Zadnjih godinu dana nastojimo ispraviti „nepravdu“ naših neopravdano rijetkih posjeta Kamniško-Savinjskim alpama pa tako počinjemo sve češće dolaziti u ovaj zaista poseban kraj.
Prvi praznik u lipnju odlučili smo iskoristiti za uspon na Planjavu čez Repov kot, jednu zaista atraktivnu i djelomično neoznačenu stazu. I ne mislimo to onako kao što se danas o svemu piše (kao „najljepše“, „najposebnije“, naj-štajazanmšto), nego zaista cijenimo krajeve u kojima je ipak moguće napraviti odmak od gužvi i gdje je moguće uživati isključivo u prirodi, bez vreve ljudi oko nas.
Radni dan u Sloveniji bio je kao savršen za nešto takvo, a praznici u Hrvatskoj u ovo doba godine ionako većinu naših ljudi natjera u morske avanture. Dakle, samoća je bila zajamčena, a ostalo je bilo na nama da se potrudimo. Unatoč tome što nam se za dva dana spremao godišnji odmor i što je najavljena prilična kiša u poslijepodnevnim satima, jedva smo dočekali krenuti jer nam se nekako opet vratio onaj entuzijazam slobodnog dana na dlanu. A možda ima i veze s time da smo izgubili koju kilu pa lakše hodamo 😅.
Prilično svježe jutro na parkingu kod doma u Kamniškoj Bistrici ne daje naslutiti da nas odmah na prvoj dionici čeka pravi pakao sparine – već pri laganom uspinjanju u smjeru Kamniškog sedla, zasad još uvijek po označenoj stazi. Rano otvaramo prvu od 9 litara vode koju nosimo sa sobom i pomalo razmišljamo o kratkim hlačama koje smo proročki spremili u ruksake, očekujući vrućine.
No, kako relativno brzo stižemo do odvojka v Klinu i brezpotja koje nas čeka, odustajemo od kratkih hlača i lagano počinjemo uživati u pogledima koji se otvaraju. Mahom se radi o pogledu prema Zeleniškim špicama, koje zapravo i usmjeravaju ka izlazu iz doline do Srebrnog sedla.
Stari klinovi i sajle podsjećaju na to kako je nekada staza bila održavana, ali ubrzo željezo nestaje i osjećaj divljine je potpun. Prvi strmi dijelovi nam tjeraju puls u nebo, a prva priječenja podsjećaju da smo napokon nakon dugo vremena na malo izazovnijem terenu.
Daleko od toga da je ovo neka posebno teška staza, no početnička definitivno nije. Na nekim dijelovima je posve jasno da bi bilo zgodno imati koji klin, no to su čari divljih staza. Svatko tko je godinama vezan za planine kao mi, može samo uživati u svemu.
Nekih posebno zahtjevnih dijelova nema, no dva ili tri priječenja po glatkoj stijeni i dionica od oko pet metara uspona iz jedne male škrbine, govore da ovdje ipak treba nešto iskustva. Do izlaza na Srebrno sedlo nas još čeka ponešto strmog i trusnog terena, koji samo odjednom prelazi u gustu travu.
Na sedlu zastajemo odmoriti i uživati u vidicima, no primjećujemo i prve oblake. Nadamo se da će vrijeme izdržati, ali svejedno ubrzavamo da stignemo što dalje. Primarni plan da odemo do Ojstrice brzo odbacujemo jer vidimo da nismo dovoljno brzi da odradimo taj veliki krug i stignemo prije kiše do auta. Kako se kasnije pokazalo, to je bila dobra odluka.
Nastavljamo direktno na Planjavu i spajamo se na označenu stazu. Osim ranojutarnjih seniora koje smo sreli na početku puta, nema žive duše – osim jedne divokoze po putu. Čini se da je zadnjih godina planinarenje postalo iznimno popularno pa ovakve trenutke posebno cijenimo.
Brzo stižemo do križanja za Planjavu i Kamniško sedlo i tu srećemo prve ljude. Srećom nema gužve ni ovdje, jedan par je u povratku s vrha tako da ostajemo sami i, moramo priznati, rijetko lijep osjećaj. Uživamo u pogledima, fotkamo i gledamo stignemo li na drugi vrh Planjave prije kiše – to ubrzo odbacujemo i krećemo u spust.
Spust prema Kamniškom sedlu posebno je atraktivan jer je pogled prema velikanima ovih alpa zaista impresivan, a naročito prema Brani te Rinkama, Skuti i Mrzloj gori (koje se već nalaze na listi želja za ovo ljeto). Čak bismo rekli da je ovo puno bolja opcija za spust jer je sve jako dobro osigurano pa se lako i brzo napreduje.
Intenzivni radovi na Kamniškoj koči daju naslutiti novo ruho u koje će se uskoro presvući, a intenzivna staza iza nas tjera prvu pravu glad u naše trbuhe – vrijeme je za odmor. Dok mi lagano odmaramo uz obrok, počinje brutalan vjetar i nagla naoblaka pa u nevjerici trpamo zadnje zalogaje u usta i bježimo prema dolini.
Naše nadanje kako će biti prolazna kišica brzo osujećuje apsolutno nevjerojatna kišurina i grmljavina koje nas paklenom brzinom tjeraju nizbrdo. Moramo priznati da se ne možemo sjetiti kad smo zadnji put imali toliko vode u gojzericama – komotno se moglo izliti kao iz čaše.
1200 metara visine sabijamo u nekakvih sat i petnaest minuta i pritom, valjda, skidamo neke rekorde trčanja po nevremenu i kiši 😅. Srećom, dok smo došli do auta kiša staje te se presvlačimo u suhu odjeću, a limenke pive mogu početi pucati!
Koji dan! Možda jedan od najljepših uspona ove godine, a ni stravično nevrijeme ga nije moglo pokvariti.
Što se nekih općenitosti puta tiče, spržili smo oko 15 kilometara i oko 2100 metara uspona do vrha (možda je u stvarnosti bilo nešto manje, čini nam se da nas Polar satovi malo muljaju kad se nađemo u uskim procijepima). Staza definitivno nije početnička – osim određenih točaka gdje treba malo više pažnje, potrebno je i nešto smisla za orijentaciju, iako se u načelu nema gdje nego uzbrdo. GPS trag izleta možete preuzeti OVDJE.
Sigurni smo da će nas ova staza još vidjeti jer je zaista prekrasna. Sljedeća priča iz ovih krajeva bi vrlo lako mogla biti Ojstrica pa neka ovo bude ujedno i najava za jednu takvu priču.