Kako napisati priču u kojoj si za dlaku izgubio glavu?
Sjećam se da smo oboje jako gorljivo, drugi dan od nesreće, još pod ogromnim adrenalinom od dana ranije i velikom mješavinom pozitivnih i negativnih emocija, pričali kakvu ćemo samo priču o ovome napisati. Sada vidim da je bolje neke stvari napisati s odmakom. I ne samo bolje, nego jedino moguće.
Prošlo je više od mjesec dana i lagano se oporavljam od višestrukog loma zdjelice i operacije te na neke stvari sigurno gledam drugačije nego na samom početku. Trenutačno sam invalid koji tek uz pomoć hodalice napravi poneki stidljivi korak. Izgubio sam 11 kg mišića ležeći u bolnici 25 dana i izgledam kao kostur. No, oporavak i sve vezano uz to ću nekom drugom prilikom opisati. Ovo je jedna druga priča…
Nastojat ću ovaj tekst lišiti samosažaljenja ili samohvale, jer ni sam ne volim čitati napuhane, senzacionalističke i granično istinite (ili posve neistinite) priče, nakrcane događajima i emocijama kojih realno nije ni bilo.
JUTRO
Najbolje je krenuti od početka – to je trebala biti još jedna divna nedjelja u planinama. Prognoza je bila dobra i odlučujemo se za laganu turu po srednjem Velebitu, Alan – Zečjak – Kita – i, ovisno o tome koliko vremena budemo imali, još koji vrh po putu.
S obzirom da cesta do pl. doma Alan nije bila prohodna do kraja, parkiramo neka 2 km ispod doma i na divlje kratimo do Premužićeve staze, gdje hvatamo križanje za Zečjak. Snijega je sa sunčane strane sve manje, ali je još prilično rano te se relativno brzo okrećemo prema ličkoj strani, navlačimo dereze u prvoj šumi i ne skidamo ih do kraja. Bez obzira na relativno toplo jutro, još uvijek je sve zaleđeno od prilično hladne noći.
Uživamo u morskim pogledima i relativno brzo stižemo na Zečjak. Markacije nisu vidljive pa nam nečiji jučerašnji tragovi pomažu u navigaciji, iako nam kraj nije posve nepoznat. Zadnji put smo na ova dva vrha u kombinaciji bili prije desetak godina i moram priznati da mi je vrijeme načelo sjećanje. U svakom slučaju pronalazimo i smjer za Kitu te se uskoro nalazimo i na ovome vrhu. Ovdje počinjemo planirati što još obići – jer dan je još mlad, a mi smo još uvijek sviježi. S vrha gledamo u cestu za Štirovaču pa odlučujemo da se što pravocrtnije spustimo do nje, a onda odlučimo za dalje kada vidimo koliko će nam vremena uzeti spust.
SPUST
Počinjemo tražiti najpogodniju trasu, no velika strmina nas tjera prema sjeveroistoku od vrha Kita gdje pronalazimo solidan dio – tu je nagib u postupnom padu sa 60ak na 40ak stupnjeva do dna vrtače ispod ceste. Prilično je tvrdo i ledeno, no dereze grizu dobro te polako i sigurno krećemo prema dolje.
Prvi zlokoban znak, o kojem tada nismo puno razmišljali, javlja se u vrlo neobičnom obliku. U našem polaganom spuštanju iznenadili smo miša koji je izašao iz jednog korijena bukve i jadnik se od straha okliznuo i, priličnom brzinom za tako malo biće, nekontrolirano kotrljao sve do udarca u stablo nekoliko metara niže. Kako se u ovo doba godine snijeg topi danju, oko svakog stabla se oformio prsten koji kao bunar ide gotovo do korijena. Mali nesretnik je upao unutra i očito neozlijeđen nastavio sigurnijim prolazima pod snijegom.
U svakom slučaju, morali smo se malo spustiti prema njemu i provjeriti da je dobro, a kada smo vidjeli da je sve u redu nastavljamo dalje. Imamo još 350-400 metara spusta, a zbog nagiba smo oprezni i spori u spustu. Idemo cik-cak i odmaramo kraj stabala, dok čekamo jedan drugoga.
PAD
Nakon jedne od takvih pauza prvi krećem u sljedeći dio spusta i, prilikom promjene strana, radim kardinalnu grešku – u isto vrijeme dok mijenjam nogu koja će biti izloženija strmini prema dolje, prebacujem cepin iz desne u lijevu ruku, ali tako da si prvo postavim vezicu oko ruke i cepin primam za ručku umjesto za glavu. U tom trenutku ujedno nogom nailazim na ledenu ploču i vlak smrti je mogao krenuti.
Zbog naglog pada ne uspijevam privući cepin desnoj ruci pa ga zakucavam lijevom rukom što me nakratko trzne, otkine cepin iz ruke (koji je još uvijek na vezici), no umjesto da ga sada uspijem privući prolijećem kroz valjda jedine niske grane koje su virile iz leda na toj strmini i u njima mi zapinje cepin, čupa mi vezicu i gotovo trga palac lijeve ruke. I tako ostajem bez jedine stvari koja mi je mogla pomoći.
Sada kreće ozbiljno sranje. Uzmimo u obzir da sam tada imao 88 kg i desetak kilograma težak ruksak. Dakle, 100 kg žive vage na čistom ledu i nagibu koji je bio 50-60 stupnjeva juri takvom brzinom da ne trebamo pretjerano poznavati fiziku kako bismo znali da sam u roku od nekoliko sekundi nemilice žurio prema vlastitoj smrti.
Zanimljivo je da se meni cijeli splet događanja toliko usporio da sam zapamtio svaki djelić katastrofe. Žao mi je što ću razočarati mnoge koji ovo čitaju, ali ono da ti život prolazi pred očima ili da vidiš svjetlo na kraju tunela i slične filmske verzije umiranja nisam iskusio. Bio sam maksimalno koncentriran da svako stablo odbijem nogama tako da ih ne slomim, a da ujedno ne udarim glavom ili kralježnicom i završim sve na licu mjesta.
Nažalost, stabla su jako gusto rasla, a svaki put kada bih se odbio nogama katapultiralo bi me bez kontrole dalje, nakon čega sam se svaki put okretao na leđa i pokušao što bolje dočekati sljedeće stablo. Tri ili četiri stabla sam uspio solidno odbiti uz strašne udarce koje su noge morale podnijeti, no onda dolazim do dijela gdje su stabla nešto bliže rasla i nakon jednog odbijanja ne uspijevam dovoljno brzo promijeniti položaj i velikom brzinom udaram bočno desnim kukom u stablo.
Doslovno čujem kako mi pucaju kosti od udarca. Neopisiv osjećaj, kao da čuješ pucanj i mrvljenje istovremeno. Odmah sam si rekao sada si mrtav!. Mrtav! Znao sam da će me takav lom strašno oslabjeti i neću moću s obje noge odbijati stabla do kraja niti se okretati tako brzo kao do tada. Svaki sljedeći udarac odbijam samo lijevom nogom, što ima za posljedicu još veće rotacije tijela pa sada svaki put jurim glavom okrenut prema dolje i trebam puno vremena da se okrenem i namjestim za sljedeći udarac.
Srećom, ostajem pribran dovoljno da primijetim vrlo kratku stepenicu prije preostalih 150 metara padine. Odmah sam si pomislio to je to. Ovo je moja prilika, tu ću stati, dovoljno je duga. Dolazim na nju glavom prema dolje i usporavam. Osjećam takvo olakšanje u trenutku. Ali nešto nije u redu, ne mogu se zaustaviti! Već skroz krvavim i razbijenim noktima grebem po ledu, ali se ne zaustavljam! Sve ovo traje, naravno, jako kratko, ali u mojoj glavi su to događaji koji traju minutama.
Prebacuje me preko ruba! Gotovo da ne vjerujem, ali nastavljam dalje! U sekundi donosim odluku i vidim jednu tanju bukvu lijevo od mene, tri metra niže. Okrećem se nogama prema dolje i odlučujem se uloviti lijevom nogom na nju, koliko to bude moguće. Ruke su mi uništene od grebanja po ledu i odbijanja stabala tako da na njih ne mogu računati. To je to, sad ili nikad. Znam da ću se polomiti, ali moram to napraviti!
Bacam se na stablo i nabijam se takvom žestinom na međunožje, no uspijevam obujmiti bukvu lijevom nogom. Nabijam se na prsa i abdomen takvom silinom da ostajem nakratko bez daha, ali nisam dopustio da udarim glavom. Zaustavio sam se! Ne mogu vjerovati, ali zaustavio sam se!
Stojim na lijevoj nozi zaglavljen između stabla i leda, u nemogućoj poziciji, ali stojim. Prvi instinkt mi je bio javiti se Danijeli da sam živ. Pokušavam vikati i tada mi strašno pozli, mrak mi pada na oči, no ne dam se tom osjećaju. Ako izgubim svijest past ću dalje, pozicija mi je sve samo ne sigurna. Uzimam dva-tri jaka udaha i dolazim sebi. Derem se iz sveg glasa živ sam!,ali ne prepoznajem vlastiti glas. Zvučim kao ranjena životinja. Derem se i dalje, ali shvaćam da me ne čuje – predaleko sam dolje. Svejedno se nastavljam derati, sve dok joj nisam čuo glas. Dobro je, čujem je, čula me.
Sada se ona treba spustiti do mene, nekako to napraviti pažljivo i sigurno, koliko je to moguće u ovakvoj situaciji. Strašno se brinem. Valjda sto puta joj vičem polako, dobro sam – bilo me je strah da zbog onoga što je morala vidjeti i kako se morala osjećati ne pogriješi i padne kao i ja.
Taj pad. U sekundi. U jednom trenutku oboje stojimo, horizontalno udaljeni možda 5 metara, Dejan koji metar ispod mene. Komentiramo smjer u kojem ćemo se spuštati idućih 10ak metara. Dejan kreće prvi i samo odjednom, pada i počinje klizati. Gledam kako se pokušava zaustaviti cepinom, jedanput, dvaput i treći put mu ga izbacuje u potpunosti. Vrištim ne, ne, ne! Kao da će to pomoći. Kao da će ga to zaustaviti. Kao da se to upravo ne događa. Ne vjerujem da se događa. Gledam kako ne staje, samo ubrzava. Gledam kako se rotira i pokušava okrenuti. Gledam kako udara o jedno stablo. O drugo stablo. O treće stablo. Kao krpena lutka, odbacuje ga s lijeva na desno i obratno.
Ne mogu disati. Zakopavam se derezama i cepinom još jače uza svoje stablo, jer se sva tresem. Ne, ne, ne! Gledam kako gadno bokom udara o sljedeće stablo i dalje ga više ne vidim. Prestrmo je i predaleko je otklizao. Vrištim jesi živ, jesi živ?!. Nema odgovora. Vječnost prolazi, iako tek sekunde. I napokon, čujem prigušeno živ sam, živ sam! pomalo dolje, morat ćeš zvati gss, pomalo dolje, pomalo dolje.
Uzimam si 10 sekundi za nekoliko puta duboko udahnuti i smiriti se koliko mogu te krećem u spust do njega. Tako sporo i tako ekstra oprezno, triput provjeravajući svaki pokret, svjesna da ako ovo ne odradim kako treba gotovo je. Nema dalje. No, ne dam si previše razmišljati, sav fokus ide samo na idući korak. Po putu nailazim na njegov odbačeni cepin, uzimam ga i sada s 2 cepina ipak bolje napredujem – ako ništa drugo, osjećam veću sigurnost u ovim okolnostima, mali povrat kontrole. I nakon onoga što mi se čini kao sat vremena spuštanja, napokon dolazim do njega, zakačenog za stablo.
NAKON PADA
Nakon nekih 15-20 minuta Danči dolazi do mene i odmah joj kažem da sam slomio kuk, zdjelicu, a možda i desnu nogu. Znam da ćemo mnogima zvučati kao dva robota, ali ni jedan ni drugi nismo ni trepnuli na ove vijesti. Nije bilo panike niti emocija. I bez riječi, samo kroz poglede, sve nam je bilo jasno. Znali smo da ako izgubimo pribranost i prepustimo se emocijama, tuzi i panici, da će ta bukva postati moj nadgrobni spomenik.
Govorim joj da sam nepokretan, na što ona odgovara pitanjem jesam li siguran, a ja joj jednim pogledom dajem do znanja da smo u teškim govnima.
Ne gubimo vrijeme, skida mi ruksak i oblači jaknu, vadi prvu pomoć i zamata me u astro foliju te stavlja karimate pod guzicu da lakše izdržim naslon na ledenoj strmini. Dogovaramo što treba reći kada dođe do signala i računamo da joj treba oko sat vremena da dođe do kuće Alan (pod uvjetom da ne ulovi signal nešto ranije), sat i pol do dva da dođe najbliži HGSS Gospić i oko sat vremena da dođu do mene. Dakle, moram izdržati ovdje, sam na ovoj bukvi i na ledu, oko tri i pol do četiri sata. Pozdravljamo se i ona oprezno nastavlja prema dolje.
Dolazim do Dejana i prva misao mi je dobro, je, živ je, sve je dobro. Znam da nije – ovakav pad se ne preživljava, odnosno ne preživljava se bez posljedica. Ali vidim ga, mogu ga dotaknuti, priseban je. Dakle, dobro je. Ne gubim ni trenutka, skidam mu ruksak i vadim jaknu, prvu pomoć, sve što može pomoći, dok mi on govori što mu je i da moramo zvati HGSS. Pokušavam ih pozvati, iako već znam da ovdje nema signala i da ću morati prilično hodati do njega. Ništa, poziv ne prolazi, očekivano. Dok ga zamatam folijom pričamo što sad slijedi. Sve to skupa traje možda 5 minuta.
Dejan predlaže da ga pokušamo preseliti oko 3, 4 metra gore, na tu policu, da bude u boljoj pozi. Snimam policu i odmah zaključujem da je neizvedivo – on se ne može pomaknuti koliko je slomljen, ima 20kg više od mene, sve to u kontekstu ledene strmine – odustajemo od toga. Zaključujemo da će morati izdržati na stablu kakogod, nema druge, a ja moram što prije doći do signala i pozvati pomoć.
Prioritet je što prije pozvati pomoć. U tom prioritetu, a i očiglednom šoku, radimo grešku. Trebala sam ga zavezati za stablo, osigurati ga dodatno na neki način. 10-metarsko uže uvijek imamo sa sobom, imali smo ga i ovaj put, ali jednostavno je to bio propust u cijelom tom šoku. Srećom, ovaj propust nije nas koštao – do kraja života bih žalila da jest.
Ne dopuštam si biti potresena već se okupiram samo sljedećim korakom. Pozdravljamo se i bez daljnjeg razmišljanja krećem dalje u spust do dna vrtače, a zatim i oko 250m uspona do ceste Alan – Štirovača. Cijelo to vrijeme se okrećem, stalno se okrećem da što bolje zapamtim gdje je on i kojim putem sam išla. Svake 2 minute pokušavam s pozivom, pokušavam dobiti signal. Naravno, nema ga.
Dižem se na cestu i ovdje radim iduću grešku. Ne obilježavam mjesto, već uočavam narančastu strelicu, sprejem iscrtanu na zidiću, pamtim gdje sam i znam da ću se znati vratiti i pokazati gdje je. Da, tako je i bilo, no sada u retrospektivi – što da se iz nekog razloga nisam mogla vratiti ili pokazati gdje je. Dozvolila sam da sve ovisi samo o meni i mojem sjećanju, što je veliki propust. Opet, propust koji nas srećom nije koštao.
Hodam po cesti što brže mogu, cijelo vrijeme razmišljajući samo o dvije stvari. Ne forsiraj, ne smiješ se i ti sad ozlijediti, prije nego pozoveš pomoć, što je u ovakvim okolnostima lakše reći nego učiniti. Svi instinkti vrište da ubrzaš, da što prije pozoveš pomoć, da on što kraće čeka sam, polomljen, u ledu i hladnoći. I druga, Dejo, drži se, drži se, izdrži, moraš biti dobro kad se vratim.
SAMI
Dok se ona žuri da svoj dio obavi što prije, ja se trudim ostati pribran. Stojim na jednoj nozi – trebao sam se zavezati za bukvu, ali nisam. Trebao sam imati kacigu na glavi, ali nisam. Srećom, nisam platio te greške. Vrijeme ide strašno sporo, ali kako sam znao vremenski okvir pogledi na sat su me umirivali.
Odmah sam se sjetio odlične knjige i filma Touching the Void, od Joea Simpsona. Za sve što je Joe prošao ovo je bila kamilica, ali to nije važno – važno je kako je to napravio. Stalno si je zadavao sitne ciljeve i pokušavao je ne očajavati. Rekao sam si da ću raditi isto pa sam svakih deset minuta razmišljao gdje je Danijela, namještao foliju, grijao ruke, popravljao kapuljaču i tako u krug.
No, nakon pola sata hladnoća me dobrano načela i moji zadaci su postajali sve teži. Ne mogu ni naglasiti dovoljno važnost folije. Rukavice nisam mogao navući niti uz Danijelinu pomoć, koliko su mi ruke bile uništene. No, folija mi je vratila toplinu unutar desetak minuta. Kada je krenuo hladan vjetar, tu je folija bila posebno važna. Nikada ne zanemarujte foliju. Do sada sam ih nosio dvije u prvoj pomoći, a od sada ću ih nositi četiri.
Osjećao sam se strašno usamljeno i ranjivo, pitao sam se što ako se Danijeli nešto dogodilo. Nisam se nikada bojao smrti i nisam ni tada, samo nisam želio da skončamo odvojeno. Cijeli život sam se pripremao za ovo, jednostavno znao sam da je to kad-tad moguće. Nemoguće je tako često biti izložen divljini i ne stradati.
Ako sam nešto naučio svih ovih godina, to je da se nesreće događaju svima. Najiskusnijima i najneiskusnijima. Iskustvo je važno jer oblikuje kako ćeš se ponašati tijekom i nakon nesreće, to je jedina razlika, ali je i najvažnija. To je ona razlika koja odvaja život od smrti. Mislim da su za većinu nesreća odgovorni oni kojima se dogodi. Bilo da vas pokupi lavina ili napravite grešku kao ja, nešto smo taj dan zanemarili ili forsirali i to je dovelo do nesreće. Pitanje je samo jeste li jedan od onih koji je prošao bez posljedica, jeste li onaj koji ima laganu ili tešku ozljedu ili ste onaj koji je mrtav.
No, nisam želio očajavati, odvlačio sam misli na pozitivne stvari i na vrijeme koje moram izdržati. Nije bilo jednostavno – noga mi se prvo tresla, a zatim zgrčila od napora i hladnoće. Ali nije popustila! Bio sam solidno odjeven jer je bilo najavljeno hladno vrijeme i, osim stopala, nisam osjećao da mi neki dio tijela reagira na hladnoću. Bio sam, naravno, potpuno u krivu. Noge su mi bile kompletno smrznute, a samo dobra jakna i folija spriječile su da se u potpunosti ohladim.
Nakon sat vremena kreću prvi ozbiljniji problemi. Odjednom osjećam veliku toplinu i hvata me san. Pomislio sam kako je fino zatoplilo, mogao bih i odrijemati. Srećom, trpio sam takve bolove da mi nisu dali da se prepustim ovom osjećaju, koji je, naravno, nastao zbog pothlađenosti. Prepoznajem to vrlo brzo i svako toliko se nagnem na desnu stranu kako bih se namjerno podvrgnuo takvim bolovima da mi se tijelo prepolovi i glava momentalno razbistri. To je postao novi dio rutine, nisam smio dopustiti da zaspem.
Nakon sat i pol počinje hladan vjetar. Baš super, ionako sam bio na sjevernoj strani, u priličnoj hladnoći, a sad još i to. Vjetar je učinio da folija oko mene počne pričati pa sam počeo halucinirati kako čujem glasove. Fućkao sam iz sveg glasa, ali pogledom na sat bilo je jasno da nitko nije mogao doći. Stalno sam si govorio da se saberem, no svaki puta kada bih se sabrao postao bih svjesniji hladnoće i bolova.
Ok, idemo dalje. Ponavljaj svoje male rituale i proći će vrijeme. Nakon dva sata si diram nogu na kojoj stojim i više nemam osjećaj da je moja. Tvrda je i hladna, ali mišići drže i dalje. Pitam se mogu li dohvatiti ruksak da se svežem, ali tijelo mi je toliko razbijeno da i najmanji pomak uzrokuje takvu bol i nekontrolirano vrištanje.
Ponekad se i nasmijem sam sebi, ali najviše me se dojmio taj životinjski instinkt koji ti se javi. Nevjerojatno je što moraš izdržati, a još nevjerojatnije što možeš izdržati. Postaneš zvijer, u doslovnom smislu te riječi. Postaneš svjesniji kako životinje žive svaki dan i kako umiru svaki dan. Odlučio sam da danas nije taj dan.
Ostat ću ovdje živ, koliko god mogu. Nije mi još vrijeme. Uvijek sam bio strašno tvrdoglav i uglavnom je to bila negativna strana mojeg karaktera. Ali ne i taj dan. Ako sam zbog nečega što sam sam mogao poduzeti ostao živ, to je da sam bio tvrdoglav. Ne mogu otići s ovoga svijeta, a da još jednom ne vidim Danijelu.
Hodam po toj cesti i zovem. Svake 2 minute zovem. Stižem na prijevoj 10ak minuta od Alana i tu mi napokon prolazi poziv. Pokušavam u kratkim rečenicama što prije reći što imam, za slučaj da nestane signala. Tako je i bilo. Prvi poziv se prekida nakon 10 sekundi. Uspijevam uspostaviti drugi poziv i stojim kao ukopana na tom mjestu gdje sam ulovila signal.
Prespajaju me na HGSS. Što kraće i brže govorim što se dogodilo, gdje se dogodilo i da se može saonicama po cesti do spusta u vrtaču. Govore mi da idem do pl. doma i da ih tamo čekam, da se nikako ne vraćam prema Dejanu jer me neće moći dobiti – moram ostati u zoni signala. Kažu mi da će im trebati oko sat i pol, barem, da dođu do mene. Dobro, kao što smo i pretpostavili.
Stižem do Alana, skidam dereze, spremam ih u ruksak i sjedam kod doma. U tome trenutku sve popušta, kreću negativne misli, kreću strahovi. Kako je on, je li dobro, i najgore, je li živ. Ma živ je, nećeš tako razmišljati, drži se Dejane, jebemu sunce.
Ne shvaćam da sam u stanju šoka, imam dojam da funkcioniram. No, tada nailazi troje planinara (Maja, Igor i Stjepan) i Maja me pita jesam li ja zvala HGSS – da su se taman spuštali prema Alanu kad je stigao poziv na intervenciju. Ni ne sjećam se što sam im rekla tada, ali imam dojam da je bilo premalo i kroz maglu. To da sam sat vremena hodala od njega, dobar dio po cesti, samo ja sam prošla pa neka prate moje tragove i da će vidjeti gdje sam prokopala kroz snijeg da se iz vrtače dignem na cestu. Tu trebaju ići dolje pa malo gore u strminu, u šumu. Naravno, nisam se sjetila spomenuti im narančastu strelicu na zidiću (baš na mjestu gdje se trebaju spuštati dolje), a tragovi u snijegu…nakon 2 sata sunca, pitanje je što će biti s njima.
Oni kreću žurnim korakom, a ja ostajem čekati HGSS u zoni signala. Kreće čekanje. Gasim sat i pokušavam izvući gps trag, da ga imam ako zatreba, ali ne ide jer je signal užasno slab. Pokušavam nazvati Dejana na mobitel, nadam se, nekim čudom, da će uloviti signal. Znam da neće, sve mi je jasno. Zovem svejedno.
Još čekanja. Dva sata golog užasa. Nesigurnosti, propitivanja, samookrivljavanja za sve propuste taj dan (i prije i poslije nesreće). Kako je on. Jesu li ovo troje stigli do njega, jesu li ga uspjeli naći. Kako se nisam sjetila reći im za narančastu strelicu. Samo da nije sam toliko dugo. Samo da je dobro. Samo da je živ.
PRVI LJUDI
Nakon otprilike dva i pol sata pričinjava mi se da čujem glasove. Opet haluciniram. No, možda ipak ne haluciniram jer između zapuha vjetra čujem muški glas koji doziva! Odgovaram sa glasnom dernjavom i ujedno gledam na sat. Nije mi jasno kako je pomoć tako brzo došla, nešto nije u redu. Uskoro vidim kako se pri dnu padine ukazuje dvoje ljudi i dva mala psa.
Prema meni žuri žena koja me odmah pozdravlja i vrlo smireno mi se predstavlja kao Maja iz HGSS Gospić. Prepričava mi da je dobila dojavu da imaju intervenciju dok je planinarila s prijateljima i da je taman tada srela Danijelu kod pl. doma Alan. Koja sreća! Razmjenjujemo informacije o potencijalnim ozljedama pa Maja i njezin prijatelj Igor planiraju kako me izvući iz klopke u kojoj sam se našao.
Dok me Maja pokušava zagrijati, Igor u ledenoj strmini kopa policu cepinom na koju će me položiti. Raskrvario je šaku pokušavajući biti što brži, a na Majino pitanje da li je sve ok reagira kao i svaki pravi frajer, odmahuje rukom i nastavlja sa kopanjem. Kakav tip! Ono što dalje slijedi je world of pain. Igor me uzima ispod pazuha, Maja za noge, izvlače me sa stabla i prebacuju me na policu – sve to uz moje vrištanje, za koje im se odmah ispričavam. Napokon mi noge dobivaju odmor, ali toliko sam pothlađen i razbijen da ne osjećam neko veće olakšanje kakvom sam se nadao.
Počela je igra čekanja. Maja mi drži glavu u naručju i razgovara sa mnom da ne zaspem. Zatrpali su me sa svime što su imali od odjeće kako bi me ugrijali. Kakvi ljudi! Brinu se za mene kao za vlastito dijete, kakvu sreću sam imao što su se tu našli. Uskoro čujem kako psi laju. Potpuno krivo! Ni blizu nije uskoro, ali meni vrijeme nije imalo neki značaj. Bio sam zaleđen, trpio bolove i bio potpuno nepokretan, vrijeme ide želio ti to ili ne.
Nakon otprilike 2 sata od poziva stižu saonice i dvojica na njima. Josip i Milan. Mladi dečki, naših godina, možda i mlađi. Prvo me pitaju da im objasnim gdje je Dejan, a ja imam osjećaj da će me pustiti tu i otići bez mene. Nekako im se smilujem valjda, a možda su zaključili i da će biti lakše da im potvrdim lokaciju – uzimaju me sa sobom.
Dolazimo do mjesta za spust u vrtaču, navlačimo dereze i spremamo se spustiti. Dečki pripremaju i dodatnu opremu, nosiljku i ostalo. Govore mi da ih čekam, da ne krećem dolje bez njih. I zaista sam imala namjeru poslušati ih, ali u tome trenutku vidim Stjepana na dnu vrtače, izvan šume. On je, izgleda, ostao dolje kako bi mogao signalizirati HGSS-u gdje su. Kad nas je vidio, krenuo je pomalo prema gore. Kad sam ga ja vidjela, odmah sam i bez razmišljanja krenula prema njemu.
Moje prvo pitanje, kada sam došla do njega, bilo je kako je Dejan, je li živ. Stjepan govori da je, ali da je prilično pothlađen. Tada ja nastavljam prema Dejanu, da ga što prije vidim, a Stjepan gore na cestu, vidjeti može li kako pomoći.
PONOVNI SUSRET
Stiže pomoć! Dolaze ljudi iz stanice HGSS Gospić, a za mene to samo znači da je Danijela dobro. Prvo pitam za nju, kako je, ali onda joj čujem glas negdje ispod. Diže se prema meni, vratila se do mene. Tražim pogledom gdje je, da je vidim, i tada prvi put puštamo malo emocija. Na njezino suzenje očiju brzo odgovaram da je sve u redu i da nema razloga da se brine. Ona meni govori šuti, budalo, to je od sreće. Baš sam to super odradio – vidjela je stravičan pad, polomio sam se da sam ostao nepokretan, ali ujedno širim pozitivnu vibru i govorim da se ne treba brinuti.
No, takvi smo oduvijek bili oboje. Nema panike, nema vike, nema suza, nema ničega dok sve nije gotovo. Daj najviše i najbolje od sebe što možeš u situaciji i tako to mora biti. Cijeli život govorim da se ne bojim smrti, a posebno ne smrti radeći nešto što ti je strast, što ti je život. Ona to nikada nije mogla shvatiti, a kamoli izgovoriti za sebe. Svejedno smo bili dobar par u planinama, kao i inače u životu. Ja bih uvijek gurao što više, a ona bi bila glas razuma i opreza kada je trebalo.
Govorim Maji da sam klaustrofobičan od svih jakni koje su pobacali po meni pa mi oslobađa pogled. Gledam Dančicu, vidim da traju pripreme, ispituju me kako sam, zašto smo išli ovim dijelom, gdje smo bili…mislim da se svi brinu da ne zaspem. Kada je sve bilo spremno, stavljaju me u nosiljku na napuhavanje i u njoj se ipak osjećam ugodnije. Čak sam za trenutak pomislio da je sve gotovo. Naravno tek smo krenuli, a ono što su izveli ti ljudi po mraku i na takvom terenu je samo vrijedno divljenja i zahvalnosti.
IZVLAČENJE
Spust do vrtače i nisam proživio u nekim velikim bolovima, no sve nakon toga je bilo prilično zahtjevno. Svaku rupu dok su me vukli uzbrdo popratio sam s vrištanjem od bolova i isprikama spasiocima što se derem kao životinja. Jednostavno to su takvi bolovi gdje nije moguće progutati vlastiti glas.
Dižem se na cestu, Dejan u nosiljci 20ak metara ispod. Još malo pa su ga izvukli na cestu. Nisam bila uz nosiljku dok su ga izvlačili iz vrtače, jer bih im samo radila gužvu i smetala. Zbog toga sam išla nešto naprijed, pokušavala malo lampom signalizirati put i pomoći nositi gore cepine i sitnice koje je trebalo. Ma ništa zapravo, pokušavala sam si naći svrhu, uz što manje smetanja ekipi. Nisam sigurna da mi je uspjelo, ionako nisam znala što radim, bila sam u šoku.
Svako malo čujem stravično vrištanje od iza, Dejana u bolovima. Razmišljam o tome da odem do njega, možda mu bude lakše, ali hoću li ikako pomoći ili ću samo biti problem. Srce me boli svakim njegovim životinjskim vriskom. Ništa, moramo ovo izdržati, moramo doći do ceste.
Dižem se na cestu, Dejan u nosiljci nekih 30ak metara ispod. Stojim na cesti, a kraj mene čuči Milan, jedan od one dvojice koji su prvi stigli sa sanjkama, skida dereze. U jednom trenutku primjećuje nešto sjajno u snijegu, čisti snijeg i izvlači 1 kunu. Povlači me za rukav i govori gle, kuna, uzmi je i spremi u džep.
Mislim da sam do toga trenutka bila prilično dobra, što se tiče kontroliranja emocija. Uzimam tu kunu i suze samo krenu. Neko olakšanje također, slabo kakvo je. Na cesti smo, Dejan je na cesti. Još samo malo, još jedna dionica do hitne.
Dolazim do njega dok ga ukopčavaju na saonice. Pitam mogu li s njima, da se ne odvajamo. Strah me bilo da će ga ubaciti u hitnu, a ja još neću biti ni blizu. Govore mi da ne mogu s njima, nažalost. Nema mjesta. Moram hodati s ostatkom ekipe do auta.
Dolazim do Dejana i pozdravljamo se kratko. Govorim mu da se vidimo kod auta, da ću ih stići i da izdrži još malo.
Nakon velike muke i puno potrošene energije dolazimo do ceste. Tu me dosta ljudi pita kako sam, šale se sa mnom, objašnjavaju mi da će me dalje vući motornim saonicama, no najvažniju vijest donosi Danijela. Kaže mi ozbiljnim glasom cesta je rupava. Moja reakcija je uobičajena, dobro je, bit će sve u redu, ne brini.
Ono što je uslijedilo je vrištanje na svakoj rupi, uz povremeno stajanje da me pitaju kako sam i trebam li pauzu. Moj odgovor je uvijek bio isti, vozite dalje, što prije dođem do asfalta to će prije agonija završiti. Tvrdoglava mazga! Vrišti od bolova, ali kad mu nude pauzu gotovo sa čuđenjem odbija bilo što i ispričava se zbog dernjave. Stvarno znam biti nepodnošljiv.
Između teških bolova gledam u noćno nebo. Prekrasna je noć koju kvari samo gomila boli i buka motornih saonica. U nekom trenutku radim grešku i pitam koliko još do pl. kuće Alan, iako sam si obećao da to neću pitati. Odgovor je evo malo više od pola. A joj! Polumrtav sam od bolova, a imamo još puno povlačenja po rupama. Brzo prekidam očajavanje i nastavljam gledati zvijezde. Razmišljam kako Danijela ne može s nama i kako još jednom mora proći istu stazu. Nadam se da ćemo se još vidjeti kod Alana.
Moje sanjarenje prekidaju glasovi koji kažu da se bližimo autima, a onda odjednom ugledam moju spasiteljicu. Danči je žurila za nama što je brže mogla i sustigla nas prije nego smo stigli do auta. Kakav lijep prizor! Opet pokušava plakati, a ja opet sa svojim vječnim optimizmom prekidam i govorim da će biti sve ok, da se ne brine. Iako, moram reći, kad sam je vidio to mi je dalo zadnju energiju za izdržati do kraja – već sam bio prilično klonuo, između sna i nesvjestice od bolova, a pogled na Danči mi je dao novu motivaciju.
U sveopćem mraku vidim svjetlo od saonica. Još jedan zavoj i stižem ih. Koje olakšanje, još su tu, stižem ih. Dižem još malo tempo i za koju minutu samo ispadam iz mraka i dolazim do Dejana. Gledamo se i oboje osjećamo malo olakšanje. Zajedno smo i blizu hitne smo. Još malo.
Ispadamo sa snježne ceste na asfaltiranu i imamo još malo do auta. Ovdje sam se valjda previše opustila, popustila je pažnja i fokus nakon cijelog ovog dana. Vidim ispred sebe „mokar“ asfalt i, iako ZNAM da nije voda, već led, znam to, mozak valjda više nije bio u stanju pravovremeno koordinirati s udovima i samo sam zakoračila, znajući da padam. I naravno, pala sam ravno na guzicu. Srećom pa nije ni prvi ni zadnji put, a i ima je za amortizaciju. Žao mi je samo što sam preplašila dečke iz HGSS-a, jadni su pomislili evo i nje sad, baš nam još i to treba.
Vuku me do automobila, a meni se stravično mokri već satima. Svi mi govore morat ćeš u gaće i smijemo se oko toga. No, zbog težine ozljeda i oteklina koje imam u abdomenu ne mogu mokriti. Super, sad ću još umrijeti od puknuća mjehura, umjesto od slomljenog tijela. Pokušavam sam sebi biti smiješan u tim trenucima, ali bez uspjeha.
Ekipa kaže da čekamo hitnu iz Karlobaga. No, kako se radi o fantastičnim ljudima, a ne nama običnoj ljudskoj vrsti, odlučuju me ukrcati u svoje vozilo i presresti hitnu pomoć da što prije krenem u bolnicu. Kakvi ljudi! Vožnja po asfaltu je lijek na ranu, ali sve više postajem svjesniji bolova jer nema drugih distrakcija. Prebacuju me u vozilo hitne u toj vreći te dogovaraju s njima kako će im je vratiti. Pošteđen sam bolova prebacivanja i pokušavam se opustiti dok se vozimo za KBC Sušak.
Nakon 12-13 sati od nesreće primaju me na trijažu na Sušaku i tu kreće neka druga borba. Prolazim preglede, slikanja, razvlače me i paze na mene. Svi su jako brižni i pažljivi, a nešto više o bolnici i oporavku ću, kao što rekoh, u nekoj drugoj priči.
Dolazim kući. Sve je kako smo ostavili u nedjelju ujutro. Dejanova kućna roba na kauču. Papuče u hodniku. A stan tih. I prazan. Na podu sobe me čekaju naši puni ruksaci i stvari od tog dana. S grčem u želudcu otvaram Dejanov ruksak da ga raspremim. Sav rasparan i prljav. Iz njega izvlačim tri spljoštene termosice, još pune vode. Odmah vrtim po glavi kako je on rekao da nije leđima udario o stabla. Termosice su mu spasile kralježnicu, spasile život. Srećom, uvijek nosimo vode i više nego što je potrebno.
ZA KRAJ
Ništa od ovoga ne bih mogao prepričavati da nije bilo Danijele. Spasila mi je život. Ne samo taj dan nego i mnogo puta do tada, samo nikada ovako dramatično vidljivo golom oku; pitanje je gdje bih završio da nema njezinog utjecaja na naš i moj život. Dok sam ležao u bolnici cijelo vrijeme sam razmišljao kako li je nesreća morala izgledati iz njezine perspektive. Letio sam takvom brzinom i svako toliko se odbijao od stabala uz stravične udarce. Ako vidjeti to nije razlog za dobiti neki oblik PTSP-a, onda na to dodajmo ostavljanje mene samoga i polomljenoga u šumi ne znajući što ćeš naći po povratku.
Za sve što je odradila je još, naravno, trebala biti i amazonka s obzirom na fizički napor koji je uložila tog dana da sve organizira. Uvijek kažem da moraš biti planina da bi se popeo na planinu, a zapravo moraš biti planina da podneseš sve što smo fizički i psihički podnijeli. Ne podižem nam spomenik, iako ga je Danijela zaslužila, nego želim reći da moraš toliko izvući iz sebe da bi se popeo na planinu, spustio s nje i preživio, ako ti se dogodila nesreća.
Ne vjerujem da smo postali drugi ljudi nakon ovoga, ali vjerujem da će nas ovo iskustvo promijeniti u nekim stvarima. Sigurno će resetirati neke zaboravljene strahove, ali nas neće zaustaviti da se vratimo. Kada nešto radiš s takvom strašću, onda moraš biti spreman na sve. Planine ti mogu dati i uzeti sve u trenutku. Imali smo sreće, znanja i strpljenja odraditi sve što smo morali ovaj put – hoće li biti sljedećeg, ne znam, ali iskreno se nadam da neće.
Ljudima iz HGSS Gospić koji su sve ovo odradili nitko nikada neće moći zahvaliti niti platiti to što rade. Za takve stvari moraš osjećati potrebu, to nije ni posao ni hobi ni strast nego to izlazi iz tebe, iz svake tvoje pore. Pomaganje ljudima na ovakav način, koji su oni demonstrirali, pokazuje samo da ne treba gubiti vjeru u ljude – koliko god nam se činilo da svijet ide k vragu. Možda i ide, ali nije još sve izgubljeno. Hvala im na tome.
Nastavak priče, odnosno priču o oporavku možete pronaći OVDJE.
