Vikend bez plana ili vikend preumornog tijela i duha za neki alpski uspon znači da tražimo nešto lokalno, bez puno vožnje, a da zadovoljimo apetite za barem 15-ak kilometara trekinga u prirodi. Htjeli to priznati ili ne, svaki puta kada planirate vikend (ili ne planirate 😊) morate voditi računa da si zadajete ciljeve koji će vašu formu održavati ili unaprijediti, a da ujedno i dobijete ono po što ste došli – a to je uživati u kretanju i slobodnom vremenu u prirodi. Sve to, naravno, s ciljem da idući vikend možete nešto još više ili bolje, odnosno sve ono što poželite bez straha da nećete uspjeti ili će vam biti preteško.
Ok, nekada prevlada želja samo za laganim uživanjem u prirodi – ali gotovo da nema takvog dana, a da niste na kraju željeli još! Osobno, radije se vraćam mrtav od umora (a samim time ni ona to ne može izbjeći 😁), nego s ikakvim ostacima energije – to mi je misao vodilja. Jasno, ima nas različitih i upravo je to super kod planinarenja – niti jedan izlet nije isti (pa čak i kad idete na isto mjesto ili turu) i uvijek ga možete prilagoditi sebi i svojim trenutnim željama i formi. Bitan je samo taj vječni entuzijazam oko boravka u prirodi 😊.
Ako se nalazite u okolici Rijeke, takav dnevni izlet najčešće znači Učku ili Grobničke alpe. Dobro, ima još izbora, ali onaj tko ipak želi skupiti koju kap znoja i umora te kakvu-takvu visinsku razliku uspona, ima jednostavan izbor i ovoga puta on pada na Grobničke alpe – lokalno poznate vrhove koje zovemo i Hahlići. Bez uvrede našoj najljepšoj planini Učki, ali na Hahlićima se zaista osjeti planinski svijet – pri tome mislim na nešto veći mir i izolaciju (od grada, buke, ljudi, …), a svatko tko je „mountain lover“ tu će, bez obzira na nadmorsku visinu, osjetiti čari planina.
Učku smo dosta obilazili tijekom siječnja (i sigurno ćemo opet) pa o Vojaku i Planiku kao istaknutim vrhovima i putevima koji vode do njih, nekom drugom prilikom. Možda najbolje da odmah najavim i naš najdraži krug po Učki, a to je iz Medveje do Vojaka koji sigurno mora opet pasti, dok još nije prevruće.
Vratimo se na Hahliće. Krećemo kasnije nego inače, jer je takav, lijeni vikend 😁, a i znamo da smo dovoljno brzi za popeti se na neki od vrhova i napraviti kružnu turu prije zalaska sunca – možda baš zato si i dozvoljavamo dodatni sat sna 😄. Ovoga puta izbor je pao na Fratar (1353mnv) kao jedan od najviših na Hahlićima.
Biramo, nama vjerojatno, najljepšu rutu (ali i jednu od najdužih) – a to je nemarkiranom stazom iz Podkilavca preko Zapadnog grebena.
Zapadni i Istočni nazivi su grebena koji okružuju poznati kanjon Mudna dol (njega možda pokrijemo u ovom blogu jednom prilikom). Zapadnim grebenom, uz predivne poglede na brežuljke i vrhove Hahlića prema sjeveru te Rijeku i more prema jugu, hodamo, pričamo i fotkamo – jednostavno, uživamo. Dižemo se na vrh Vidalj (1184mnv) te preko njega nastavljamo uspon s južne strane na vrh Fratra. Greben je uglavnom poznat trail trkačima i zaljubljenicima u Hahlićke vrhove, s obzirom da se ovdje redovito održava utrka Hahlić trail, a ovaj greben je njen neizostavni dio.
Mi ga volimo jer ima fantastične poglede na sve strane koje ga okružuju, a valovi trave posebno su atraktivni u svako doba godine. Inače nam je zanimljiv jer gotovo nikada ne sretnemo živu dušu, ili barem ne onu ljudsku – proći tom stazom, a ne vidjeti konje, stada košuta, pokoju divokozu ili kamenjarku (jarebicu) praktički je nemoguće i zapravo je nevjerojatno koliko brzo možeš osjetiti da si negdje u divljini, a tako blizu civilizacije.
Isto je i danas, srećemo dva trkača, nekoliko konja i veliko stado košuta u daljini, što znači da fotkanje može krenuti dok napredujemo k današnjem cilju.
Ako dosad niste posjetili Hahliće, svakako preporučujem da se za prvih nekoliko puta, prilikom orijentacije, ipak služite kartom i pratite markirane staze – tek toliko dok ne steknete osjećaj za prostor i upoznate većinu vrhova u okolici. Takav pristup kasnije osigurava kombiniranje poznatih označenih i neoznačenih staza i zapravo omogućuje da mikro lokacija uvijek ostane relativno zanimljiva, unatoč velikom broju posjeta. To je još jedna od prednosti Hahlića – velika količina staza i pristupa raznih dužina i težina, ali svakako ponešto za svakoga: od kraćih i lakših do nešto dužih i jačih „trening“ tura. Ono što mi posebno volimo kod Hahlića (a primjetili ste dosad da toga ima puno 😊) jest stalna mogućnost odrađivanja kružnih tura – nema ništa gore, nego vraćati se po istome putu 😂.
Ne mogu dovoljno istaknuti koliko volimo Hahliće i koliko smo sretni što nam se jedan tako poseban skup brda (igralište i za djecu i za odrasle😊) nalazi odmah iza kuće – svima nam ipak slobodno vrijeme, novac i obaveze često diktiraju tempo i nismo uvijek u mogućnosti ići negdje daleko ili gdje nam je novo. Zato je važno u obližnjim brdima uvijek pronalaziti novu inspiraciju za uspon – imat ćete odlično mjesto za trening, a ujedno ćete uživati u otkrivanju novih detalja prirode oko vas koje do sada možda niste uočili.
I tako, napokon, dolazimo do vrha Fratra za koji je ovom stazom potrebno gotovo 10 km. Na vrhu se kratko fotkamo, uživamo u gomilanju magle i oblaka pri vrhu te odlučujemo da nećemo uključivati dodatne vrhove u današnji dan, zahvaljujući našem kasnijem polasku.
Višak vremena provodimo vježbajući fotkanje s novim fotićem (pred koji tjedan ona je osvojila rabljeni fotić na nagradnoj igri – znam, da 😅) i traženje kadrova koje rado nazivam „Kanada“, a koji obiluju naizgled beskonačnom šumom do kud ti pogled seže. Od slovenskog Snežnika, preko nama bližih Brankovog vrha, Medvejaca, Planine, Guslice, Sniježnika, Gornika, Grleša, Nebesa…doduše, ne vidimo pola od toga jer je oblačno, ali znamo gdje su – sve smo ih obišli i po više puta! 😊
Spust do planinarskog doma je jednostavan (da, na Hahlićima postoji planinarski dom koji radi vikendom i, po mojem mišljenju, jedan je od najljepših u Hrvatskoj), a od doma vodi nekoliko dobro označenih staza koje poznajemo. U domu se ne zaustavljamo često, ne zato jer je loše, dapače, dom je predivan i uvijek čist, a domari iznimno srdačni i pričljivi – uvijek kada vodimo prijatelje stanemo na rakiju, pivu ili čaj (a ponekad i na domaći grah s kobasicom 😋). Međutim, kada planinarimo sami (što je najčešće) jednostavno nemamo tu naviku – to je nešto u nama, taj nemir i nemogućnost dužeg sjedenja i mirovanja – samo nam daj da se krećemo 😁. Za danas procjenjujemo da je prilično kasno, odmor nam trenutno ne treba, a i najveća čar planinarenja za nas je uživanje u prirodi i tišini, bijeg od grada, gužve i ljudi. Tako najbolje zaboravimo na radni tjedan, napunimo baterije za onaj idući, a na kraju dana se osjećamo umorni, ali uistinu odmorni.
Za daljnji spust do parkinga biramo stazu zvanu Kolci. Iako su tu još staze Čeka i Pod planinu, Kolci su nam zanimljivi jer se nešto niže, spajanjem staze na cestu, nastavlja neoznačena trail staza (ili bolje reći greben) s neobičnim krajolikom i pogledom na grad. Ulaz u trail stazu nalazi se na kraju ceste po spustu (ili na početku ulaza u stazu Kolci po usponu), ali nije ga jednostavno pronaći iz doline.
No, dok smo se spuštali po stazi Kolci, mijenjamo plan – ne ulazimo u trail stazu, već se vraćamo po cesti (duže je, a imali smo još nešto viška energije 😁). I zato kažem da je dobro poznavati staze, jer se može mijenjati mišljenje kako ti puhne – a nama je eto puhnulo! 😁 Uobičajeno komentiramo gdje nismo dugo bili i naravno nemoguće je izbjeći pitanje „A gdje ćemo sljedeći vikend?“. Do auta nakupljamo gotovo 18 kilometara te relativno umorni, ali dobro ispunjeni, krećemo kući.
Kako stvari stoje dok pišem ovaj post, za nadolazeći vikend nećemo prelaziti granicu – znači, čeka vas nova lokalna priča, vidjet ćemo uskoro o čemu…