Napokon smo dočekali naš odmor u Kranjskoj Gori! Pišemo „napokon“ jer smo smještaj rezervirali još tamo prije dvije godine, kada je Covid kriza tek počela nagrizati živote svih nas. Plan je bio da dio ljetnog godišnjeg provedemo znojeći se po Martuljškim gorama i kupajući se u jezeru Jasna. No, jedno su planovi, a drugo je život. Odgađali smo nekoliko puta zbog silnih restrikcija, zatim nesreća na Velebitu pa rehabilitacija i malo po malo ode dvije godine života, a da ni sam ne znaš gdje.
Kako nam je ovo bilo zadnje pomicanje rezervacije, odlučili smo otići sada. Iako smo bili svjesni da od visokih ljepotica neće biti ništa, s obzirom na visoke temperature u kombinaciji s još uvijek podosta snijega, bili smo spremni zadovoljiti se nižim ciljevima – samo da napokon uhvatimo nekoliko dana provedenih u prekrasnoj prirodi.
Bled
Dan puta kratimo na pola u iznimno proljetnoj atmosferi Bleda, odnosno istoimenog jezera. Koliko smo već puta prošli ovuda na putu do Bohinja, ili samo biciklirajući, ali shvatismo da nikada nismo napravili pravi krug oko jezera u sve ove godine koje smo posjećivali Sloveniju uzduž i poprijeko. Lijepo je ovdje, ali malo preturistički za naš ukus. Unatoč gužvama, jezero i priroda oko jezera su još uvijek čisti i jako lijepo sačuvani pa se dogovaramo kako ćemo ovdje doći na SUPanje ljeti.
Dolazak u Kranjsku Goru
Stigavši u Kranjsku Goru shvaćamo da je vani nemalih 22 stupnja i da snijeg, koji još uvijek prekriva Prisojnik i Mojstrovke, neće moći zadržati ni leptira na površini, a kamoli nas dvoje, odnedavno dobro ugojenih planinara. Okvirni plan bio je da prvi dan uhvatimo Špik, čisto da se ispucamo i snimimo situaciju, a kasnije ćemo planirati ostatak. Međutim, već je iz doline bilo jasno da su planovi tu da se izjalove, a pogled na prognozu i iduća dva dana kiše, govorio nam je moramo prilagoditi želje.
Kratko smo razmišljali i o noćnom usponu, dok se snijeg koliko-toliko drži, no od toga smo brzo odustali – ponajviše iz razloga što smo na odmoru i nije nam se dalo ustajati usred noći, a dodatno nam se činilo da se u ovakvim uvjetima ni po noći temperature ne spuste dovoljno i snijeg ne stisne bogzna koliko. No možda smo samo bili lijeni.
Vršič
Prvi dan parkiramo nedaleko jezera Jasna, uz Veliku Pišnicu, gdje bismo i inače parkirali da smo išli na Špik – na malom proširenju uz cestu, kako ne bismo platili parking (veliki parking uz jezero počeo se naplaćivati, ako je to nekome važno). Krećemo prema Vršiču, a potencijalno i na Malu Mojstrovku, ako vrijeme dopusti.
Da odmah suzbijemo napetosti, ako je ima – ne da vrijeme nije dopustilo, nego nas je konstanta kišica u zraku podsjećala da slijedi – još kiše. Relativno brzo, otprilike za 2 sata, stižemo na prijevoj Vršiča i bez nekih posebnih pogleda na okolna brda, s obzirom na silnu naoblaku, krećemo direktno na uobičajenu ljetnu smjer čez Grebenc. Zapravo, krećemo po velikom siparu koji je sada još uvijek pod snijegom.
Ispred nas su dva turna skijaša koji djeluju kao da se prilično muče, ali nekako im ipak ide i na trenutak nam se čini da ćemo i mi uspjeti – pa makar i pokisli jer kiša samo što nije krenula. Trenutak je ostao na tome. Čim smo se krenuli probijati kroz snijeg (čvrstoće maslaca na vrućem ljetnom suncu), bilo je jasno da će svaki korak biti začinjen propadanjem preko koljena ili klizanjem kroz bljuzgu prema dolje.
Na jedvite jade dohvatismo se polovice puta dok se iznad Špika, Škrlatice i obližnjeg Prisojnika razvijala ozbiljna naoblaka. Iako nas uglavnom kroz planine vodi tvrdoglavost, ovoga puta odlučujemo ne kisnuti dok se probijamo kroz ovu katastrofu od snijega i na nekakvih 1800 metara nadmorske visine započinjemo spust. Priječimo sipar i spajamo se na označenu stazu, iako ne znamo zašto smo se za to odlučili. Tragova nije bilo, a što nas je nagnalo da mislimo kako nećemo propadati do struka u borove nam niti danas nije jasno.
Da skratimo priču, trebalo nam je više vremena da se spustimo do ceste nego što nam je trebalo da se popnemo. Tu odlučujemo hodati po cesti tako da izbjegnemo snijeg sve do nekakvih 1300 metara gdje on i prestaje te ćemo se ubaciti na stazu po kojoj smo došli. Čak i po ovako posranom vremenu, planine izgledaju čudesno i ne možemo ne uživati u pogledima koji nas prate.
Prilikom spusta, pored Ruske kapelice nas hvata jak pljusak i tjera da navučemo jakne i što prije nastavimo dalje. Pljusak se ubrzo smiruje i nastavlja sitnija kiša, a mi mokri i nikakvi žurimo kako nas ne bi opralo do kraja. Kod auta gledamo statistiku i za prvi dan nije loše, cca 1200 uspona i toliko spusta u 18 km hoda. Nismo se popeli nigdje, ali tu je osjećaj da je godišnji odmor započeo.
Trupejevo poldne
S obzirom na situaciju s gnjilim snijegom i vremenom za današnji dan, predlažem Danči da napravimo nešto potpuno drugačije i da krenemo direktno iz apartmana na neko okolno brdo (iako nam prognoza ni danas nije obećavala suho vrijeme). Kako se sve čini dosta blizu, prst na karti upiremo u Trupejevo poldne (1931m) u Karavankama, na granici sa Austrijom.
Svaki put to kažem, ali ima nešto u tome kad dođeš u ovakav kraj gdje jednostavno navučeš gojzerice, nabaciš ruksak i samo kreneš. Nema vožnje, nema traženja parkinga, nema presvlačenja, nema gužvi, samo kreneš. K vragu, mi u Rijeci ni na more ne idemo tako da nabaciš šugaman na rame, već se moraš voziti, tražiti parking povećalom, gužvati se na plaži…kao da ni ne živimo na moru!
Brzo pronalazimo stazu koju smo noć prije snimili u šetnji mjestom, potpuno opustjelom nakon skijaške sezone, i nova avantura mogla je započeti. Put nas vodi od Kranjske Gore preko uobičajenog ishodišta za ovu planinu, Srednjeg vrha. To je malo selo na nevjerojatnoj poziciji, s pogledom koji puca prema Martuljškim gorama. Od Kukove špice, Široke peči, Oltara, Martuljških Ponci pa sve do Špika i Frdamanih polica.
Prvi snijeg po putu počinje na dosta niskih 1300 metara. Kažemo niskih, jer smo se nadali da je sunce učinilo svoje i podiglo snježnu granicu s obzirom na južnu orijentaciju staze. Prvi problemi s upadanjem počinju na oko 1500 metara i ne staju do posljednjih 150m visinske razlike koju treba svladati do vrha. Srećom, sam greben za vrh je suh i jednostavan. Ostaci snijega na grebenu održavaju budnost, ali kako se ne radi o posebno opasnom priječenju, brzo dolazimo do zanimljivog križa na vrhu.
Ovo doba godine, kada još ima snijega, vjerojatno je najbolje doba za poglede na brda, a odavde su pogledi apsolutno fantastični! Od Kepe do Montaža ne znaš gdje bi gledao i fotkao. Da je mrvicu ljepši dan, vjerojatno bismo gore još uvijek okidali fotke i snimali filmiće. Ako ovo nije jedan od najboljih vidikovaca u Sloveniji, onda ne znamo što jest.
Kako na vrhu puše gadan vjetar, a po putu su nas već prali kiša i snijeg, krećemo natrag na to mučenje u snijegu. Do vrha smo imali 10km pa nam toliko treba i za natrag. Gužve nema ili, bolje reći, tek po povratku srećemo nekoliko ljudi koji su nakanili uživati u pogledima kao i mi. I po povratku nas peru kiša i snijeg i to sve uz povremeno prosijavanje sunca. Izgleda da se cigani oženiše, razvedoše pa ponovno oženiše već desetak puta danas – znate onu staru narodnu koja kaže kada istovremeno pada kiša i sija sunce da je to doba za lude i nezaboravne svadbe.
Ponovno na Srednjem vrhu uživamo u pogledima i preslagujemo ruksake jer je napokon stala kiša i snijeg, ali i propadanje i muka neviđena. No, vrh imamo pod đonovima i lijepo se negdje popeti i biti za trenutak na vrhu svijeta. Dan završavamo povratkom u Kranjsku Goru, s okruglih 20 prijeđenih kilometara i nemalih 1700 metara uspona i spusta koje smo prikupili kroz današnji dan. Vrijeme je za odmor i planiranje trećeg dana.
Martuljški slapovi i jezero Jasna
Naredni dan budimo se mrtvi umorni i jasno je da danas nećemo nigdje posebno, ili barem nismo mislili da ćemo nešto. Međutim, sunčan dan s jakim vjetrom koji je otjerao oblake nam okreće raspoloženje. Opet odlučujemo krenuti iz apartmana, prema Gozd Martuljku, obići Martuljške slapove. To bi nam mogla biti sasvim dovoljna rekreacija za danas.
Krenulo je kao lagano kilavljenje po stazi, a završilo zaista lijepom šetnjom do oba slapa – iako dio puta do gornjeg slapa uopće nije zajebancija, ili barem nije kada si već dva dana lupao 20ak km i više nisi svjež kao prvi dan.
Kako nama nikada nije dosta patnje, povratak odlučujemo napraviti po šumskoj stazi do jezera Jasna u Kranjskoj Gori. I, mic po mic, opet smo na kraju dana na 22km prijeđene udaljenosti i nekakvih 900 metara uspona. Mi zaista ne možemo pustiti niti jedan dan pa se sada obvezujemo da ćemo četvrti i posljednji dan posebno lagano – iako je to odmah izgledalo kao obična laž.
Mangartska cesta i Rabeljsko jezero
Četvrti dan sjedamo u auto i krećemo put Rabeljskog jezera u Italiji (Lago del Predil), nedaleko gradića Tarvisio. S obzirom na nevjerojatan manjak vode u jezeru, ostajemo razočarani. Bili smo tu već nekoliko puta i uvijek je bilo prepuno vode, a ljeti se na njemu često i SUPa.
Kad smo već u blizini, predlažem da nastavimo put Slovenije i prošetamo po cesti za Mangart. Ovdje pak nismo bili godinama, od onog vrlo zanimljivog i pomalo frustrirajućeg uspona na Mangart (zgoda ukratko opisana u OVOJ blog priči, pod „Uspon očaja“), i već smo zaboravili koji je ovo lijep kraj. Parkiramo na ulazu u cestu, a pogled prema Loškoj steni i najvišem vrhu Briceljku oduzima dah – kao da je pogled prema samom vrhu Mangarta nedovoljan.
Krećemo cestom i odmah na početku spajamo se na Senarsku pot za Mangartsko sedlo, koja brzo zapada u snijeg i moramo se prebaciti na cestu. Na cesti je malo bolja situacija jer je snijeg barem koliko-toliko nabijen, ali sve ga je više i to nam govori da u tenisicama danas nećemo nigdje.
Na oko 1500 metara prema tragovima vidimo da se Senarska pot odvaja po relativno suhom dijelu i na Dančino inzistiranje („suho je, svježi smo ipak, ajmo još malo do kud ide“) nastavljamo dalje – lagano mokre noge nas ionako nikada nisu smetale, a dovoljno je toplo da se brzo suše.
Igrom slučaja, južna orijentacija staze otkriva nam potpuno suhu strminu po kojoj brzo napredujemo i vrlo brzo ponovno dolazimo do ceste i posljednjeg tunela, zatrpanog ovogodišnjim snijegom. Okidamo par slika i uživamo u pogledima na Mangart, Jalovec, Veliki Ozebnik, Lošku stenu, Jerebicu, Rombon, greben od Presteljenika do Kanina u daljini i Montaževu skupinu.
Ne da nam vrag mira te se po suhim dijelovima i strmim travama dižemo još malo, do 1900 metara nadmorske visine. Unatoč priličnom vjetru hvatamo još par krasnih vidika (i fotki) te krećemo u spust. Dalje ionako ne ide, barem ne u tenisicama i bez zimske opreme.
Snijega je još poprilično na samoj cesti, ali brzo se napreduje i kod auta smo nakon ukupno 13,5 km i otprilike 900 metara uspona. Prilično mrtvi od prethodnih dana ubijamo čokoladu od riže i jednu pivicu te nastavljamo put prema Trenti. Izgleda da nam još nije dosta.
Parkiramo nedaleko Koče pri izviru Soče (koja se upravo obnavlja) i šetamo prema suhom koritu Bavškog Grintavca odakle pucaju pogledi na sve strane. Odavde smo radili neke od najljepših izleta, uključujući i onaj na Bavški Grintavec sa sedla Kanja – Danči se dan danas tresu gaće od same pomisli na taj trusni i nestabilni greben (već neko vrijeme, zbog odrona, je ta staza zatvorena). Gledamo i u Jalovec te već dogovaramo kako moramo ponoviti ljetnu turu odavde na ovaj prekrasni vrh.
Sada smo zaista mrtvi te nakon još 7 km hoda po koritu sjedamo u auto i vraćamo se u apartman.
Povratak iz Kranjske Gore
Igrom slučaja, prijatelji iz Rijeke su sa skijanja u Austriji stigli u Kranjsku goru taj dan pa navečer zajedničkim snagama utapamo umor u pizzi i pivu i, naravno, nezaobilaznoj Prekmurskoj gibanici (s certifikatom 😅).
Na dan povratka s ovog sjajnog godišnjeg, zaključujemo da 80ak kilometara dužine i oko 5 kilometara uspona nije uopće loš početak proljeća, barem što se brojki i prekrasnih planina tiče. Sada slijedi povratak u normalu i preživljavanje riječkih kiša, koje su nam već stigle…