Već se mjesecima bavimo nakupljanjem kilograma i ubijanjem motivacije za bilo čime – i možemo reći da nam je jako dobro išlo. Nabili smo sasvim pristojne trbuhe, a forma nam je na zavidno jadnoj razini 😁. S obzirom da smo valjda dobili što smo htjeli, došlo je vrijeme da pomaknemo mlohave guzice i napravimo nešto od sebe. Kratkim vijećanjem shvatismo što bismo htjeli, a zatim što bismo realno mogli te je postalo jasno da su to dvije vrlo, vrlo različite verzije priče 😅.
Dakle, idemo na nešto u čemu nas naše noge i pluća mogu podržati. Izbor je pao na Kalški greben (2224 m). Polazište je planina Jezerca (1410 m), a ruta je preko planine Koren na Kompotelu (1989 m) pa na Vrh Korena (1999 m) i na kraju na Kalški greben. Sad kada gledamo unatrag i tu smo se precijenili, no ajmo redom!
Polazak
Ustajanje oko 3,30h nam i nije nešto posebno teško palo jer smo znali da relativno brzo izlazi sunce i da ćemo dio vožnje provesti u lijepom jutru s pogledom na Kamniško-Savinjske Alpe (KSA), naš današnji cilj. Nismo nikada bili u ovom kraju jer nam gužve koje privlači skijalište Krvavec nisu privlačne niti u jedno doba godine. Kako je sada skijanje pri kraju, već je i manjak automobila na parkiralištu planine Jezerca dao do znanja da će danas ipak biti manje ljudi, što je svakako po našem guštu.
Krećemo relativno kasno (oko 8,15h) – nakon sporog doručka, vucaranja oko auta i traženja staze. Platit ćemo to kasnije jer je već sada jasno da je nadprosječno toplo i da će sunce učiniti svoje, pretvarajući snijeg u kašu. Nakon prelaska preko skijaške staze, koja je još uvijek u solidnom stanju bez obzira na uvjete, gacamo po blatu, ali i iznimno zaleđenim dijelovima staze prema planini Koren.
Blato i led
Na prvom izloženijem dijelu ili, bolje reći, jedinom takvom danas, navlačimo dereze. U tom trenutku nailazi grupa planinara te stavlja famozne žabice i bezbrižno se baca i trčkara/proklizava po tom ledu, s provalijom ispod. Ne bismo gubili vrijeme na debate oko tog komada opreme, ali vidjevši tu zaleđenu strminu i ponor u kombinaciji s tim lančićima i šiljcima derezica, uvijek biramo dereze. I ne, ovo nije kritika nekim nepoznatim osobama, zaista poštujemo da svatko ima slobodu sam za sebe odlučivati, ali ne možemo si pomoći da ne podijelimo svoje neizmjerno čuđenje. Čuđenje oko nečega čemu valjda uzrok mora biti samo neshvaćanje prilično opipljivog rizika te konkretne situacije.
Kako se u narednom dijelu izmjenjuju gnjecavo blato i led, tako i mi skidamo i stavljamo dereze te se čini da užasno sporo napredujemo. Dolazak do planine Koren ne otvara neke posebne vidike pa nikako da dočekamo pogled na velikane KSA.
Kompotela
Nastavljamo u smjeru Kompotele i na pola puta počinje ono što smo čekali: Kočne, Grintovec, Dolgi hrbet, Štruca, Skuta, Rinke, Turska gora, Brana, Planjava, Ojstrica. Gledali smo slike ove ture, ali čak ni one ne mogu dočarati ovu panoramu koju upravo gledamo uživo.
Na vrhu Kompotele počinjemo pržiti fotić, a ujedno s nevjericom gledamo prema Kalškom grebenu. S obzirom na formu već počinjemo sumnjati u današnji uspjeh, ali ako smo ikad po nečemu bili notorni to je tvrdoglavost izvan svih granica – krećemo prema Vrhu Korena 😁.
Vrh Korena
Počinje propadanje po snijegu koji se lagano pretvara u kašu i već vidimo da ćemo u usponu imati problema. Bolje ne razmišljati što će tek biti po spustu 😅. Na Vrhu Korena ne gubimo previše vremena jer nas čeka još Kalški greben – samo još pokoja fotka i divljenje amfiteatru ispred nas. Posebno su impresivni pogledi na Branu i Planjavu jer pogled seže do Kamniške Bistrice i dojam je da vidiš čitavu planinu od početka do kraja. Čudesno.
Kalški greben
Opet bacamo oko prema današnjem, konačnom cilju i s grčem u želucu shvaćamo da se i dalje čini prokleto daleko. Pikamo po stazi i kreće spuštanje prema raskrižju na Škrbini. Zatim kreće težak uspon, ne zbog tehničke komponente jer je gotovo ni nema, nego kreće upadanje do koljena, a nerijetko do jaja. Svaki put kada upadnem sa svojih nemalih gotovo 90kg plus ruksak od 12+ kg, osjetim bolove u svakom komadiću svojeg mekanog tijela 😂.
Sve je toplije pa sve češće i dublje upadamo, ali ustrajemo u usponu. Kada se naš današnji cilj napokon počeo činiti dohvatljiv, već smo odavno bili na kraju s energijom i snagom. Potrošili smo dobrih 5 sati i nešto minuta na ovih 10 km do vrha Kalškog grebena. Užasno sporo, ali ne znam koliko bismo i bili brži s obzirom da nam je svaki treći korak završio s barem jednom nogom do kukova u rupi 😄.
Bez obzira na sve to, pogled koji nam se ovdje otvorio brzo je potisnuo sve probleme. Uživamo, fotkamo na sve strane i sjedamo da spustimo bolna tijela na koji trenutak. Možda sad previše dramatiziramo, ali baš nam je bilo teško, a svako izvlačenje iz rupa u koje smo upadali je trošilo ono malo energije što smo imali.
Spust, propadanje i grčevi
Nakon nešto manje od pola sata odmora zaključujemo da je vrijeme za povratak – što smo duže tu, na suncu, to će snijeg u povratku biti lošiji. Nevoljko se pokrećemo, jer nam je na vrhu bilo odlično: nije puhalo, a sunce je savršeno grijalo te smo uživali kao dva mala guštera na prvom proljetnom suncu.
Krećemo u spust i nastavljamo šou-program propadanja. Naravno, s dodatkom nizbrdice još se dublje upada pa do dolaska na raskrižje na Škrbini izgledamo kao dva vrlo izmoždena bića koja se sada ponovno trebaju uspeti do Vrha Korena. Ovdje smo imali opciju napraviti krug preko Dolge njive, no kako nismo posebno istražili ovu stazu, nismo se, ovako umorni, htjeli zafrkavati i potencijalno si još više produžiti ili otežati spust. Ostat će za neku ljetnu turu.
Ovdje me počinju hvatati prvi grčevi, što mi se dogodilo možda samo pet puta u životu. Shvaćam koliko mi je pala forma ili koliko je, zapravo, još nisam uspio vratiti. Kakogod, to saznanje nas neće dovesti do auta pa, uz kratku masažu noge s nogu by Danči, pičimo dalje 😂! Već je dosta kasno i pomalo više gotovo da i nema ljudi na ovim stazama.
Na onom zeznutom dijelu s početka ponovno stavljamo dereze i prolazimo ga bez većih poteškoća. Do skijališta nam je bome već dojadilo pickanje po tvrdom ledu i skliskom blatu pa zadnji dio staze do auta odlučujemo proći po šumskoj cesti, umjesto po planinarskoj stazi zaleđenoj od gužvi prethodnih tjedana.
Za kraj
Stižemo do auta, a konačna bilanca je ukupno 9 sati hoda, 18 km dužine, oko 1500 metara uspona i toliko spusta. Tko želi malo skratiti, ne mora na Kompotelu ili ostale vrške u okolici. No, kad ste već tamo, isplati se pogledati – vidici su čudesni, KSA na dlanu.
Cijelim putem ima jako puno dizanja i spuštanja pa svi koji ne vole povratke po uzbrdicama možda neće biti oduševljeni tom informacijom. Također, možda ovo nije najbolje doba za ovaj izlet – snijega je još uvijek dovoljno da po ovakvim temperaturama zagorča život svakome, ali pogledi su fantastični i definitivno vrijedi muke.
Nismo se, naravno, namazali kremom za sunčanje pa kod auta shvatismo da, osim što izgledamo kao nekakva neobična kombinacija debeljuškastih, a ujedno izmučeno-mršavih ljudi, su nam lica i vrat boje cikle. A da ne pričam o izgorenom otisku šilterice na svojoj ćelavoj glavi 😅!
U svakom slučaju još jedan čudesan, planinarski dan je iza nas te se nadamo da to znači da se pomalo vraćamo u formu i da će ovi trbusi koje smo razvili postati stvar prošlosti 😂. Do idućeg puta, pozdrav…
