Prošlo je dva tjedna otkada smo bili na Razoru i vrhunac je ljeta kao i naše forme. Kako nismo nigdje posebno putovali ove godine, odlučili smo napraviti par odličnih uspona u domaćim planinama. Nismo Slovenci jasno😊, ali u Julijskim alpama ipak smo proveli najviše vremena što se tiče našega planinarskoga staža. Tu se osjećamo kao kod kuće pa je samim time došao red i na najveći klasik – Triglav.
Nismo fanovi velikih gužvi i dugih uspona koje uzrokuje čekanje u kolonama duž puta, no Triglav je jednostavno takav ljeti i s time se moraš pomiriti na taj jedan dan, ako želiš gore. Iako je najviši vrh Julijskih alpi i ima poseban značaj kod Slovenaca i dalje mi je apsolutno nevjerojatno kakvu gužvu privlači ovaj vrh! Tisuće ljudi svake godine planira uspon na Triglav, a o tome kakvu sve populaciju možete sresti na putu gore bolje da ne pišem. Jasno je da su mnogi od njih prvi, a možda i posljednji, put u planinama i da će ovo biti samo kvačica u njihovom ljetnom proputovanju.
No ipak, Triglav nije zbog svega toga izgubio draž, samo je drugačiji uspon. Srećom, jedni smo od onih kojima treba jedan dan, ili bolje reći 9-10 sati, za cjelokupan uspon i povratak. To zapravo znači da ne moramo dva dana „uživati“ u gužvi i mirisima toaleta Triglavskog doma na Kredarici (2.515 m) koji su, naravno, blisko povezani😄. Jasno vam je do sada već da ne volimo gužve i preferiramo samoću u planinama 😊.
Kao i inače, dolazimo noć prije kako bismo se normalno naspavali, koliko je to moguće u autu. Krećemo iz Krme (930 m), a tu je ipak manja gužva nego u Vratima (1015 m) koje je najčešće polazište za većinu. Nažalost, ne mogu razumjeti da i dalje jako puno posjetitelja koji dolaze na ovaj način uopće ne vode računa o prirodi u kojoj se nalaze i leave no trace pojam im uopće nije poznat – za sobom ostavljaju smeće i ostatke toaletnog pribora kao da sutra ne postoji. Iz toga razloga NP Triglav vodi računa da revno rastjeruje sve pa, iako se to odnosi i na nas, svejedno smatramo da je to dobro – zbog šireg interesa da još uvijek sačuvaju tu prekrasnu divljinu koju sve više i više preuzima ljudski utjecaj.
Spomenuo sam na početku da smo u dobroj formi, ali ima onih dana kada se, unatoč tome, jednostavno osjećaš kao ispuhani luftić – nažalost, takav je bio moj dan danas. To ne znači da se išta mijenja po pitanju našeg plana pa lagano krećemo. Kako se diže dan fotkamo sve ljepše fotke i sve više uživamo u prirodi. Koliko god puta sam već bio ovdje, jednostavno me uvijek ponese taj krajolik i podsjeti me zašto volim planine. Ovo ljeto uspjeli smo održavati tempo posjećivanja alpi svakih deset dana i, bez obzira koliko je to zapravo često, uvijek bismo htjeli još. Kroz nekakvih 3-3,5 sata stižemo do Kredarice, kako se najčešće naziva Triglavski dom, gdje ćemo nabaciti kraći odmor i uvjeriti se kolika gužva nas zapravo čeka. Dok jedemo, promatramo zmiju ljudi koja se stvorila na početnom dijelu uspona na Mali Triglav (2725 m). Kratko ćemo pričekati da se mimoiđu ovi koji se pokušavaju spustiti i oni koji su tek počeli sa završnim dijelom uspona. Nabacujemo kacige, promatramo postepeno nestajanje zmije i krećemo! Ne moram ni naglasiti koliko su kacige nužne u ovakvim stijenama i gužvama – padajuće kamenje ovdje je gotovo uobičajena pojava, s obzirom na količinu ljudi koja ti je neprestano iznad glave. Bez ovog modnog i praktičnog dodatka nikako ne treba kretati gore.
Niski oblaci neprestano se poigravaju s pogledom prema vrhu i dovode u pitanje hoćemo li imati ikakav pogled odozgo. Ako ništa drugo, čine naše fotkanje dramatičnijim i dobivamo par stvarno kul pejzaža koji su uvijek atraktivni s ovakvih grebena.
Na vrhu nas čeka uobičajena gužva i fotkanje pa se i mi priključujemo. Radimo kratku pauzu te usput planiramo povratak preko doma Planika, s južne strane triglavske stijene. Alternativa je i spust kroz triglavsku škrbinu, no s obzirom na količinu ljudi i pravilo da spust uvijek ide po lakšem putu, vraćamo se po glavnom grebenu sve do skretanja za Planiku. Ovdje nas iznenađuje znatno manja gužva nego sa strane Kredarice i relativno brzo stižemo do doma.
Po putu nas pozdravlja potpuno nezainteresirana ženka kozoroga – sudeći po njezinom upornom lizanju stijena, naišla je na vodu ili sol. Super je što, bez obzira na toliko ljudi, ove prekrasne koze ovdje rijetko mare za ljudsku prisutnost i redovito dopuštaju fotkanje i jednostavno uživanje u tome, uvijek napetome, susretu životinje i čovjeka. No, da baš ne iskorištavamo ljubaznost lokalnog stanovništva😄 do kraja, puštamo je na miru i nastavljamo prema dolini. Iako smo već prilično umorni, puni smo dojmova kao da nam je bio prvi put – to je valjda i razlog zašto se uvijek vraćamo u planine.
U sljedećoj priči iz prošlosti idemo u Kamniško-Savinjske alpe, gdje smo zapravo vrlo rijetko. Napokon ispunjavamo obećanje samima sebi da ćemo se popeti na Jezersku Kočnu, kojoj smo davno zaprijetili da stižemo😊.