Gran Paradiso! Slučajno ili ne, kada smo prije šest godina tražili kamo ćemo putovati na medeni mjesec, nekako nam je ovaj naziv upao u oko i odluka je pala nakon gledanja samo nekoliko slika 😁. Sad će netko reći: „Pa tko putuje na medeni mjesec u centralne Alpe, umjesto na neki od tropskih otoka i dalekih destinacija?!“ 😊. Očito mi. Iz toplog ljeta visoko u Alpe: ledenjaci i hladni vjetrovi, nepregledni vrhovi, Mont Blanc, Chamonix, Matterhorn, Gran Paradiso…ne može bolje!
Sjećam se da smo došli potpuno nepripremljeni za velike uspone i pothvate – i to ne zato jer smo imali veliku svadbu i naporne pripreme (baš suprotno), nego jer smo krenuli s ovim nekim životnim stvarima koje čekaju svakog od nas prije ili kasnije (a mi smo se toga ulovili prije). Ispravno bi bilo reći da uopće nismo trebali ići u planine, kakva nam je bila forma. No, to ionako nije stvar racionalnog izbora – ne bira se mozgom, nego srcem 😍. I tako, nakon 9 sati vožnje (uz par kratkih stajanja) prijavili smo se u zgodnom hotelčiću Gran Paradiso u dolini Valsavarenche, odnosno na samom vrhu doline u mjestu Pont. Tu smo proveli 7 čudesnih dana hodajući okolo naokolo.
No, ovo nije priča o tim vremenima, već je ipak nešto novijeg datuma. Petu godišnjicu braka odlučili smo ponoviti na istoj lokaciji, ali u malo drugačijem stilu. Rezervirali smo kamp Pont Breuil kraj ovog „našeg“ hotela i počeli se pripremati za Gran Paradiso!
Plan je bio barem dva puta mjesečno napraviti alpske izlete u Sloveniji ili Italiji, i tako kroz 4,5 mjeseci do ljetnog godišnjeg i Gran Paradisa. No, kako to inače bude – plan je jedno, a okolnosti drugo. Do lipnja smo uspijevali držati se postavljenog tempa pa smo tako formu izvrsno tempirali za neplaniranih, lipanjskih 5 dana u Sextenskim dolomitima (priču o tome možete pročitati OVDJE). Po povratku kući dočekao nas je već vrući srpanj, ali i dugačka kišna sezona u alpama. To je značilo i da smo nešto više od mjesec i pol zabušavali po moru, misleći „možemo mi to“ i „neće se forma izgubiti u mjesec dana“ 😅.
Kako se približavao dan polaska za Gran Paradiso, prognoza za cijeli tjedan koji smo planirali provesti gore bila je sve gora i gora. S obzirom da smo se ovaj put odlučili za kamp, prvo što smo morali napraviti bilo je smanjiti broj dana koji smo mislili ostati (jer ako će nam padati kiša danima i nećemo moći mrdnuti iz šatora, radije ćemo koji dan više iskoristiti za more i kupanje kod kuće). Drugo što nam je stvaralo problem bilo je to da i na tih 3-4 dana bez najavljene kiše prognoza za vrh svejedno nije bila dobra.
Ne trebam ni govoriti da je plan bio opaliti sve u jednom danu (i navečer pijuckati pivu u kampu), ali…uvijek postoji taj ali. Probudismo se u šatoru oko 3 ujutro i samo smo se pogledali – ništa od današnjeg vrha. Nije nam bio dan. Da li je bio u pitanju umor od jučerašnjeg puta, činjenica da nam je tek drugi dan godišnjeg (ali dan na kojem je prognoza za vrh bila najmanje loša) i da nismo psihički bili spremni za taj uspon ili nešto treće, ne znam. Ono što znam je da moraš prepoznati kada nije dan i ne ići na silu.
To, naravno, nije značilo da smo odustali od svega i da ćemo se motati po kampu cijeli dan. Daleko od toga. Oko 6 sati (s prvim suncem) otvaramo kartu, kuhamo doručak i tražimo alternativu za današnji dan. Pronalazimo put za vrh Mont Taou Blanc (3438 m), bacamo hranu u sebe, brzo nabacujemo ruksake i krećemo.
Dio puta nam je poznat jer smo ranije već hodali po ovoj čudesnoj visoravni. Krećemo, dakle, iz smjera Aoste, odnosno iz Ponta (2000 m) prema prijevoju Colle del Nivolet (2612 m), kroz prekrasnu i prostranu visoravan Piano del Nivolet (ali ona je zove Dolina Kralja Lavova 😁). Ova visoravan, osim što je okružena spektakularnim vidicima na Grivolu (3969 m), Herbetet (3778 m), Gran Paradiso (4061 m), Ciarforon (3640 m), Becca di Monciair (3544 m) i još mnogim drugima, kroz nju teče i rječica prepuna pastrva i jezerskih zlatovčica i to sve na oko 2.500 metara nadmorske visine. Pogled na jedan od posljednjih alpskih ledenjaka u podnožju Gran Paradisa samo je šlag na torti ili bolje reći led na stijeni 😁.
Iz našeg pravca dolaska ova visoravan završava na prijevoju Colle del Nivolet i jezerima Laghi del Nivolet jezeru do kojih vodi i cestica iz smjera Piemonte regije. Zbog cestovnog pristupa iz smjera Piemonte, ovdje se osjeti pojačani broj ljudi u odnosu na gotovo potpunu tišinu koja nas pratila na početku. Tu su i dva planinarska doma, čini se iznimno posjećena, mada o njima ne možemo reći previše – već ste sigurno primijetili da nas domovi ne zanimaju previše 😅.
Samo da nam je divljine, što manje utjecaja i prisutnosti čovjeka i što više samoće – što reći, volimo taj mir u planini, osjećaj divljine i izostanka čovjeka – barem je u našim glavama to onaj pravi planinski osjećaj. A posebni nam je gušt sjediti na nekoj travi ili kamenu, upijati zrake sunca i jesti golim rukama, bez stola, stolica i drugog komfora na koji smo svakodnevno navikli. Ne vjerujem da će se to kod nas ikada promijeniti – ono što je nature-made naprosto nas oduševljava, a prema svemu što je man-made u najmanju ruku smo ravnodušni 😅. Planinarske domove i prisutnost čovjeka u planini jednostavno izbjegavamo kad god to možemo. Naravno, kada se radi o višednevnim izletima to nije uvijek moguće, ali trudimo se to smanjiti na minimum 😊.
Nastavljamo dalje po krajoliku izrovanom snijegom i ledom i prepunom jezera (Lago Rosset, Lago Leita, Lago Leynir i još nekoliko manjih jezera kojima ne znamo ime), okruženi vrhovima pod debelim snijegom. A pogledi…pogledi u krug čudesni su! Jezera i planine, ne može bolje od toga. Gotovo izgubiš pojam o vremenu, kilometrima i visini, no do samog vrha osjetit ćemo tih 15 km dužine i oko 1600 visine kao manji zamor.
Pogled s Mont Taou Blanc vrha je nevjerojatan, možda ponajviše na Mont Blanc jer nam druge velikane skrivaju oblaci. No, nesuđeni Gran Paradiso nam se trenutačno kupa u suncu – pitamo se, možda smo ipak trebali stisnuti jutros u 3h. Ali gotovo je sada, nema veze, ionako uživamo kao da smo prvi put u planinama.
Po povratku nema posebnosti, vraćamo se praktički istim putem, neprestano fotkajući. Ovdje je jedan od onih prirodnih pejzaža za koje ja uvijek kažem – da ti ispadne mobitel iz džepa snimio bi dobru fotku. Nakon 30 km stižemo natrag u kamp, dobro osunčani i išibani vjetrom. Ne skidamo osmjehe s lica, imam dojam da svijetlimo u mraku od sreće. Čudesno je što planine rade ljudima, mogu dati i uzeti sve u trenutku. Zatvaram šator s pogledom na Ciarforon i Becca di Monciair te još uvijek ne vjerujem da smo ponovno tu 😊.
Nisam spomenuo – iz nekog razloga odlučio sam hodati u svojim pristupnim Alpina cipelama koje su fantastične, ali samo do 20 km. Nakon 20 km postaju drvene, a to znači da sam za sutradan imao spremne žuljeve i to one koje moraš probušiti da bi uopće hodao. I tako se ujutro, pregledavajući stopala, pitam mogu li uopće hodati. No, uzbuđenje je preveliko, a ionako nećemo u neki veliki pothvat – danas lagano, danas je dan odmora.
Za taj drugi dan odlučili smo napraviti kružnu turu iz Ponta prema Monte Chandelly vrhu (2812 m) po laganoj stazi s ponešto uspona, čije je glavno obilježje pogled na Gran Paradiso masiv s ledenjakom. Imali smo i tu sreću da visoko u zraku vidimo jednu od najrjeđih ptica Europe, kostoberinu. Nemamo fotografiju, ali vidjeli smo nekog fotografa ili biologa koji je vukao neko čudo od objektiva – vjerujem da je snimio paperje na vratu te ptičurine, ili se barem nadam. Trud koji je uložio da to sve nosi mora biti nagrađen 😁.
Osim mojeg povremenog kukanja oko žuljeva (ona kaže da nije bilo povremeno, već stalno 😂), uživamo u pogledima, gledamo kartu, učimo nazive, promatramo staze…baš je dan za odmor. Ona svako malo baca ideje za produžiti rutu – pa mogli bismo tu lijevo pa na onaj vrh, možda bismo mogli tu desno pa gore na prijevoj, vidi onaj vrh tamo koliko je blizu, nema smisla da se ne popnemo, vidi na karti je tu neko malo jezero koje moramo pronaći jer smo mu preblizu da ga ne vidimo, itd.
Iako moji žuljevi glasno protestiraju, udovoljavam zahtjevima jer je tako prokleto lijepo i ne želim da završi. I tako mi, u tome danu za odmor, obiđosmo jezera Lago Nero i Lago Djouan i popesmo se na Monte Chandelly. Ode 20ak km mojih nažuljanih nogu koje mi već sada govore da je sutra doslovni dan za odmor 😁. Već planiramo provesti ga u gradiću Aosta malo šetajući i razgledavajući, ali malo i sunčajući se te odmarajući u kampu.
Obilna kiša noć prije odlaska doma testirala nam je šator koji je sve uspješno položio. Uz još sitnu jutarnju kišicu te gotovo nemoguće scene svizaca koji šetaju uz cestu ranom zorom, pospremamo stvari, slažemo šator i odlazimo natrag u civilizaciju. Ne da ovdje nije bilo ljudi, Gran Paradiso je, uvjetno rečeno, jedan od lakših 4000njaka pa je zaista dobro posjećen. Ipak, toliko je prostora ovdje i vrhova da se možeš lako izgubiti od ljudi i naći ono po što si došao – samoću, zvukove prirode i neopisive alpske krajolike.
Vratit ćemo se sigurno opet, a veselim se i ponovnom odlasku u Chamonix, ostaje nam i uspon na Mont Blanc, Matterhorn i tko zna što još. Lijepo je sanjati. Samo da se prvo sve normalizira pa da ti snovi počnu dobivati stvarne konture i približavati se stvarnosti…