Postoje planine i postoje „planine“. Neke ti se urežu u sjećanje zbog čiste ljepote čitavog uspona, druge zbog silnog truda koji si morao uložiti. Neke zbog oba ta razloga, a neke niti zbog jednog. U svakome slučaju, čini mi se prava šteta ne potegnuti neke iz prošlosti i prisjetiti se zašto ostaju u sjećanju.
Jedna od njih je Brana, 2253 mnv visoka planina u Kamniško Savinjskim alpama u Sloveniji. Ljeti relativno jednostavan cilj i zaista posjećena planina, a ni zimi nije potpuno drugačija slika – ali zbog završnog uspona preko sjevernog lica, notornog izgleda snježnog tobogana, cilj je kojem treba pristupiti s oprezom.
Početak je studenog prošle godine i niti tjedan dana ranije uživali smo u kraćem trekingu u Karavankama, usponom na Stol (2236 mnv), a petnaestak stupnjeva u zraku dalo je naslutiti da nas čeka, u najmanju ruku, neobična zima. U međuvremenu, nastupila je prva ozbiljnija promjena vremena i alpske vrhove zabijelio je prvi snijeg. Koliko god to romantično zvučalo, naročito nama koji volimo zimu i planine, to je zapravo najgori dio godine – snježna podloga je tada vrlo nestabilna, sklona zaleđivanju i uglavnom onemogućuje ozbiljnije uspone.
Uzevši to u obzir zacrtavamo si Branu kao opciju, iako sam inicijalno ciljao na Planjavu (2392 mnv), s obzirom da je uspon do Kamniškog sedla (1864 mnv) isti. Odluka pada da ćemo odlučiti kad dođemo – prognoza je dobra, a ja se, uobičajeno, potajice nadam da ćemo na oba vrha, ako bude sve u redu.
Krećemo rano u jutro, a u Rijeci lagano sipi kiša i ne ostavlja dobar okus u ustima kada imaš slobodan dan i želiš ga provesti negdje gore. Da stvar bude bolja, vrijeme nije bitno drugačije dva sata kasnije – dok se vozimo kroz Ljubljanu i dalje gledamo isti prizor, prizor koji svako toliko prebrišu brisači auta. Kišica je i ovdje, a od uobičajenog „vauuu“ prizora Kamniško Savinjskih alpi, nama je na licima onaj kad moraš obaviti nuždu u nekom javnom toaletu, a mirisi i izgled istog ne odaju dojam pretjeranog održavanja. Malo je reći da ne vidimo planinske vrhunce od Kočni do Planjave, ali zato vidimo hrpu crnih oblaka pomiješanih sa isto toliko magle. Super.
Gledamo se u nevjerici i putujemo prema Kamniškoj Bistrici, svjesni da ćemo se možda okrenuti na peti čim dođemo do Doma v Kamniški Bistrici (601 mnv), koji nam je ujedno i točka polaska. Za divno čudo, dolaskom na parking shvaćamo da ovdje trenutačno ne pada – no, da je lijepo vrijeme kao što je rekla prognoza noć prije, baš i nije.
Doručkujemo i obuvamo gojzerice, ne znamo što nas čeka, osim očitih problema sa kišom, blatom i nikakvim pogledima, ako uopće dođemo do njih. Šuma je vlažna i skliska i, dok lagano napredujemo, polako ulazimo u zonu gdje vidimo prvi snijeg. Zbog magle i oblaka nemamo pojma gdje smo, vidimo možda dva metra ispred i iza sebe, samo srećemo nekoliko ljudi koji se već vraćaju i postavljaju nam prve znakove sumnje oko današnjeg uspona. Ili smo mi krenuli prekasno ili uvjeti nisu dobri.
Penjući se ćakulamo oko forme, planina, opreme i života općenito te ni ne zamjećujemo kako je staza postala strmija, a nebo iznad magle tamnije. Da, tamnije, ali ne tamnije kao da se sprema kiša, nego neobično kao da se magla razilazi. Kako sam nešto brži od nje, ubrzo dolazim do mjesta gdje ne vjerujem onome što vidim i derem se prema njoj kao da sam poludio – iznad oblaka je sunčano i vidim prve stijene.
Sve što slijedi nakon toga čista je rapsodija, poezija, pjesma…fotkam nekoliko puta dok ona izlazi iz oblaka, a prizor koji nas očekuje jednostavno je čudesan. More oblaka i vrhovi koji strše…koliko god puta vidiš taj prizor, reakcija je uvijek ista! Doslovno živiš za takve trenutke i ako si se ikada pitao zašto voliš planine, odgovor ti je ispred nosa!
Na Kamniškom sedlu uzimamo kratki odmor i uživamo u razgledima – planinara je poprilično i svi imaju istu namjeru, a to je uživati koliko možeš. Zamjećujem da ne vidimo nikoga na vrhovima i vrijeme je da odlučimo što ćemo. Put na Planjavu već je otopilo jutarnje sunce, dok je put na Branu i dalje pod snijegom. Po vjetru koji puše s te strane da se naslutiti da uspon na Branu ima dijelova sa napuhanim snijegom i da može biti varljivo i opasno. No, Planjava nam se čini nesigurnija i da prekinemo ovo smrzavanje na vjetru, oblačimo se i krećemo prema Brani. Nemamo zimsku opremu, jer nismo očekivali da će biti prilike za dereze i cepine, pa dok ne stupimo na strminu, ne znamo što nas čeka.
A ne čeka nas ništa dobro – podloga je vrlo nestabilna, ali kako je samo nekoliko tragova bez dereza prošlo ispred nas, još uvijek nije tvrdo i zaleđeno pa nastavljamo, svjesni opasnosti i spremni okrenuti se čim procijenimo da ne možemo bez dereza dalje.
Što više idemo, sve je skliskije i potrebna je sve veća koncentracija i oprez za uspon. Moram napomenuti da ne promoviram bezglavo uspinjanje bez nužne opreme i znanja kako je upotrijebiti, ali iskustvo koje je iza nas ipak mi dopušta da procjenjujem rizik i donosim odluke. Za to su potrebne godine kroz koje nećete nužno postati stručnjak, ali naučit ćete puno o snijegu, planinama, promjenama vremena, svojim mogućnostima…najčešće na vlastitom primjeru kroz pokušaje i pogreške.
Dolazimo do ključnih dijelova koje uspijevamo savladati te već u glavi planiram spust i kako odraditi koji dio, naročito ako iza nas bude još ljudi koji će zasada prohodnu liniju učiniti zaleđenom pistom – nadam se da ih neće biti previše.
Paralelno s nama, jedan planinar skreće za Tursku goru (2251 mnv), ali okreće se vrlo brzo i kaže da nema šanse bez opreme, idemo svi na Branu! On odrađuje uspon i vraća se relativno brzo, dok mi uzimamo vrijeme za fotkanje. Ovo je jednostavno jedan od onih dana kada, kako to volim reći, da ti mobitel ispadne iz džepa, opalit ćeš dobru fotku!
Na vrhu je rapsodija, fotkamo u svim smjerovima. Puše k’o ludo, ali jednostavno se ne možeš zasititi. Planine su čudo, a na ovakav dan su nevjerojatne, ne znam to niti opisati!
Moramo natrag pa uz krajnji oprez poduzimamo prve korake. Na polovici ovog relativno opasnog spusta srećemo trojku koja ide gore i gledamo dvije snježnice (ptica za koju slovenci kažu belka), koje su krenule sa promjenom perja iz kamuflažnog sivo-smeđeg u potpuno bijelo! Prekrasne su i uopće nas se ne boje, ali nemamo fotić da bolje zumiramo dok poziraju.
Ponovno na Kamniškom sedlu uzimamo kraći odmor da nešto pojedemo i uživamo u posljednjim zrakama sunca, prije nego ga zakloni masivna stijena Brane. Dan je kratak, moramo požuriti!
Da ovaj izlet bude dodatno ispunjen dramom, manja ozljeda gležnja koju ona vuče od prošlog tjedna odlučila je u potpunosti upropastiti spust – gležanj se skroz upalio (od gojzerica, napornog uspona, …) i gotovo da ne može stati na nogu dok se spušta. Hvata nas mrak u šumi pa stavljamo naglavne lampe i na jedvite jade dolazimo do auta, ona šepajući na štapovima. Neki će očito ovaj dan zapamtiti i po nekim lošim stvarima – iako, gledam je i vidim da ne može skinuti osmjeh s lica.
Vraćamo se kući, a kruže pomiješani osjećaji nevjerojatnog dana i saznanja da nas čeka pauza – ovakve ozljede ne prolaze preko noći, tko zna kad ćemo opet u Alpe…