Ovo je priča sastavljena od više manjih anegdota. U ovoj priči prisjećamo se nekih događaja u planinama i šire, koji su nam dan danas ostali u sjećanju. Nadamo se da će vam ove zgode i nezgode biti zabavne ili barem podsjetiti na neke super lokacije koje smo prošli proteklih godina (mada je priča većinom prožeta nezgodama s tjelesnim potrebama 😅). Da ne bismo otkrili previše odmah na početku, krenimo sa serijom kratkih priča.
Goli Viš
Ne bismo mogli reći da se ovog planinarenja ne sjećamo zbog proteka vremena, jer splet događaja koji se toga dana zbio je vrlo teško zaboraviti 😅. Sve je krenulo s najvećom greškom koju svatko od nas napravi barem jednom u životu – kupiš nove gojzerice i nosiš ih na dugu i napornu turu, bez da si ih pošteno isprobao.
Nije prošlo par tjedana otkada smo oboje kupili nove gojzerice u Sportleru u Trstu i već smo ih odlučili baciti u pravu akciju. Isprobali smo ih na nekoliko kratkih izleta, na kojima sam ustanovio da me gadno žuljaju na peti – i onda sam to olako zanemario i odlučio ih krstiti usponom na Viš/Jof Fuart (2666m) u zapadnim Julijskim alpama. Da dodam ulja na vatru, nagovaram Danijelu da uspon napravimo po ferati Anita Goitan – jer nedajbože da me gojzerice žuljaju po običnoj stazi 😁.
Jutro počinje nevino, parkiranjem na malom parkiralištu u blizini glavne ceste, nakon što smo prošli Sella Neveu u smjeru Rabeljskog jezera. Početak hoda do Rifugio Corsi je po strmom makadamu, koji mi odmah ukazuje da ću danas imati gadnih problema – u prvih pola sata dobivam takve žuljeve od kojih mi se plače svakim novim korakom. Kako sam tvrdoglava mazga, ne obazirem se na to – nije Viš tako daleko, trebam samo razgaziti gojze.
Ono što dalje slijedi su sati agonije i bolova, krvavih žuljeva koje, iako sam polijepio sportskom trakom i flasterima, više ništa nije moglo spasiti. Ferata na koju smo se spojili nije pomogla ovom osjećaju i, umjesto uživanja u zaista fantastičnom usponu i zabavnoj ferati, uglavnom pamtim svoje kukanje, plakanje, psovanje i tako u krug.
Nisam bio nešto vruć za fotkanje na vrhu, a smjer povratka, stazom kroz poznato okno, mi se odjednom učinio užasno dugačak uz ovakve bolove i krvave čarape. Interesantno da mi jutros u pogledu prema vrhu uspon uopće nije izgledao tako dug, čini se da sam napokon promijenio perspektivu 😁. Ipak tu je oko 1800m uspona i dosta zahtjevnih dijelova ferate. Dobar zalogaj, čak i kada te ne žuljaju gojzerice!
A da ne bude sav fokus na žuljevima, u posljednjem satu povratka ovog nevjerojatno dugog dana pretječemo skupinu od 30ak izviđača školskog uzrasta koja je veselo marširala, vjerojatno od Rifugio Corsi natrag do parkinga. Meni se, naravno, žuri da što prije izujem ovaj užas s nogu, no tada osjetim oštro probadanje u trbuhu i moram ići – priroda zove, a izviđači nas stižu 😂. Jedva se stižem srediti i zakopčati prije nego što nas izviđači stignu i opet nekako uspijevamo prije njih nastaviti do parkinga.
Polumrtav i vidno uznemiren lošom probavom stižem do auta i tu govorim Danijeli da ću se prije nego izviđači stignu osvježiti na malom slapu uz cestu – ponajviše zbog žuljeva, ali i da isperem ovaj tragičan dan sa sebe. Ona negoduje što ja uvijek moram biti gol na javnim mjestima 😅, no ja se bacam pod slap i uživam u trenutku.
Naravno, podcijenio sam brzinu izviđača i taman dok sam hodao kao od majke rođen prema autu vidim da stiže ogromna skupina prema nama. Čini se da je i njih povukla blizina auta pa su produžili korak, a ja sam spašavao to malo obraza što mi je ostalo vještim prekrivanjem strateških dijelova rukama. Ima li ovom danu kraja!? 😂
Vožnja kući ipak prolazi u veselom tonu, jer kad smo si počeli prepričavati današnji dan našli smo puno razloga za smijeh i dobro raspoloženje. Viš ćemo sigurno ponoviti, ali nadam se ovaj put uz puno manje drame.
Rifugio Corsi
Kad smo već kod Viša, pamtimo dobro i jedan zimski uspon, iako ga spletom okolnosti nismo obavili ni blizu, ali idemo od početka. Prognoza je bila obećavajuća i nekoliko dana prije nije bilo najave friškog snijega, što smo iskoristili za mogućnost zimskog uspona na Viš. Parkiralište je bilo gotovo suho i sva je prilika bila da nas snježna granica čeka tek iznad 1800m.
Krećemo lagano put Rifugio Corsi i već nam se odavde čini da snijega ima više nego što smo mi doznali kroz Internet prognoze i stanje visine snijega. Long story short, na pola puta do doma gazimo kroz skoro metar friškog snijega i šije nas takav vjetar da na jedvite jade stojimo na nogama. No, ipak još ne odustajemo, makar da dođemo do doma. Gledamo prema domu i jedva čekamo da uđemo.
Po putu srećemo dvoje Talijana koji su, kao i mi, naumili na Viš i koji nas pantomimom vrlo brzo obeshrabruju od nastavka penjanja, pokazujući da snijega ima više od metra i da je nemoguće nastaviti. Zahvaljujemo se i upadamo u dom kao da nam život ovisi o tome.
Unutra je potpuno drugačija atmosfera, toplo i ugodno, nigdje nikoga osim čupavog i pospanog domara koji nekako nabada engleski. Vidi da smo smrznuti i umorni pa objašnjavamo da nas je prognoza iznenadila i da je zasuo gadan snijeg. Vadimo sendviče i naručujemo pivu i onda vidimo kako lik otvara vrata u podu u temeljima doma gdje se nalazi puna gajba hladnih Hirtera 😲.
Naručujemo odmah svaki dva, sa sjajem u oku! Otvaramo sendviče i brzo srčemo svaki litru pive, mrtvi smo umorni. Niti ne primjećujemo da nas s prozora mjerka veliki žuti mačak, koji je očito nanjušio naše sendviče.
S obzirom da ne idemo nigdje, ćakulamo s domarom (nekako) i mamimo mačka s hranom – to je očito to za danas, moramo se još samo vratiti, ali nema žurbe. Nekada stvari ne ispadnu kako si očekivao, ali svejedno ostanu u sjećanju. Bio je to jedan jako lijepo potraćen dan i duga vožnja kući.
Snježne radosti
Najveća sranja očito se događaju zimi! Uzmite to kako želite, ali to je tako 😜. Jedne krasne zime odlučili smo podizati formu laganim usponima po Karavankama. Za ovu priču prst na karti uperili smo na Veliki vrh (2088m) na grebenu Košute. Snijega je bilo u izobilju i, kako se odmah pokazalo, po putu nije bilo friške prtine pa je mučenje moglo početi.
Nakon 1600m snijeg je dosezao debelo preko pola metra, što nas je zbilja gadno crpilo i usporilo pa nas po putu sustiže par Slovenaca, koji je još prilično svjež od naše prtine. Dogovaramo se da naizmjenice prtimo do vrha, kako bismo se svi koliko toliko poštedjeli. Uživanciju u ćakuli na vrhu i prekrasnom sunčanom danu prekidaju prvi planinari, koji stižu dobrih sat vremena nakon nas četvero.
Već smo dugo na vrhu, moramo lagano natrag. Ne uživamo u gužvama, a i potrošili smo dosta vremena za uspon. Dok se lagano vraćamo sve je više ljudi na putu za vrh, a mene počinju moriti moji uobičajeni problemi – osjećam probadanje u trbuhu, bit će svega! Silna je gužva nastupila sada i nikako ne mogu naći povoljan trenutak za odvojiti se pa se mičem dalje od staze i počinjem kopati rupu u snijegu koja mi seže do struka. Dobro sam skriven za sve koji dolaze odozdo.
Obavljam svoje poslove i taman dok sam potpuno obezgaćen i pokušavam vratiti sve slojeve odjeće na sebe, odozgo me netko pita da li je ovo vaša kapa? Okrećem se gol golcat na krucijalnim mjestima i dečka koji je nekoliko metara iznad mene osljepljujem prizorom! On jadan drži kapu u ruci i tek onda shvaća da ja ne tražim kapu, jer imam svoju na glavi, no da sam usred nečega. Shvaća svoju grešku pa se drhtavim glasom ispričava i brzo okreće, a ja nemam druge nego se nasmijati i lagano nastaviti s oblačenjem.
Nisam ni izašao iz rupe i vidim Danijelu kako vrti očima i smije se. Ima li kraja mojim golim eskapadama? Kako će daljnje priče pokazati, čini se da nema…
Tko nema u glavi…
Ljeta smo često provodili po Julijskim alpama i najčešće bismo se za vrijeme godišnjeg odmora zaletili na 6-7 izleta u 15 slobodnih dana – ubili se vožnjom i planinarenjem pa onda idući dan uživali u odmoru na prekrasnim plažama Brseča, Cresa i okolice (jer jedino tako mrtvi možemo preležati cijeli dan na plaži).
Uglavnom bismo ili vozili poslijepodne prije pa spavali u autu ili se od vrućine dignuli u 2 ujutro i krenuli na odredište. Opremu bismo uvijek pripremili dan ranije, a po polasku bismo uzeli još neke sitnice koje odmah idu s nama. Već smo imali rutinu što nosimo sa sobom pa smo uglavnom mehanički spremali sve što nam treba, bez da smo ikada išta zaboravili. Osim kada bismo nešto zaboravili!
U svakom slučaju, na jednu vruću ljetnu noć prekidamo pokušaj spavanja i krećemo put Sella Nevea skijališta, odnosno planine Pecol – jednog od ishodišta za veličanstveni Montaž/Jof di Montasio (2753m).
Kako smo krenuli po gadnoj vrućini, nismo se nešto posebno obukli pa na planini Pecol izgledamo kao Česi u majicama za trčanje i japankama, dok se kraj nas skupina Talijana pospano vucara u debelim flisevima. Naravno, samo je jutro hladno. Sredina je ljeta i čekaju nas brutalne temperature i sunce. Oblačimo se za uspon i lagano krećemo po dobrom hladu, uživajući u svježini planina, a pogotovo u odnosu na riječkih 38 stupnjeva iz kojih stigli.
Zbog ove drogiranosti svježinom, tek nakon dva sata i prvog sunca shvaćamo da nismo uzeli sunčane naočale. Odmahujemo rukom i uvjeravamo jedan drugoga da to nije nikakav zajeb. Dva sata kasnije i nakon teškog uspona kroz Findeneggov ozebnik sjedimo na vrhu Montaža polućoravi i u nevjerici koliko se slijepi moramo spuštati niz Pipanove ljestve.
I da bi priča bila još zanimljivija, to je bio izlet na kojem je Danijela skoro izgubila glavu (doslovno). Jedna veća ekipa je išla u uspon nekih 100tinjak metara iznad nas i samo se odjednom čulo lupanje i kotrljanje kamena odozgora i ja koji vičem stisni se!!. Na najgorem mogućem mjestu, u izloženoj vertikali. Oboje smo se stisnuli uz trusnu stijenu, na mjestu gdje nije bilo ni sajle ni klinova, već samo prirodni rukohvati i stijena. Kamen veličine moje glave (koja je veća od Danijeline, ali ne i pametnija 😂) pao je direktno na Danijelinu kacigu, odbio se na ruksak i nastavio svoj put prema dolje – a mi, jasno, nastavili prema gore.
Uglavnom, prolazimo svu tu muku i na kraju dana napokon dolazimo do auta, a prvo što smo napravili, čak i prije otvaranja piva, bilo je da stavimo sunčane naočale i zavučemo se u hlad. Bio je prokleto vruć dan pa onda još i sljepilo. Dolazimo k sebi nakon pola sata meditiranja s hladnom pivicom u ruci i krećemo natrag.
Već na zavojima Sella Nevea-e vidimo da imamo simptome gadne sunčanice pa ovaj dio vožnje do Udina i prve pauze provodimo u stajanju uz cestu, povraćanje i neviđenu muku da zadržimo glavu i želudac u jednom komadu.
Dolaskom u Udine i prvi ozbiljniji hlad (ne i po temperaturi, u dolini je bilo gotovo 40 stupnjeva), napada nas teška glad pa upadamo u shopping centar i kupujemo ogromnu pizzu i litru ledenog mlijeka. Dakle, ljudi koji su do prije pet minuta povraćali uz cestu svakih deset minuta misle pojesti ovaj užas 😂! Pojeli smo sve i popili i ako ste mislili da ova priča ide dalje u smjeru kako smo pizzu ubrzo vratili negdje uz cestu, varate se.
Vožnja je prošla u tihom slušanju muzike s klimom na najjače, a dolazak kući je obilježilo onesvještavanje na krevetu uz ventilator uperen direktno u lice. Ako mislite da smo nešto naučili sa zaboravljanjem naočala u planinama – nismo. Nastavak slijedi…
U trendu
Zaboraviti sunčane naočale usred ljeta u planinama je gadna pogreška. Zaboraviti sunčane naočale usred zime, po prekrasnom sunčanom danu, je recept za katastrofu.
Prekrasan zimski dan započeli smo na parkiralištu Rudnog polja na Pokljuki. Pedantno smo spakirali sve što nam treba i krenuli put Ablance i Velikog Draškog vrha. Plan je bio popeti Gamsovu grapu u Ablanci i produžiti do VDV.
Pri ulasku u grapu shvaćamo da nemamo sunčane naočale, no nema zime – uzeli smo skijaške naočale koje smo tek kupili, da ih probamo. S kacigom na glavi to nije izgledalo tako loše pa smo dobro napredovali kroz grapu i uživali u sunčanju na vrhu Ablance. Nekako nam se činilo da je sunce dosta ugrijalo i da uopće neće biti hladno, kao što je prognoza navodila. Ok, nema frke, još bolje.
No, nije nam palo na pamet da ćemo, kada se poskidamo do kratkih rukava (što je nastupilo vrlo brzo po spustu), izgledati kao dvije budale sa skijaškim naočalama. Naredna dva sata spusta, prilikom svakog pozdravljanja, pojašnjavamo svima koji nas gledaju kao luđake da smo zaboravili naočale i da nismo pukli 😂. Bio je to jedan jaaako dug spust!
Prvi Triglav
Niti godinu dana od kada smo počeli planinariti, negdje u ranim dvadesetima, jedne proljetne praznike proveli smo u Bohinju i odmah se zaljubili u alpske krajeve. Nismo napravili nikakav poseban uspon u tih par dana, ali smo odlučili to ljeto popeti se na Triglav – iako ga nismo znali pronaći ni pogledom, a kamoli na karti.
Naredne mjesece smo se pripremali da dođemo što spremniji i odlučili da ćemo se za prvi put popeti u dva dana, lagano iz Stare Fužine, odnosno planine Blato, preko planine Krstenica do Vodnikovog doma i konačno do doma Planika podno Triglava. Sutradan bismo kroz Triglavsku škrbinu do vrha i preko Malog Triglava natrag po putu dolaska, do planine Blato. Odmah da suzbijemo napetost, sve smo odradili po planu, ali nije krenulo dobro.
Krenuli smo oko 2 ujutro, a u Rijeci je padala neviđena kiša – ok, nije neviđena za Rijeku, ali izvanserijska u svakom slučaju. Samo dok smo odnijeli sve stvari u auto bili smo potpuno mokri, a čekala nas je još brutalna vožnja. Toliko je jako padalo da nam je do Postojne trebalo gotovo tri sata. Vozili smo se valjda 30 km/h jer se nije vidio prst pred nosom, a vode je bilo toliko da smo se pitali hoće li nam ući u auto. Nismo bili ni na pola puta, a ja sam bio već izmrcvaren od vožnje – no nastavili smo dalje, iako smo se pitali da li je ovo neki znak.
Ostatak vožnje prolazi zadovoljavajuće po pitanju vremena i napokon s olakšanjem vidimo da će biti lijep i sunčan dan kakav nam i treba. No olakšanja nema za moj želudac, nisam ništa jeo već satima, a rano dizanje i muka od vožnje su na meni ostavili traga, i to tako da baš pri dolasku u Bohinjsku Bistricu osjećam da će biti povraćanja.
Sreća da je rano ujutro pa nema nikoga, iskačem iz auta i gotovo nasred ceste puštam dušu van. I naravno da u tom trenutku jedna starija gospođa šeta ranom zorom i gleda me kao neku pijanu budalu po povratku s izlaska. Moje promuklo dobro jutro u njezinom smjeru ne popravlja situaciju pa me nastavlja gledati s gađenjem, što joj i nije za zamjeriti. Ok, idemo dalje, čeka nas veliki dan danas!
Stižemo prebijeni na planinu Blato i pitamo se hoćemo li uopće uspjeti, jer je krenulo nikako. Navlačimo naše gigantske ruksake na sebe i moram priznati da se ne sjećam koliko sam puta nakon toga nosio 60-litarski ruksak. Srećom, danas se zaletimo na Triglav unutar 9-10 sati, ali smo i puno stariji i izdržljiviji, što tada nismo bili. No, morali smo to izbaciti iz sebe i popeti se na najviši vrh pa onda narednih mjeseci i godina pomalo obilaziti i sve ostale vrhove Julijskih alpi.
Relativno brzo stižemo do planine Krstenica i nedugo nakon toga prolazimo kroz krdo krava koje nas iznenađuju svojom veličinom i zainteresiranošću. Družimo se kratko s njima i nastavljamo dalje prema Vodnikovom domu. Ovdje radimo prvi ozbiljniji odmor, a 22 kg koje nosim na leđima mi se čine višestruko težima nego što jesu. Toliko smo vježbali prethodnih mjeseci, a nije mi palo na pamet da vježbam s većom težinom!
Na jedvite jade nastavljamo dalje i zadnjim atomima snage stižemo do doma Planika i vrlo zaslužene hladne pive. Dobivamo sobu s pogledom na vrh i od uzbuđenja jedva spavamo. Tada nismo znali da ćemo u Julijskim alpama provesti godine i godine koje slijede, a da će nam uspon na Triglav postati najnormalnija stvar, kao i na neke druge velikane ovih alpa. No, lijepo je sjetiti se početnike naivnosti i uzbuđenja.
Dizanje ranom zorom obilježavamo pakiranjem naših gigantskih ruksaka i svojevrsnim olakšanjem što su ipak nešto lakši nego jučer, jer smo popili dio vode koju smo vukli sa sobom. Krećemo prema Triglavskoj škrbini i to me sada podsjeća da se kroz nju od tada nismo ponovno popeli. Stavljam to na listu kada ozdravim, kao i još mnoge uspone o kojima samo čitam ovih tjedana.
Dolaskom na vrh osjećamo veliko olakšanje i sretni smo kao mala djeca. Povratak obilježavamo neprekidnim fotkanjem i sjećam se kao jučer tog osjećaja i trenutka kada smo si rekli da ćemo se ovdje vraćati i vraćati, što smo i učinili. Da povratak ne bude čista romantika, odlučujemo se nabosti nemarkiranu stazu od Vodnikovog doma do planine Blato i, uz nekoliko manjih gubljenja, dolazimo do auta. Ajme koja sreća! Nismo osjećali ramena ni noge, opaljeni od sunca, mrtvi od umora, a sve što smo pokazivali su široki osmjesi. Nikada od tada nismo prestali ovdje dolaziti, a nikada ni nećemo!
Medeni mjesec
U priči o Gran Paradisu smo se dotaknuli i našeg bračnog putovanja, ali najzanimljivije trenutke smo ipak prešutjeli. Šalimo se, nismo – planine su ipak bile najzanimljivije, ali neće nas ubiti i malo trivijalnih priča.
Vozili smo se praktički u komadu oko 9 sati, jer ne volimo puno stajati pa smo prilično umorni stigli do našeg odredišta, u hotel Albergo Gran Paradiso. Kako je već kasno poslijepodne, radi druga smjena, a to znači da nije bilo nešto puno osoblja te nas dočekuje simpatični starčić oštrog brka.
Mi krećemo na engleskom, ali on nas brzo prekida i pita na talijanskom. Nogama i rukama pojašnjavamo da ne znamo talijanski pa se on prebacuje na francuski. I dalje uz smiješak i pantomimu pojašnjavamo da ništa od toga, na što on vrlo dramatično i talijanski baca papire koje je držao u ruci i gleda nas u nevjerici. Mi se i dalje cerekamo dok se on uznemireno diže sa stolice te nakon par minuta dovlači sa sobom kuhara iz restorana, koji nas prijavljuje pa napokon možemo odmoriti.
Vraćamo se do restorana popiti pivo i uživati u nevjerojatnim pejzažima te usput s kuharom, koji jedini priča engleski, dogovaramo večeru za sutra, između nekoliko ponuđenih menija. Misleći da su naše jezične eskapade završile krećemo spavati, čeka nas dug dan i uspon po jednom od ledenjaka u okolici.
Stižemo na doručak i dočekuje nas naš simpatični deda koji nas rukama i nogama upućuje do naših mjesta za doručak. Smještamo se i biramo što ćemo, a meni odmah upada u oči kako ima kuhanih jaja koja su uvijek pravi izbor prije planinarenja. Nonšalantno uzimam par komada i taman kad ih krenem razbiti na tanjuru, naš deda vrišteći dolazi do mene i govori NOOOO!
Mi se gledamo u nevjerici, a on na tečnom talijanskom i francuskom baca izraze negodovanja, koje mi ni slova ne razumijemo. Gledam ga k’o budala i ponovno krećem razbiti jaje, na što on skače i doslovno mi uzima jaje iz ruke. Mi se smijemo, a on je već lud – uzima me za ruku i vodi do stola na kojem je aparat za kuhanje jaja! Aaaaa! Jaja su sirova! Kako sam glup, nije mi palo na pamet 😂. Kuham si jaja i promatram dedu, koji je doživio veliko olakšanje kada je vidio da sam shvatio sve njegove migove.
Smijemo se i nastavljamo s doručkom, dobro je počelo bit će ovo jedan predivan tjedan. Kroz tjedan smo, naravno, na svakom naručivanju večere nagađali što je što i svaki put se iznenadili kada bismo dobili tanjure (to je bilo vrijeme roaminga, prije free wifija). Srećom je sve bilo ukusno i nisi mogao promašiti.
Medo ili dva
Staza Branka Lončara je, izuzev Snježnika i Guslice, valjda jedini koliko-toliko divlji kraj u okolici Rijeke. U prijevodu, ako baš zaista želiš vidjeti medvjeda, to je to. Jedno proljeće smo i mi naumili vidjeti medu, a dobili smo i više nego smo tražili.
Negdje po putu za Gornje i Donje Medvejce – ime nije slučajno 😂 – nabadamo na prvog taj dan. Vrlo plahi mladi mužjak kratko nas je snimao, dok smo ga mi bez disanja promatrali, stotinjak metara udaljeni, hoće li prema nama ili ne. Nastavljamo prema Donjim Medvejcima gdje Danijela, nakon čitavog kruga ove staze koji uključuje redom Snježnik, Mirnjak, Guslicu, Planinu, Jelenc, Vrh Branka Lončara, Gornje i Donje Medvejce, odlučuje da više nema snage za posljednji vrh.
Čudna odluka, ali kad ne ide, ne ide. Odlučuje me čekati na križanju, dok se ja zaletim do vrha, a ja hitam da što manje mora čekati. Po dolasku na vrh iznenađujem medu kojeg ne vidim, nalazio se u grmlju na vrhu, ali toliko jako je frknuo na mene i polomio par grana u bježanju, da ne znaš tko se više uplašio – ok, ja sam se više uplašio, bili smo tek na par metara udaljenosti.
U međuvremenu je Danijela malo odmorila dolje i ipak odlučuje doći do vrha, ali kako ne zna što se gore događalo, ne zna da ja njezine korake tumačim kao još jednog (ili istog) medvjeda koji se kreće prema meni. Drugi put se userem taj dan, u čudnoj nekoj pozi čekam da medo izroni iz grmlja, a ono ispada Danijela, koja me gleda u čudu što sam tako napet 😂.
Kasnije smo imali sve više susreta pa smo se i mi i medvjedi opustili, iako to fenomenalno uzbuđenje kada vidiš medu u prirodi nikada neće u potpunosti nestati.
Brza Danijela
Kao što smo već ranije pisali u nekim pričama o Sloveniji, često smo boravili u Bovecu pa tako i u jedno krasno proljeće, kada smo nekoliko slobodnih dana odlučili tesati formu za nadolazeće ljeto. Dan puta smo odlučili iskoristiti za uspon na Prestreljenik s planine Kuhinja, do koje vodi solidna cesta koja dijelom prati žičaru skijališta Kanin.
Dan je bio divan i sunčan, no dok smo polako napredovali prema vrhu, shvatili smo da se pomalo navlači naoblaka s talijanske strane. Nema brige, što se može dogoditi, je’l tako? Upravo tako, fotkamo se na vrhu, kukamo kako nema sunca i lagano krećemo prema dolje. Spuštamo se s grebenskog dijela i tada počinje show! Odjednom sve crno, grmi i sijeva sa svih strana i kreće tuča veličine oraha. Točno se sjećam, kao jučer, kako nas je pretukla.
Tada doznajem i da je Danijela posebno osjetljiva na tuču, jer je nisam nikada dosad vidio da trči nizbrdo, punog ruksaka, glavom bez obzira 😂. Nisam ni znao da ima takvu brzinu u sebi. Što se mene tiče, ja sam u svojoj OCD djevičanskoj maniri pokušao spremiti fotić da se ne moči, preslagivao ruksak da neke stvari ne nastradaju od tuče i sl., za što sam dobio salvu psovki kakva do dana današnjeg nije nadmašena.
Kako to inače biva, dok smo došli do auta ponovno je sjalo sunce i ništa nije dalo naslutiti koje batine smo dobili gore, osim što smo se cijedili od vode. Vrijeme je da se prijavimo u apartman, ali problem je što nam je sva odjeća u putnim torbama u bunkeru, ispod hrpe dodatne planinarske opreme, te nema boga da to sada otvaramo i kopamo po toj gomili stvari.
Vrlo brzo dolazimo na ideju da se odjenemo u kupaće koje smo pripremili na zadnjem sjedalu, za kupanje u Soči nakon uspona. I tako stiže par golih ljudi u apartmane, parkiramo i tražimo naše dobre domaćine u apartmanima Skok. Nažalost, nema nikoga vani – morat ćemo zvoniti.
Otvara nam vrata Bojan i gleda što nas dvoje goli stojimo na vratima, garant je mislio da smo neki hipiji. Srećom, zapamtio je da smo lani bili prvi put kod njih pa nam kaže da smo mu poznati, ali s malo više odjeće na sebi. Kasnije smo prepričali što se dogodilo i dobro se smijali oko toga, a od tada pa u svim narednim godinama u kojima smo ih redovito posjećivali su nas dobro zapamtili.
Uspon očaja
Kad smo već kod Boveca, koji nam je dugo vremena bio proljetna baza, odlična priča je o usponu na Mangart. Zbog djelomične zatvorenosti ceste parkirali smo nešto ispod Mangartskog sedla te krenuli redovnim putem po Slovenskoj prema vrhu (Talijanska je lakša pa je puštamo za povratak).
Sve izgleda dobro, snijega nema, iako smo izdaleka vidjeli da bi na jednom zaguljenom dijelu još uvijek moglo biti prilično zaliveno. Odmahujem rukom na Danijeline brige i nastavljamo dalje. Navlači se gusta magla, ali prvih nekoliko desetaka metara osigurane staze je čisto te nastavljamo.
Taman kada prelazimo na kompleksniji dio uspona, shvaćamo da ono što je izdaleka izgledalo kao snijeg je zaista bio snijeg, i to zaleđen i nabijen do ibera, a prekriva veliki potez osiguranog uspona – toliko da su sajle i klinovi daleka prošlost, zakopani negdje u dubini.
Ono što dalje radimo spada u rubriku don’t try this at home. Ispenjavamo suhi dio stijene mimo označenog dijela uspona i mimo zaleđenog snijega, jer dereze nismo imali. Što smo dalje išli, to smo više shvaćali da nema natrag ovim putem – moramo gurati naprijed.
Imali smo dojam da prolaze sati, a da nama za svaki detalj treba gomila vremena. Gotovo očajni stižemo do dijela gdje ima dovoljno mjesta da na stojeći pojedemo. Okruženi gustom maglom jedva žvačemo kruh i narezak, kao da nam je posljednji obrok, nesvjesni da smo par metara pod vrhom i više se ni ne nadajući da će do kraja biti nešto lakše.
Teškom mukom se natjeramo da krenemo dalje, kada odjednom vidimo križ. Motherfucker, pa mi smo na vrhu! Da stvar bude bolja, vrijeme se popravlja i počinje brutalan vjetar – super, barem ćemo nešto vidjeti. No, sad nas počinje brinuti kakva je Talijanska, ako je ovoliko snijega u Slovenskoj.
Ne zadržavamo se na vrhu, jer smo previše vremena potrošili na uspon, svjesni da moramo što prije krenuti u spust – tko zna što nas još čeka i koliko će trajati. Krećemo dalje i – staza ispada totalna kamilica. Samo jedno snježno prečenje, i to baš snježno, nezaleđeno. Umrili smo od brige, a na kraju ništa! Ali super, s time možemo živjeti.
Nikad neću zaboraviti kako smo si dali pet, izgrlili se i izljubili na kraju puta. Po povratku prema autu vrijeme se opet kvari, a mi uočavamo jedan par tamo na najzajebanijem dijelu – očito su, kao i mi, prešli preko točke bez povratka i krenuli otpenjavati sa strane.
Sjećam se da sam cijeli sutrašnji dan provjeravao vijesti da provjerim da se nije nešto dogodilo, no na kraju je čini se, kao i mi, još jedna ekipa uz puno muke prošla do kraja. U svakom slučaju, ne ponovilo se, mada moram priznati da bih onaj adrenalin koji sam tada doživio sigurno volio osjetiti opet.
S bicikla
Nekako nam priče na dva kotača i nisu imale neke interesantne trenutke, osim kada sam vozeći se uz Danijelu u nastojanju da joj budem što bliže i da popričamo u vožnji, zapleo volane i srušio je s bicikla tako da se ubila kao zrela kruška nasred ceste i onda je još naletio auto na nju (koji se, srećom, na vrijeme zaustavio). Od tada je više nisam pokušavao ubiti, jer ako je izbjegla sve ovo, sve drugo ne bi bio ni dobar pokušaj, a kamoli uspjeh 😂.
No, sjećam se jedne zanimljive, proljetne vožnje kroz jedan golaćki kamp u Rovinju. Naivni kakvi jesmo, taj dan smo odlučili napraviti đir kroz kamp – jer otvoreno je, rano proljeće je i dosta svježe, garant nema nikoga, a i najvažnije od svega – nismo shvatili da je nudistički kamp u pitanju.
Ulijećem prvi kroz glavni ulaz i zamjećujem izdaleka dva lika kako dižu prikolicu na kolce. Pomislim si ha, ipak ima nekoga. Nisam ni završio misao, kad uočim da su spomenuta dva gospodina u najboljim godinama potpuno gola i da su zaista ozbiljno prionuli da podignu tu prikolicu 😂.
Skrećem pogled da ne vidim jedino mjesto gdje sunce ne sja, kad s druge strane još dva vrlo gola gospodina podižu gigantski šator 😂. Wtf, što se ovdje prokleto događa!?!?! Okrećem se prema Danijeli i vidim da i ona kruza na biciklu s nevjericom, osvrćući se lijevo-desno kao u lošem snu. Pričekam je, samo da bismo u isto vrijeme pametno zaključili kako bi ovo mogao biti nudistički kamp. Stvarno smo detektivi! Pokušavamo što brže odpedalirati odavde – ne jer se grozimo golotinje, nego da ljude pustimo na miru da nastave, goli golcati, postavljati svoje kampere.
Da završimo
I eto, došli smo do kraja ovih izabranih priča. Bilo je tu još svega, a najviše, naravno, doživljaja s nuždom i golotinjom na otvorenim prostorima. Bilo je tu još susreta s divljim životinjama, iako niti jednom nešto uzbudljivije od ranije spomenutih medvjeda. Bilo je tu još nekih planinarskih avantura i uspona (polu)očajnika. Ma bilo je svega, a radujemo se i novim doživljajima – lijep je to život, sve dok je pun ovakvih priča.
