Sjećam se zime kada smo se prvi puta penjali na Storžič (2132 m). Bili smo još jako zeleni u Alpama i to je bio prvi susret s Jezerskom (i Kokrskom) Kočnom (2540 m). Ok, nije baš bio susret, ali tada smo prvi put ugledali taj pravilni stožac, gotovo vulkanskog oblika. Ako se ne varam, tada smo zapravo prvi puta i bili u Kamniško – Savnjskim Alpama (KSA) i sve nam je bilo novo.
Slovenci kažu da ova planina ima dva vrha. Možda i ima, ali mi je zovemo Jezerska, ili samo Kočna, jer nam je tako lakše u našim pričama, a ovog uspona redovito se sjetimo. Mislim da još uvijek imam prilično lošu fotku sa svojeg tadašnjeg „toster“ mobitela koju bih povremeno pogledao i u trenutcima dosade rekao „Kad ćemo gore?“ 😁.
Već kad je gledamo iz daljine izgleda kao planina na koju se isplati popeti (doduše, nama je svaka takva 😁). Ali naš uobičajeni nerv koji nam ne da mira, nikako da uperi prst u pravcu ove planine. Svaka vožnja koja je konac imala u Julijskim alpama prošla bi u istom tonu: „Uuu vidi Kočnu, trebali bi se popeti jednom-dvaput, izgleda izazovno.“. Naravno, nikada ne bismo otišli jer popis je dugačak, plan je velik, moramo nešto drugo i tako godinama. Što da radimo, kad kod slovenskih susjeda ima toliko odličnog, alpskog izbora 😍.
Nije ni ovo ljeto pred 2 godine bilo posebno drugačije. No, kako smo svaki vikend provodili u Julijskim alpama napokon smo odlučili malo promiješati karte i popeti se na Kočnu. Prognoza je bila dobra, iako se kasnije pokazalo da će nas cimati neka kišica – ali o tom potom.
Kako nismo ni dan-danas neke face u KSA, odlučili smo se za najjednostavniji pristup: Ravenska Kočna – Jezerska Kočna (čez Štularjevo planino in po Kremžarjevi poti). Barem mi se čini da smo tuda išli. Ne mogu vjerovati da se ne sjećam točno, ali kao alibi moram napisati da ima neuobičajeno puno prilaza do Češke koče (1542 m) pa nemojte zamjeriti ako sam zamijenio staze. Orijentacija zaista nije komplicirana, niti je pristup do Češke koče posebno težak, ali surfajući sada da nađem kako se zvala ova staza pronalazim fantastičnu feratu koju odmah stavljam u bucket listu – čini se turbo zabavna 😁!
U svakome slučaju, tada nismo tražili neka uzbuđenja, ali nismo ni u potpunosti znali što nas čeka. Gledajući slike osiguranog dijela stijene (a istočkanog na karti), zaključili smo da smo već pregazili takve staze nebrojeno puta. Ne znojeći se unaprijed oko težine uspona, nakon brzog odmora kod Češke koče put postaje strmiji, a mi sve više impresionirani pogledom oko nas. Možda ima utjecaja i očekivanje, jer u KSA nemamo uvijek onaj dojam koji je uglavnom rezerviran za Julijske alpe – da si okružen stijenama od samog početka. Ali Kočna – vrlo brzo sami kuloari, stijene, kamenje i sipari. Fantastično 😍!
Osigurani dio puta ipak možda ne bih nazvao feratom, iako ima sve karakteristike iste (uz više freestyle penjanja s rukohvatima po stijeni, a nešto manje sajle). Stijena nam odmah daje do znanja da neće biti lako, niti kratko (taj dio penjanja po stijeni trajao je nešto manje od 3 sata). Primjećujem da nemamo ni 30ak fotki od toga dana, što govori samo jedno – maksimalni fokus na penjanje i maksimalna koncentracija. Ali, tako je prokleto zabavno da ne možeš ne uživati 😊.
Nismo sreli puno ljudi, ako se dobro sjećam – možda 4-5 prilikom uspona i 2-3 kada smo se vraćali. I bolje, jer zaista nema puno mjesta za zaobići se i gužva ti najmanje treba na takvim pristupima. Bez obzira na zaista psihički i fizički napet uspon, ne možeš ne uživati u pogledima. Možda najviše na Grintovec koji iz ovog kuta zaista izgleda impresivno, nekako Streha dolazi do izražaja kao i kad se gleda iz doline.
Vrhunac ove planine, s ovim pristupom, nije samo vrh – mada moram biti iskren i reći da rijetko kada jest. Put do vrha je nešto što neki vrh čini impresivnim, jer dugi i zahtjevni usponi na vrhu daju taj vau dojam – dojam postignuća, tjelesne i mentalne snage te izdržljivosti. Ne sjećam se da smo se ikada popeli na neki vrh i istinski uživali u tome, ako nam uspon do njega nije bio težak 😊.
U suprotnosti s time mogu se odmah sjetiti desetak brutalno teških uspona, gdje bismo došli na vrh i vrištali od veselja kako je bilo dobro i kakav nas tek spust čeka 😅. A ima i onih trećih – onih gdje si se jedva popeo i još si se više pitao kako ćeš natrag, ako je bilo ovako teško za gore. Ali nećemo o takvima ovaj put – samo sam želio naglasiti da je vrh uvijek polovica puta i ne treba tu izgubiti glavu od sreće da bi kasnije izgubili glavu onako zapravo, jer smo se previše opustili.
No, malo sam odlutao, što sam ono želio reći? Ah da, posebnost cijelog uspona na Kočnu nije samo u dugačkom i zabavnom pentranju kroz stijenu, nego i u trenutku kada se gotovo pod samim vrhom dolazi do famoznog trbuha. Da dobro čitate, ova staza ima trbuh i to ne bilo kakav! Veliki, debeli, viseći trbuh ispod kojeg prolazi staza! Što je tu tako dobro? Pa zapravo nije dobro, već je dosta opasno. Ali ujedno je i jednako zabavno, jer treba skinuti ruksak, provući se kroz uski trbuh kako najbolje znaš i umiješ, vukući ruksak za sobom dok ti glava visi nad ogromnom provalijom i pazeći da ne odletiš desecima metara u istu 😅. I onda opet tako po spustu, ako ne radiš neki krug.
Kako smo samo uživali 😍! Da se razumijemo, bilo je ludo napeto i morali smo biti užasno fokusirani. Ali ima nešto u tome, nešto neopipljivo i nadasve ispravno. Možda se ovoga dijela najbolje sjećam – kada smo kleknuli da vidimo kako proći i rekli jedno drugome da ćemo očito morati skinuti ruksake i provući se unutra potrbuške 😁. Nakon što smo uspješno položili ispit i nastavili dalje, do vrha je uspon mala beba i mogli smo napokon (nakon 3 sata penjanja kroz stijenu) odmoriti, nešto pojesti i uživati u pogledu.
Od velike koncentracije samo na idući korak i silnih zadataka koje smo rješavali po putu, nismo shvatili da se vrijeme nešto nagužvalo i da se ne vidi puno, a i neka kišica je taman krenula. Zbog toga odlučujemo da nećemo dalje na Kokrski vrh i brzo krećemo natrag, u želji da se riješimo problema u stijenama prije nego postane mokro.
Tu zbilja dajemo maksimalan trud da se što prije i sigurnije vratimo. Srećom, kiša je ipak odustala od nas, odnosno stala je kada smo se spustili već malo niže od vrha – ipak smo dobro prošli ovaj put. Skidamo opremu po silasku sa stijene i hitamo do Češke koče. Ovdje kratko odmaramo te uz neprestano buljenje u sada već prilično oblačno nebo nastavljamo spust. Do auta dolazimo prepuni dojmova. Šteta što nemamo više slika, ali po sjećanju mogu reći da mi je ovo bio jedan od najzabavnijih uspona. Ali, sada kada vidim i ovu feratu odmah na početku (kojom nismo išli), jasno je da to sve može biti još zabavnije 😊!
Sigurno je da ćemo Kočnu ponoviti, možda drugi put po zimi ili nekim drugim pristupom. Zasada, kako stvari stoje, možemo samo pisati alpske priče kojih se sjećamo i koje su ostavile trag, jer putovanja nema. Barem ne onih fizičkih, u mislima ćemo sigurno odlutati još puno puta…