Trebao je to biti još jedan vrući, produženi vikend u kojem nismo planirali ništa više do laganog umiranja na nemogućim vrućinama. Ne znam jesmo li postali stari ili je postalo prokleto vruće, ili je možda oboje. U svakom slučaju, kako nismo nizašto, praznični petak provodimo na Lokvarskom jezeru SUPajući i odmarajući na ugodnim temperaturama u hladu i još ugodnijem vjetru.
Na put večer prije
Planirali smo laganu šetnjicu u subotu ujutro, ali se, zbog vrućine, nismo mogli natjerati apsolutno ni na što (a još je Danči imala i one dane u mjesecu). No, poludnevno je izležavanje ipak uzelo danak pa se tijekom poslijepodneva odlučujemo aktivirati, okrenuti ploču i spremiti stvari. Putujemo navečer, dosta je kuhanja i kukanja, idemo u Alpe!
S obzirom da krećemo večer prije izleta, spremamo se za spavanje u autu. Iako smo već doslovno stotine puta spavali u autu, nismo to radili još od moje ozljede jer nisam baš trpio bilo kakav neudoban ležaj. No osjećam se dobro zadnjih nekoliko mjeseci i vrijeme je da se vratimo starim, dobrim navikama. Uostalom, ne može biti neudobnije od spavanja po ovim vrućinama kod kuće.
Oko 23h stižemo na polazište za Ojstricu u Kamniško-Savinjskim alpama, naziva Pred Belo. Zapravo je u pitanju omanji parking uz cestu za Kamnišku Bistricu, s tablama za polazišta slap Orglice, Presedljaj, Konj i Korošica.
Oblačna i friška noć fino nas okrijepljuje, a ja se gotovo čitavu noć nisam niti zavukao u vreću za spavanje – toliko sam uživao u „hladnoći“. Zapravo uopće nije bilo hladno, ali kako je u Rijeci posljednjih noći oko 28 stupnjeva, spavati na desetak stupnjeva manje pravi je luksuz.
Buđenje i polazak za Ojstricu
Iako nismo spavali bogzna kako, dižemo se svježi oko 5:45h i, uz sporo oblačenje, pokušavamo nagurati doručak kroz usta. Danči nam je pripremila proju sa svježim sirom i tikvicama. Slabo nam ide, ali kako znamo da ćemo nositi dovoljno hrane sa sobom, ne forsiramo previše i lagano krećemo.
Dosta je oblačno pa barem nismo izloženi suncu, ali sparina je kriminalna i u prva dva sata cijedimo se kao da ne postoji sutra. Prva trećina puta vrlo je lijepo uređena i tehnički potpuno nezahtjevna.
Ogromni odron sa stijene Rzenika pravi je podsjetnik na sile prirode, a čak bismo rekli da dosad nismo vidjeli ništa toliko veliko i apokaliptično. Iako je odron bio nedavno, Slovenci su brzo sredili alternativni pravac što i ne iznenađuje, ako ćemo iskreno – u Sloveniji smo navikli na red posvuda, pa i u planinama.
Polako se otvaraju pogledi prema Kompoteli, Vrhu Korena, Kalškom grebenu i sramežljivoj Strehi Grintovca, koji se taman sramežljivo nazire. Prva od nekoliko današnjih divokoza nam pozira na stijeni, dan postaje svježiji, a naše raspoloženje sve bolje.
Doručak i sedlo Prag
Kako smo slabo doručkovali, nakon otprilike tri i pol sata, nešto prije Kocbekovog doma na Korošici, zastajemo jesti. Krenuo je i lagani vjetar pa se ubrzo počinjemo smrzavati i nakon duuugo vremena uživamo u hladnoći.
Nakon itekako nužnog obroka, stižemo na sedlo Prag odakle puca apsolutno nenadjebiv pogled na Ojstricu. Najviše volim kada se neki vrh ili planina vide od korijena do vrha – to uvijek daje onaj vau efekt i dojam veličine, neovisno koliko je zapravo visoko. Ovdje je i odvojak za Lučki Dedec, ali ne želimo gubiti vrijeme s obzirom na naoblaku koja se sprema te krećemo prema domu.
Kocbekov dom i Ojstrica
Sa sedla ubrzo stižemo do privremenog Kocbekovog doma (pravi je izgorio, čeka se obnova) i bez gubljenja vremena krećemo na vrh. Iako nema zapravo puno ljudi, općenito govoreći, ovdje ipak počinju prve gužve – kao da su svi naumili spustiti se s vrha baš ovuda. Ovo je najzanimljiviji dio uspona, mada nam navlačenje magle i oblaka jasno daje do znanja da od pogleda neće biti ništa.
Stižemo na vrh na kojem nas iznenađuje gužva – mislili smo da se većina već spustila, koliko smo se mimoilazili putem. Zbog gustih oblaka i izostanka pogleda, ali i dvadesetak ljudi već raštrkanih na vrhu (koji su vjerojatno odlučili čekati potencijalno razvedravanje), ne zadržavamo se.
Spust preko Male Ojstrice
Krećemo odmah preko grebena po Kocbekovi poti na Malu Ojstricu. Greben nema nekih posebno zahtjevnih i opasnih dijelova, ali zahtjeva malo pameti u glavi i opreza na najizloženijim dijelovima. Nastavljamo prema Maloj Ojstrici i tu nam je prvi put žao da nema pogleda jer se zadržava visina i pogledi su vjerojatno fantastični.
Vrh je odmah usput pa ne gubimo puno vremena na obilazak te se lagano nastavljamo spuštati prema sedlu Prag, od kuda smo i stigli. Uživamo u dolini i maglovitom pogledu na Lučki Dedec, koji zaista izgleda impresivno s ove strane.
Za kraj
Povratak po istoj stazi relativno brzo prolazi i čini se da nismo potrošili puno vremena, ali konačne brojke nas demantiraju. Ukupno smo odradili oko 20 km u 10,5 sati s oko 2250 metara uspona. Pržimo pivicu kod auta i zaključujemo kako je ovo bio baš jedan fini izlet, taman kakav nam je trebao s obzirom na to koliko smo planinarski neaktivni zadnjih tjedana uslijed ovih vrućina. Naš GPS trag ovog izleta možete preuzeti OVDJE.
Ne znamo koji će biti sljedeći đir u ovim krajevima, ali sigurno se vraćamo jer ima ovdje još puno materijala…
