Inače slabo spavam prije neke planine koju jedva čekam, no ovoga puta nisam slabo spavao samo zbog toga što sam jedva čekao da krenemo – napokon su granice otvorene i možemo u Sloveniju u kojoj nismo bili od veljače. Iskreno ni ne sjećam se gdje smo se zadnje penjali, koliko davno je to bilo. Pretjerujem, naravno, ali ovi dani, tjedni i mjeseci u posebnim uvjetima zbog korona krize proletjeli su tako brzo (ili ne 😅) – zadnji put bili smo u Alpama u punoj zimi, a sada nas čeka ljeto…iskreno, ni ne znamo što nas zapravo čeka.
Formu smo testirali prije dva tjedna na južnom Velebitu, ali ipak nismo htjeli riskirati sa nekim opako dugim, tehničkim usponom pa smo se odlučili za najviši vrh Kamniško-Savinjskih alpa, Grintovec (2558 m). Već smo bili na ovoj planini prije više godina, ali u sjećanju nam je ostala samo gusta magla i oblaci – i to ne zato jer je bilo davno, nego jer je bio kriminalno ružan dan. Nije ni sada prognoza obećavala neke posebno dobre uvjete, no surfanjem po forumima, slikama nedavnih izleta i web kamerama zaključujemo da nam ne treba zimska oprema i da nas kiša ne bi trebala oprati do šest popodne. Idemo, nemamo što izgubiti.
Krećemo iz Doma pri Kamniškoj Bistrici (600 m) i izvora Kamniške Bistrice, dosta nisko, a čeka nas oko 2000 metara uspona do vrha i toliko za natrag. Iako smo zamislili kružnu turu – kroz Mlinarsko sedlo gore i kroz Streho natrag, vrijeme se pokazalo dosta lošije u odnosu na prognozu i htjeli smo što prije gore i natrag pa biramo lakši i tehnički nezahtjevniji put (Streho) za oba smjera.
Buđenje u 4h ujutro i vožnja do Kamniške Bistrice nisu ostavili traga na nama i relativno brzo savladavamo nekakvih 5,5 km dužine u 2,5 sata ili u prijevodu, penjemo se sa 600 metara na 1800 metara nadmorske visine. Tu radimo kratku pauzu za presvlačenje u suhe majice i fotkanje Cojzove koče na Kokrskem sedlu (1793 m). Gledamo prema današnjem cilju koji je, možete naslutiti, u niskim i gustim oblacima. Ako ništa drugo dramatičan je pogled na Kalški greben (2224 m) iznad Cojzove koče – on nekako umiče oblacima, igra se s njima i pritom ističe svoju grandioznu stijenu. Ne tratimo vrijeme te nastavljamo dalje po grebenu, u nadi da ćemo stići na vrh prije ozbiljne naoblake i promjene vremena, željni kakvog-takvog pogleda s vrha. Po putu nam se povremeno otvara pogled prema Jezerskoj kočni (2540 m), o kojoj ćemo pisati u nekoj od priča iz prošlosti – fantastična planina koju svakako treba posjetiti, bilo je stvarno zabavno i ostala nam je u dobrom sjećanju.
Planinara je zaista puno, iako ni blizu količini koja je inače prisutna u pravim ljetnim mjesecima. Naime, bez obzira na udaljenost i visinu, ovo je zaista jednostavan uspon i dobar ispit kondicije za one koje takve stvari zanimaju. Naravno, moguće je i smanjiti visinsku razliku tako što ćete se odvesti još dalje po cesti, do parkirališta V Koncu i tako smanjiti hodanje za oko sat vremena – međutim, u novije vrijeme ta cesta zabranjena je za vožnju (i parkiranje), iako je mnogi i dalje koriste (što smo vidjeli i sada). Dodatno, to što je Grintovec najviši vrh u ovome krugu sigurno uvijek privlači posjete – što je i razumljivo.
Bili smo nekako podijeljenih osjećaja oko ovog izleta – htjeli smo da prvi dolazak u Alpe nakon dugo vremena bude poseban, a već na prognozi smo vidjeli da bi vrijeme moglo biti zbilja bezveze. No, to nas nije spriječilo da ipak odemo i uživamo u prvom alpskom izletu nakon dugo vremena. Vrijeme, na kraju, čak i nije bilo tako loše 😊. Neće planine nigdje, a znamo i sami da ćemo doći opet pa lagano već u glavi planiram pravi, dugi ljetni đir koji ćemo ovdje napraviti, spojiti nekoliko vrhova i možda napokon vidjeti neki lijepi pogled s ovoga vrha.
Dolazak na vrh nije ništa radikalno promijenio, gledamo na sat i vidimo da smo potrošili sve zajedno 4 sata (i deset minuta😁) u nekih 8 km dužine i 2000 m visine – jako smo zadovoljni što nas pauza s planinarenjem u Alpama nije oštetila u smislu forme, kroz mjesece kada nismo mogli ići. Čisto za usporedbu, uspon iz Starigrad-Paklenice do Vaganskog vrha, koji smo nedavno napravili, imao je također 2000 metara uspona, ali i oko 14 km dužine (ako se dobro sjećam) pa se može dobro iščitati koliko je ovdje ozbiljniji nagib koji treba savladati u gotovo duplo kraćoj dionici.
Iako je dolje bilo prilično sparno, na vrhu se smrzavamo čekajući da se otvori pogled i oblačimo sve što imamo u ruksaku, dok povremeno gledamo u vrhove Kočne, Dolgog Hrbeta i Skute koji se uglavnom skrivaju iza oblaka – nula bodova od čistog i širokog pogleda, vrijeme je da krenemo natrag jer lagano sniježi (i 0 je stupnjeva).
Spust je obilježilo zagrijavanje ruku i grickanje keksa, kao i glađenje ega jedan drugome kako smo u dobroj formi i kako možemo planirati nešto ozbiljnije jer smo super, najbolji, top, ne može bolje 😂. Ovi ispadi samozadovoljstva uvijek su prisutni kad od samoga sebe nisi očekivao nešto posebno i onda shvatiš da se ipak isplatio svaki dosadni, isti krug koji si radio šetajući po gradu i betonu samo da ostaneš u kakvoj-takvoj formi za one planine na koje te srce vuče. Ne trebam ni reći kako sam održavao i mentalnu formu čitajući knjige i gledajući filmove o planinama, kao to će mi pomoći 😅.
Dan završavamo uobičajeno – kutija Domaćice (tamne, ovaj put 😊) i dvije pive liječe sve rane, 16 km sve skupa, 4000 visinskih metara gore-dolje, lagano vozimo kući i razmišljamo gdje ćemo sljedeći put. Čini se da se život vraća u normalu, a nekima od nas to znači da se vraća u planine. Sad opet slijedi preživljavanje od ponedjeljka do petka, što nam ovaj put neće teško pasti jer smo se zbilja dobro izmorili.
Ne znam o čemu ćemo pisati u idućoj priči, ali povratak u Alpe nas toliko veseli da sam siguran da što god bude sljedeća tema, sigurno će me nadahnuti dovoljno da napišem koju dobru rečenicu…