Ovo nam nije prvi put da smo išli na Bijele i Samarske stijene. Bili smo jednom ranije već na njima, tamo negdje 2009. godine, i maglovito se oboje sjećamo da nam se tada nisu svidjele. Ali, vrijeme je prošlo, stariji smo, drugačiji smo, imamo veće planinarsko iskustvo te hrpu različitih, lakših i težih, običnih i penjačkih, planinarskih i alpinističkih izleta u životopisu. Idemo ovoj lokaciji pružiti još jednu šansu, vidjeti je svježim očima.
Već dva tjedna je prošlo otkada smo ovaj put bili na Bijelim i Samarskim stijenama i cijelo to vrijeme odgađam pisati o ovome izletu. Razloga je više. Prvo sam nekoliko dana bila pod dojmom izleta, a taj dojam nije bio baš najbolji. Vodeći se time kako ne treba reagirati na prvu i kako treba pustiti da se dojmovi slegnu, odlučila sam pričekati koji dan.
Nakon nekoliko dana, ono prvotno nezadovoljstvo malo je splasnulo, ali ostao je glavni problem – mišljenje nam se nije promijenilo, izlet nam se jednostavno nije svidio. Pa kako sada pisati o takvome izletu?
Dodatni problem mi je bila spoznaja da je ovo iznimno popularna planinarska lokacija i gdje god na webu naletite na članak o tome čitat ćete samo riječi hvale i tople preporuke. Želim li se upustiti u ovo i želim li na sebe navući „bijes“ ogromnog dijela planinarske zajednice 😅?
Naravno, malo karikiram – svjesna sam da smo svi mi u nečemu slični, a u nečemu različiti i da nam se nikad neće iste lokacije jednako svidjeti ili nas jednako razočarati. Ali, surfajući po webu zbilja nisam naišla niti na jednu „lošiju“ perspektivu oko ovoga izleta pa sam se počela pitati što je to s nama kada nam se tako nije svidjelo? Je li moguće da je tolika razlika u razmišljanju između nas, usamljenih dvoje i ostatka planinarske zajednice? Iz toga razloga nikako se nisam mogla natjerati na pisanje i čak sam razmišljala da umjesto priče samo objavim nekoliko slika i rutu po kojoj smo prošli, bez dojmova, bez ičega subjektivnoga – strašan je taj strah od online zajednice 😅.
I na kraju dolazimo do današnjeg dana, kad sam si jednostavno rekla: „Obećali ste ljudima priču o ovome izletu! Počni pisati pa što bude!“. Nema veze što nam se izlet nije svidio, to je naša perspektiva pa neka i to jedno drugačije mišljenje bude tamo negdje vani, u bespućima interneta.
Krenut ću prvo od rute kojom smo išli. Parkirali smo na popularnom „13.km“ parkingu (1100 m), nešto većem proširenju na makadamskoj cesti Mrkopalj-Jasenak, gdje se nalazi ulaz u stazu za Samarske stijene. Od tuda smo krenuli na vrh Samarskih stijena (1302 m), do kojeg smo došli kroz običnu šumsku stazu za nekih 20-25 minuta. S obzirom da je na vrhu bila prilična gužva i malo mjesta, a mi smo tek krenuli s očekivano dugim danom, nismo se puno tu zadržavali – kratko smo bacili oko na pogled s vrha, na prostranstvo okolne šume i na nešto malo mora koje se naziralo u daljini.
Spuštamo se s vrha Samarskih stijena do križanja za Vihoraški put i Južnu skupinu te pratimo tu grupnu markaciju kroz šumu sve do novog, četverostrukog križanja – onoga za Ratkovo sklonište, Južnu skupinu (odnosno prvo za Veliki kanjon, isti je smjer u ovome trenutku) i Vihoraški put. Ovdje se još ne odvajamo za Vihoraški put, koji nam je glavni plan za danas, već procjenjujemo da imamo dovoljno vremena za skrenuti na Južnu skupinu i obići Veliki kanjon, a zatim se vratiti do ovog križanja te obići i Ratkovo sklonište – po karti nam se to sve činilo relativno blizu.
I stvarno je tako i bilo – prolazimo kroz Veliki kanjon (uz poneku penjačku dionicu), zatim obilazimo Ratkovo sklonište te smo natrag na križanju, odnosno na ulazu u Vihoraški put, unutar sat vremena.
Vihoraški put sam po sebi nema nekih većih posebnosti – 90% vremena hodate kroz šumu. Ono što bih izdvojila kao najzanimljiviji detalj, svakako je poznata Ljuska i prostor oko nje – velika stijena i klanac kroz koji treba proći penjući se po stijeni (ponegdje uz pomoć sajli, klinova i ljestvi, a ponegdje bez ikakvih pomagala) te provlačeći se kroz nju. Ovaj dio puta sigurno je najzabavniji i tu je odmah proradilo dijete u meni 😁. Sličnih, ali nešto malo lakših i neosiguranih dijelova ima još ponegdje po Vihoraškom putu te nešto duža sajla na završnom usponu na vrh Bijelih stijena, ali po mojem (iznimno subjektivnom) mišljenju nedovoljno da bi se staza mogla nazvati „najljepšim planinarskim putem u Republici Hrvatskoj“, kako je nazivaju po mnogim portalima.
Ono što me svakako ubilo u pojam i što je obilježilo ovaj izlet, jest ta depresija hodanja po takvom šumskom putu, u kojem jednostavno nisam uspjela vidjeti ništa lijepo. Šuma ovdje uvelike nalikuje prašumi – trava visoka i preko struka, prilično zarasla staza na dosta mjesta, izmjenjivanje kamene i zemljane podloge, preskakanje hrpe kamenja i srušenih stabala koja priječe put, ponegdje i poteškoće s uočavanjem markacije (jako malo ih je na stablima, većinom su na kamenju uz stazu te ih je na nekim mjestima teško uočiti u ovoj prašumi).
I to je tako trajalo i trajalo, većinu dana, a sa svakim satom hoda bilo mi je samo još više dosadno. Pogleda i razgleda nema, većinom hodate stalno uzbrdo-nizbrdo kroz hlad i tamu, sunce se ponegdje malo više nazire kroz gustu šumu i klance, na dijelovima je i prilično vlažno. Jednostavno, ali ističem i vrlo, vrlo subjektivno – depresija.
Malo prije dolaska do Bijelih stijena, nailazimo na prijevoj Boce te tu radimo malo odstupanje sa staze i penjemo se na vrh (10 minuta od staze), pojesti i uloviti prvo pravo sunce u današnjem danu.
Nakon kraće pauze spuštamo se natrag na stazu i nastavljamo na vrh Bijelih stijena (1335 m). Do vrha Bijelih stijena penjemo se uz pomoć klinova i sajli, iako je sajla na dijelovima toliko opuštena da nam je više koristila i veću sigurnost pružala sama stijena i njena prirodna hvatišta (a ovo također vrijedi i za Ljusku). Na vrhu opet malo odmaramo, više kako bismo ulovili još malo sunca, kojeg nam je kronično nedostajalo taj dan.
S vrha se spuštamo kružno, s druge strane, te idemo prema planinarskoj kući „Bijele stijene“. Tu se ne zadržavamo, već u želji da što prije završimo s današnjim izletom nastavljamo na Begovu stazu, odnosno makadamsku cestu Mrkopalj-Jasenak, natrag prema autu. Cestu ne pratimo cijelo vrijeme, već se na jednom dijelu odvajamo na markiranu stazu kroz šumu, koja će nam skratiti dio ceste (dosta je uska i zarasla, treba biti oprezan u pronalasku markacija). Ta staza nas ne vodi skroz do auta, već se opet spaja na cestu malo prije parkinga na „13.km“.
Po dolasku do auta komentiramo kako smo na početku dana razgovarali da ćemo Južnu skupinu obići u nekom drugom izletu, ali nakon današnjeg iskustva to će možda biti za novih 10 godina, kad sjećanje ponovno malo izblijedi 😂.
Sve u svemu, za nas je put u planine nešto lijepo, ali i teško – onaj osjećaj ponosa nakon uspješno savladanih prepreka i težih dijelova te napokon i uspona na vrh, koji je popraćen višesatnim uživanjem u lijepoj prirodi i razgledima po putu. To je priroda u svojem punom sjaju te izmjena nekoliko vrsta krajolika po putu – od šume, preko proplanaka i livada pa sve do vršnih stijena i predivnih razgleda. Ovaj izlet to nije imao – relativno je zahtjevno i ima izazova, to stoji (dapače, smatram da mu treba pristupiti s oprezom i dobrom pripremom – i fizičkom, i psihičkom). Ali u ovome drugome dijelu, dijelu koji uvelike hrani dušu, jednostavno sam ostala neispunjena. Na kraju dana samo smo se razočarano gledali, bez riječi, oboje jednostavno žalosni jer nije bilo toga zadovoljstva, tog ispunjenja nakon što ste dan proveli u predivnoj prirodi. Ali dobro, da ne gledamo samo negativno, svaki dan proveden u prirodi dobar je dan – ako nam već srce i duša nisu bili ispunjeni, fizički aspekt definitivno jest – staza je cijelo vrijeme išla uzbrdo-nizbrdo pa se nakupilo i preko 1000 metara visinske razlike u danu, napravili smo oko 15 kilometara ukupno u nešto manje od sedam sati, rekreirali smo se i radili na kondiciji kako bismo bili bolji za neke iduće i, nadajmo se, ljepše izlete 😊.
I naravno, nemojte da vas naša priča i naši dojmovi obeshrabre i ne odete sami proći stazu i iskusiti ovaj krški kraj. Na kraju krajeva, uvijek će postojati izleti i lokacije koje će vam postati instant-favoriti, ali i one na koje se nećete rado vratiti. A da biste znali koje su koje, potrebno je proći sve, i to bez predumišljaja te pustiti da vas osjećaj i srce vode 😊.