Još početkom proljeća razgovarali smo o tome kamo ćemo na ljetni godišnji odmor, ako bude problema s prelaskom granice i odlaskom u Alpe. Načelno smo rekli – ako ne budemo mogli u Alpe, idemo na Biokovo. Nismo dosad bili toliko južno – svaki put kad bismo krenuli razmišljati o tome, odluka bi ipak pala na, voljene nam, Alpe – kad već imamo nekoliko slobodnih dana i ako ćemo se već malo više voziti, neka to onda ipak bude ona destinacija kojoj nas srce više vuče 😊. I tako nikako da odemo na taj naš jug. Pa eto, sada je napokon došla i ta prilika, a ovakav razvoj događaja dao se naslutiti.
Odabrali smo Makarsku za taj tjedan opuštanja i uživanja – barem onako kako mi to vidimo, red planina, red mora, a na kraju nismo izašli iz tenisica 😅.
Odmah prvi dan odlučili smo posvetiti izletu na Biokovo – dok smo još svježi, odnosno koliko smo mogli biti svježi na tim temperaturama i toplinskome valu koji je vladao 😅. Isplanirali smo jednodnevni uspon na dva vrha, Vošac (1422 m) i Sv. Jure (1762 m). Buđenje je bilo u 5h ujutro, doručak te kretanje dovoljno rano kako bi nas barem nekoliko sati uspona pratio hlad te da izbjegnemo spust u kasnijim, poslijepodnevnim satima (kada sunce najgore prži, a i skupi se sva žega dotadašnjeg dana). Malo prije 6h krenuli smo iz sela Makar (229 m), a planina je naše rano dizanje nagradila pružanjem dobrodošlog nam hlada. Tko se može dignuti ranije svakako treba iskoristiti tu mogućnost, jer uvjeti koji vladaju na Biokovu i okolici u ovo doba godine su, blago rečeno, teški.
Po usponu do Vošca nismo puno fotkali, a niti pauzirali – osim nekoliko pauza za vodu od minutu-dvije, nismo stajali. Zapravo smo stiskali da budemo na što većoj visini do izlazka na sunce, odnosno da iskoristimo hlad i napravimo što veću visinsku razliku, dok je još rano. To je značilo da smo za manje od 2 sata na vidikovcu Štrbina, a zatim i na vrhu Vošca, gdje osjećamo prvo sunce, ali i radimo prvu, kratku pauzu. Srećom, u dobroj smo formi pa je bilo izvedivo, a nismo se posebno ni umorili 😊. Izlazak na sunce dao je naslutiti da 10 litara vode kojih smo nosili sa sobom neće biti previše, a ni premalo, ako se budemo držali plana održavanja brzine i ranog povratka. Nakon 15-minutne pauze na Vošcu za odmor i uživanje u zaista spektakularnim pogledima na sve strane, krećemo dalje. Na Vošcu se nismo htjeli previše zadržavati, zbog nadolazeće, sve veće vrućine i svijesti da još nismo niti na pola puta – još nas čeka Sv. Jure, vidimo ga u daljini 😊.
S obzirom da smo, tako planski, većinu visinske razlike uspona svladali, do Sv. Jure imamo nešto opušteniji tempo te uživamo u pogledima i morima kamenitih brežuljaka koja nas dijele od samog vrha. Svako malo zastanemo i okrenemo se na morsku stranu, pogled je jednostavno čudesan: od Pelješca, Hvara, Brača pa sve do Visa. Zatim prema Omiškoj Dinari i Mosoru pa do obližnjih vrhova Biokova. Usput promatramo susjednog Sv. Iliju (1642 m), kojeg smo imali u planu kružnom rutom popeti za nekoliko dana – taman ćemo biti opet svježi i odmorni. No, zbog nesretnih okolnosti i nužne gužve koja je vladala oko Sv. Ilije tih dana (zbog nestanka trkača iz Poljske), odustajemo od ovoga plana. Zaista nema smisla, samo bismo smetali na stazi u toj iznimno teškoj situaciji i treba pustiti ljude da rade svoj posao – a teško da bi u toj atmosferi mogli okusiti uobičajene čari planine. Sv. Ilija ostat će za kasnu jesen, kao izgovor za povratak na Biokovo 😊.
Uz kraću pauzu za ručak u rijetkom hladu, kroz 2 i pol sata od Vošca stižemo na vrh Sv. Jure. Na Sv. Juri, zbog ceste koja vodi na sam vrh, vlada prilična gužva – hrpa turista koja je odlučila fotkati još jednu znamenitost ovoga kraja i poglede koji ostavljaju bez daha. Iako, ne možemo ne istaknuti svoje viđenje stvari – sam vrh je toliko ljepši i nosi veću nagradu, ako ste iza sebe po putu pustili stopala, listove, bedra, salo i znoj 😂 – tada jednostavno više cijenite tu konačnu „nagradu“. Jasno, put je sam po sebi glavni desert, a vrh je samo nužni šlag na kraju – ali onaj šlag koji podigne svaku tortu 😁. Kako bilo, i mi na vrhu kratko odmaramo, ali zbog sve jačeg sunca ne gubimo previše vremena. Nakon kruga oko kapelice i odašiljača te malo fotkanja, krećemo natrag. Još uvijek je dosta rano (11h), ali je već sada toliko vruće da ne treba riskirati duže izlaganje suncu nego što je to potrebno.
Moramo naglasiti da zaista treba dobro razmisliti želite li (i možete li) na Biokovo usred ljeta. Ova tura bila je jako zahtjevna, zbog vrućine prvenstveno. Veće dužine i visine od ovoga mi inače savladavamo u Alpama, ali tamo nikad nije tako vruće. Znali smo što nas čeka, istražili smo sve potrebne informacije, bili smo svjesni da moramo imati najmanje 4L vode po osobi, a uzeli smo još i po jednu ekstra, za svaki slučaj – i svih 10L smo popili. Biokovo je zbilja varljivo u ljetnim mjesecima, vrućina jako crpi čovjeka i ne treba ići olako – tko ne može “tegliti” 4-5L vode u ruksaku (uza sve ostalo potrebno), ne treba se upuštati u ovo u ljetnim mjesecima.
Vjerujemo da su možda Dalmatinci i navikli na ove vrućine 😂, ali općenito ljudski organizam ne može na duži period podnijeti ovakve napore, pri takvim temperaturama. Iako nema tehnički zahtjevnih dionica (cijela staza je, zapravo, samo hodajuća staza), vrućina ovdje zaista igra veliku ulogu. Svugdje po medijima (radio stanicama, TV kanalima, Internetu) bombardirani smo uputama kako treba uzeti „dovoljne količine vode“ za planinarenje po Biokovu u ljetnim mjesecima, mada malo tko konkretno navodi što je dovoljno u ovim uvjetima. Jasno, iskusni planinari već znaju što je za njih dovoljno u svim uvjetima (varira od osobe do osobe, pa čak i kod iste osobe u drugim uvjetima).
Problem nastaje kada se neiskusni turisti željni avanture, istraživanja i lijepih pogleda zapute stazom u brdo, očekujući, ne znam, šetnju po Stradunu i u najmanju ruku Lidl na vrhu brda. Vode na Biokovu nema, svu je morate nositi sa sobom. I vjerujte mi, sve što uzmete popit ćete – viška neće ostati. Za nas je „dovoljna količina vode“ u ovim uvjetima otprilike 4-5L po osobi – to nije puno za cjelodnevni izlet, a posebno po ovakvim vrućinama. Da smo imali još vode, sigurno bismo je svu popili – ali kako bilo, nije nam nedostajalo, dozirali smo taman dovoljno.
Da ne ispadne kako je voda jedino što je bitno (iako je svakako najvažnija stvar na koju trebate paziti), samo ćemo kratko reći da treba paziti i na odgovarajuću obuću (ne, otvorene sandale, bez obzira kakav đon one imale, to nisu), odjeću (bez obzira na vrućine, dobro je imati sa sobom jednu tanku, dugu majicu ili vjetrovku, za zaštitu od sunca i/ili vjetra), kao i kremu za sunčanje, kapu/šiltericu/šešir i sunčane naočale, ali i malu prvu pomoć. Ma zapravo, sve što bi jedan prosječni planinar i planinarski ruksak trebao imati – budemo jednom prilikom pisali o tome, o opremi koju je dobro imati sa sobom na planinarskim izletima.
No, da se vratimo na temu, na Biokovo smo došli maksimalno fizički spremni, barem koliko smo sami sebe mogli procijeniti. To ne znači da smo neki svemirci, nego jednostavno treba shvatiti da planine na ovakvim vrućinama traže potpunu pripremu, fizičku i mentalnu – ako to nemate ili sumnjate u sebe, radije se nemojte upuštati sada u to, bit će planina tu i na jesen. Posebno to naglašavamo za ljude kao što smo mi, one koji su često spontani, osjećaju da mogu još i više pa bi nakon osvojenog vrha malo još produžili rutu jer su još svježi, redovito traže kružne rute, dodatne uspone, vrhove i sl. To ovdje nije bio slučaj i bili smo svjesni da ne smije biti slučaj, koliko god nas to nešto u nama vuklo i nagovaralo. Držali smo se rasporeda te je povratak najkasnije u podne bio dobro zacrtan – tako da samo ta 3-4 sata spusta provedemo na najjačem suncu. Na kraju je ispalo još i bolje, jer smo s povratkom počeli oko 11h i oko 14.30h već pijuckali onu rezervnu vodu i pivu osvježenja iz auta 😁.
Ono što zapravo želimo reći je: pamet u glavu, dobra i iznimno kritička procjena vlastitih sposobnosti te realan i izvediv plan izleta doprinose minimiziranju rizika. A naravno, ponešto sreće te izostanak neplaniranih i neželjenih situacija uvijek su dobrodošli.
Pritom moramo istaknuti da nipošto nismo za neke općenite zabrane i ograničenja kretanja (jer eto, neki pojedinci krivo procijene ili dođu nespremni i bez nužne opreme – ponekad slučajno, a ponekad iz čiste lijenosti i nemara), kao ni te ulaske u osobne slobode pojedinca. Na kraju krajeva, na svakom pojedincu je da sam procijeni i uskladi svoje želje i mogućnosti te se ponaša sukladno tome, ali i preuzme odgovornost za svoje postupke. U mnogima od nas leži taj avanturistički duh i želja za istraživanjem, kao i pomicanjem vlastitih granica – i to je sasvim u redu, tako se gradimo i unaprijeđujemo – ali pritom valja poduzeti sve one mjere opreza i predostrožnosti koje je u danoj situaciji moguće poduzeti, kako bi se minimizirao rizik. Odnosno, kako bi ostala samo ta mala doza rizika ili adrenalina zbog koje vam srce uzbuđeno lupka, noga poskakuje i osmjeh ne silazi s lica. I naravno, taj sveprisutni osjećaj ponosa i zadovoljstva kada uspješno (ali ne i bezglavo) svladate postavljeni izazov 😊.
Prilično umorni vraćamo se u Makarsku na zasluženi odmor i kupanje. Ukupna računica našeg planinarenja bila je Makar – Vošac 2 h, Vošac – Sv. Jure 2,5 h (uključujući malo dužu pauzu), povratak Sv. Jure – Makar 3,5 h (uključujući malo dužu pauzu), ukupno 1910m uspona, 8h hoda, 22km, 4500 potrošenih kalorija, temperatura 35+°C, vrućina i znoj cijelim putem, kao i prekrasni, jedinstveni razgledi 😊.
Biokovo ljeti, dakle, nije bauk, ali daleko od toga da je šala. Svake godine ljudi ostanu bez vode (ako su je uopće i imali), ozljede se ili ono najgore, stradaju. Na primjer, samo u tom našem jednodnevnom izletu sreli smo na putu za Vošac jednog stranca s vreća-špaga „ruksakom“, 1L vode i gradskim espadrila tenisicama (ajde, barem je krenuo u 6 ujutro 😂) te jednu stranu četveročlanu obitelj sa samo jednim malim 20-litarskim ruksakom (nadali smo se da je pun vode). Također, čitamo ovaj tjedan – 4 akcije spašavanja HGSS stanice Makarska na Biokovu u jednome danu – pa hej, četiri u jednome danu?!? Jedna od tih bila je majka s malom kćeri u sandalama i bez vode. Eto, ne znamo što uopće pametno na to reći.
Ova planina promatrana s plaže mami na uspone i obećava predivne razglede. Pretpostavljamo da se ovakve situacije i događaju najviše zbog podcjenjivanja uvjeta na planini koja sa plaže zaista ne izgleda surovo, ali je to daleko, daleko od stvarnosti…