista kao Michael Phelps i da možemo osvojiti 28 ili koliko već medalja na Olimpijskim igrama. Isto tako, većina nas nije ista i ne možemo raditi isto kao Kilian Jornet, Julia Roberts, Mate Rimac, Elon Musk, i hrpe sličnih primjera.

No, možda u ovom trenutku Danijela nije ista kao Dejan, niti po pitanju kondicije, niti po pitanju znanja, niti po pitanju iskustva, niti po pitanju afiniteta. Ali, ne znači da ne može i da neće biti. Sve ovisi o Danijelinoj želji, upornosti, posvećenosti i marljivosti, kroz vrijeme. Isto tako, zbog te trenutačne nejednakosti, za Danijelu sada nije nešto što je za Dejana. Danijeli je trenutačno teško (a možda i neizvedivo) nešto što Dejan napravi kao od šale. I obratno 😁.

To, opet, ne znači da se stvari ne mogu promijeniti. No, to znači da smo posve u krivu ako u startu pretpostavljamo da smo svi jednaki (jednako pametni, jednako sposobni,…) i da su sve stvari dostupne na ovom svijetu dobre za svakoga i da ih svi mogu i trebaju raditi. Za neke stvari je preduvjet talent (na što ne možemo utjecati), ali za puno više stvari je preduvjet znanje, trening, uloženo vrijeme i trud (na što svi možemo utjecati). A to je pitanje prioriteta i želje.

O trećim stranama

Treća strana – mjesto gdje volimo tražiti i prebacivati krivicu 😂. Naravno, ne znači da tu nikad nema krivice, to ne tvrdimo. Ali, razmislimo kroz nekoliko perspektiva, prije nego odlučimo dodijeliti krivicu nekom trećem. Ili, bolje rečeno, prvo sebi dodijelimo svoj dio (i to pošteno), a onda rasporedimo ostalo ako je realno. Malo kada su stvari crno-bijele i malo kada potpuna krivica leži samo na jednoj (tuđoj) strani.

Kroz čitanje tih vijesti, članaka i komentara o ovoljetnim spašavanjima turista u planinama, naletjeli smo na zaista raznolike prijedloge i ideje. I odmah da kažemo, s malo kojom smo se složili 😂.

Bilo je tu svega, od ideja pregledavanja ruksaka i opreme na početku planinarenja, davanja uputa na „ulazu“, postavljanja tabli s uputama kako planinariti, postavljanja tankova s vodom po planini, postavljanja osoba koje će po planini ljudima dijeliti boce s vodom, zatvaranje planinarskih staza u sezoni, reguliranje zakonima tko smije u planinu, a tko ne, itd.

Nama su u svim ovim prijedlozima dvije stvari vrlo problematične.

Prebacivanje odgovornosti

Jedna je, već naveliko spomenuta i objašnjena vlastita odgovornost, pojam i ideja koja se kosi sa svime iznad navedenim.

Uzmimo, na primjer, pregledavanje ruksaka i davanje uputa na licu mjesta. Tko će to raditi i gdje? Hoće li se pojedincima s neispravno popunjenim ruksakom zabraniti put dalje? Hoće li nakon danih uputa pojedinci imati test, da vidimo jesu li usvojili gradivo prije nego ih pustimo dalje? Kojom stazom, ima X mogućih pristupa na neki vrh, označenih i neoznačenih? Kako ćemo pratiti do kuda je pojedinac s 2L vode išao, možda se ipak nije okrenuo nakon sat vremena hoda i počeo vraćati? Hoće li netko hodati uz njega i to kontrolirati? Koja je onda razlika između plaćenog vodiča i tog „kontrolora“?

Tankovi s vodom i ljudi koji dijele vodu. Moramo li uništiti divljinu više nego što je to potrebno? Svaki planinar zna koliko mu vode treba za X dužinu i Y teren i ljeto/zimu, kao što i istraži moguće izvore vode za višednevne izlete te izlete planira prema tome. I opet, tko će puniti te tankove s ogromnim količinama vode? Kako će se ta voda održavati čistom? Koliko je to, uopće, isplativo u divljini, gdje nema nikakve, komercijalne infrastrukture?

Zatvaranje staza i pojačano reguliranje zakonima. Apsolutno smo protiv ovoga. Ukidanje slobode većini, radi nekih neodgovornih pojedinaca nije opcija u koju trebamo ulaziti, već sve treba počivati na osobnoj odgovornosti. A ako već idemo u ovo, planinarima (s planinarskim iskaznicama) sve staze uvijek trebaju biti otvorene, a ostalo je na nama samima. A ako smo mi spremni riskirati svoje živote iz kojekakvih razloga (a najčešće onih opisanih na početku ovog članka), nema razloga da se netko drugi u to „petlja“, odrasli smo ljudi. Zakoni ne mogu i ne smiju regulirati apsolutno svaki aspekt ljudskog života, neke slobode moraju ostati upravo to – slobode. U suprotnom, pa, svjetska povijest je pokazala najčešće rješenje, a Balkan i dalje zorno pokazuje svoje 😅.

Planinarenje nije turizam

Druga problematična stvar, svima nama planinarima, možda je još i važnija – komercijalizacija planine, odnosno brisanje razlike između klasičnog turizma i planinarenja. A da se razumijemo, razlika postoji i trebala bi uvijek postojati.

Zna se što je klasični turizam, turistička organizacija i infrastruktura. Sve što je zamišljeno za turiste i postoji radi turizma u načelu bi trebalo podlijegati nekoj vrsti organiziranosti i određenom skupu pravila. Turistima treba olakšati snalaženje do maksimuma i nuditi hrpu organiziranih aktivnosti, koje će im se, jasno, i naplatiti. To je uzajamni odnos, gdje turisti plaćaju iskustvo koje turistički radnici i organizacije nude te tu treba postojati neki red i neka propisana razina usluge.

Međutim, planinarenje nije turizam, barem ne u klasičnom smislu, niti bi to ikad smjelo biti. Turistička infrastruktura u planini ne postoji, odnosno postoji u ograničenoj (maloj) mjeri i kapacitetima. U svrhu očuvanja planine, njene ljepote, divljine, mira, tišine, to tako i treba biti. To tako treba biti i u svrhu očuvanja planinarenja, kao pojma, koncepta, hobija, strasti i načina života. A o očuvanju životinjskih staništa da ni ne pričamo, to je tema za neku drugu priču.

Klasičnom turizmu nije mjesto u planinama. To je, doduše, naše mišljenje, možete se složiti ili ne, rezultat će biti isti. Planinari u planinu idu upravo iz tih razloga, maknuti se iz buke, urbanih sredina, prenapučenosti, gužvi, betona, ljudskog utjecaja. Komercijalizacijom planine to se sve gubi, a gubi se i svrha. Klasični turizam je nešto posve suprotno, nešto što ne ide ruku pod ruku s planinom.

Planinarski turizam, s druge strane, je nešto što rade planinari – putuju po planinskim lancima i masivima, rade uspone na odabrane vrhove, spavaju u planinarskim domovima i skloništima. U današnje vrijeme se na nekim popularnim lokacijama i to otelo kontroli, nastaju ogromne gužve, a rizik nesreće se time povećava. No, svatko tko želi mir u planini, to uvijek može naći. Još uvijek imamo tu slobodu odlaska u planinu, na lokaciju po izboru, ovisno o tome što želimo i tražimo. I ta sloboda uvijek mora postojati.

Uz planinarski turizam još često idu izleti s profesionalnim vodičem, a planinarski vodiči koji ljude vode po planinama u startu zahtijevaju da ti isti ljudi zadovoljavanju neke preduvjete (u vidu kondicije, prethodnog iskustva i sl., ovisno  o vrsti i težini izleta). To, dakle, opet nije klasični turizam. Kada se turist odluči na svoju ruku ići na neku planinarsku stazu i izlet, tada više ne možemo govoriti da su kriva nepostojeća turistička pravila, manjak organizacije ili loša turistička ponuda – toga ili planski nije niti bilo (jer to nije dio klasične turističke ponude) ili turist jednostavno nije htio uzeti licenciranog vodiča (dakle, opet je odgovornost na njemu samome). I tako se opet vraćamo na pitanje osobne odgovornosti 😉.

Da zaključimo

Da, planina je divna i uzbudljiva. Da, želite ići na nju. I isto tako da, za nju se treba pripremiti.

One fotke s Biokova koje je snimio vaš kolega prošli vikend su predivne. Htjeli biste i vi takvu fotku za Instagram. Igrom slučaja, idete tamo na odmor idući tjedan. Treba iskoristiti odmor, treba svašta probati. Ali, zapitajte se, je li to za vas, jeste li spremni za to (fizički i psihički), znate li što vam sve treba od opreme, znate li koliko je dugačko, koliko će trajati i kakav je teren, jeste li svjesni rizika? Ako je odgovor ne, na bilo koje od ovih pitanja, to nije za vas. Barem ne u ovom trenutku. Budite pametni i odgovorni.

Zamislimo samo koliko bi svijet bio ljepši i stvari bolje funkcionirale, kada bi svatko od nas za sebe preuzeo tu (neželjenu 😊) odgovornost. Kada bismo svi pristupali svojim zadacima i životu odgovorno, kada bismo proučili, informirali se, educirali se i „radili na sebi“. Svoje poslove bismo, svatko za sebe, radili odgovorno i najbolje što umijemo, a takvi bismo bili i u privatnom životu.

Kako bi sve lijepo funkcioniralo. Taksisti bi naplaćivali fer cijene po kilometraži, a klijenti ne bi bježali iz taksija prije plaćanja; prodavači bi se pobrinuli da njihovi proizvodi budu ispravni i kvalitetni, a kupci koji se odluče kupiti bi bili odgovorni za to kako će taj proizvod koristiti i hoće li znati što s njim; bankari ne bi na silu prodavali i „varali“ klijente nepotpunim informacijama, a klijenti bi se nešto više samostalno informirali prije dolaska u banku; učitelji bi davali objektivne ocjene i bili najbolji što mogu biti u izvođenju nastave i prezentiranju gradiva, a djeca i roditelji bi prepoznavali svoje greške i prihvatili odgovornost za loše ocjene i eventualno neznanje; turizam bi bio uredan, fer i posložen, usluga bi bila na vrhuncu i ne bi bilo varanja, a turisti ne bi bili lakosmisleni i nepripremljeni; te još mnogo drugih primjera. A kao planinari bismo, možda napokon, živjeli „ne ostavljaj traga“ moto (no, ovo je opet tema za neku drugu priču).

Da, utopija je to – neostvariva, svjesni smo 😅. No opet, negdje treba krenuti, a to moramo i možemo samo od sebe, „prvo pometimo u vlastitom dvorištu“ 😊. Osobna odgovornost je nešto od čega sve kreće i to mora početi sa svakime od nas. Na kraju krajeva, uvijek postoji naša uloga u svakoj situaciji u kojoj se nalazimo. A ona je barem 50%, nerijetko i puno više od toga.

I pritom ne zaboravimo živjeti…