Trebao je to biti vikend Pearl Jam koncerta u Padovi, ali da iskoristimo vikend ubacili smo 400-500 km u tu računicu i odlučili potražiti neku hike laganicu, kad smo već „tamo“. Prst sudbine odabrao je Piz Boè (3152 mnv) jer je to, valjda, najlakši 3000njak u svim skupinama Dolomita. Ipak, ne isplati se zgaziti na nečemu zahtjevnijem pa onda ne doživjeti koncert kako treba…nemamo više 20 godina, sve je jasno 😁.
Krenuli smo u petak ujutro pa smo stigli prođirati autom preko nekih sjajnih planinskih prijevoja i fotkati fantastične vidike te, naravno, planirati što bismo sve mogli ispenjati neki drugi put. Prošli smo poznata skijaška mjestašca i prijevoje, a najviše nas se dojmila legendarna Marmolada, čiji najviši vrh Punta Penia (3343 mnv) zacrtavamo u plan za budućnost. Tu je i fantastična Monte Civetta (3220 mnv) s moćnom stijenom koja se nadvija nad dolinom, u panorami iznad mjesta Alleghe – također ostaje za neki budući uspon. Prolazimo i jezero Lago di Fedaia (2053 mnv) koje se nalazi podno masiva Marmolade.
Na konačno odredište, prijevoj Passo Pordoi (2239 mnv), pristižemo kasno poslijepodne – taman da nam ostane nešto vremena za kratku šetnju i istraživanje okoline te pripremu za noćenje u autu.
Penjemo se na obližnji Sass Bece (2534 mnv). Kako doslovno nema nikoga, osim par kampera koji će (za razliku od nas koji spavamo u autu) noćiti u nešto luksuznijem smještaju, imamo nevjerojatnu sreću gledati nekoliko muflona kako pasu na travnatim strminama, ne obazirući se na naše usihićenje što ih vidimo tako relativno blizu.
Na vrhu dobivamo uvid u put koji nas čeka sutra i sam vrh Piz Boè, koji izgleda kao utvrda sa stijenama koje ga okružuju. Nažalost, ne mogu je nagovoriti da napravimo krug pa da uspon ide po ferati Cesare Piazzetta, a povratak via normale – jer „bit će nam previše, a čeka nas dugi koncertni dan i prije toga podosta vožnje, bla bla bla…“ – znam, u potpunosti je nerazumna 😁.
U svakome slučaju, uživamo u zalasku sunca i veselimo se sutrašnjem danu te se lagano spuštamo pripremiti vreće za spavanje, prije nego li nas ulovi noć. Jutro počinje priličnom gužvom – nismo bili svjesni da je to toliko popularan prijevoj, čijoj posjećenosti definitivno doprinosi relativno povoljna žičara koja vodi na gotovo 3000 metara do vrha Sass Pordoi. Dodatno, nismo znali niti da se danas tuda vozi rekreativna biciklistička utrka Giro dei 4 passi. Talijani jako vole biciklizam, a u ovako lijepom kraju to ne iznenađuje, pa količina biciklista koja nas je dočekala na povratku zapravo i ne čudi.
Mi krećemo svojim putem, dan je prekrasan i već nakon prvih sat vremena dio penjača odvaja se u stijenu Sass Pordoi odakle će započeti svoju penjačku dionicu, a nas nekolicina nastavlja kroz relativno jednostavnu škrbinu do Rifugio Maria (2950 mnv) planinarskog doma. Tek smo krenuli i ne zaustavljamo se kod doma (osim da opalimo par fotki) i gotovo s nevjericom promatramo ranojutarnju gužvu koju je stvorila žičara. Dolaskom na ovaj dio kao da smo stupili u drugi svijet – naime, na cestovnim prijevojima prevladavaju vidici beskonačne trave i stijena koje strše iz nje, toliko tipično za Dolomite, dok na ovoj visoravni prevladava sipar s krpama starog snijega i kratki vrhovi koji se probijaju iz njih, izgledajući gotovo postapokaliptično i kao da si došao u neku kamenu pustinju.
Uspon do vrha relativno je kratak pa lagano napredujemo, usput provjeravajući kartu da vidimo koje su nam još opcije dostupne i možemo li raditi krug – dakle, uobičajeni folklor i poriv „ajmo još nešto vidjeti“ 😊. Srećom, ne odlučujemo produžavati put, već stižemo na vrh gdje je doslovno nekoliko planinara i gotovo da ne vjerujemo da ćemo, za razliku od one gužve na postaji žičare, uživati u samoći vrha.
Poglede neću i ne znam opisati, mislim da fotke govore sve. Nakon što smo ispucali svoj arsenal panorama, smještamo se u stijenu nešto pojesti i uživati u igri sa žutokljunim galicama koje su već savladale sve trikove za izvlačenje ponekoga komadića hrane od posjetitelja. Naravno, ja vadim kartu i ubijam s pogađanjem vrhova, kako se zovu i kad ćemo se popeti, koji krug ćemo napraviti, koja dva bismo mogli spojiti…i slične gluposti koje su plod mog entuzijazma koji nema tajming, pa dok traje uspon nekako uspijevam planirati sljedeći uspon i sljedeći i sljedeći…😊
Krećemo lagano natrag jer nas ipak čeka nešto vožnje do Padove, odnosno mjesta Dolo u kojemu noćimo. Srećom, rani povratak omogućuje nam da sa obližnje livade promatramo bicikliste koji neprekidno naviru na prijevoj. Nismo, naravno, shvatili da je cesta zatvorena i da moramo čekati da trka završi, ali nije da nam se igdje ide ovako zavaljenima u travi, s hranom i pićem. Ako ništa drugo, planine možemo uvijek gledati bez da nam to ikada dosadi pa se prepuštamo odmaranju i sunčanju.
Ne produžujemo povratak s uobičajenim kruženjem po lokalnim cesticama te se, očarani prekrasnom prirodom, vraćamo u užarene doline – čeka nas fenomenalan koncert!
U sljedećem postu vraćamo se u Sloveniju, Julijske alpe i dugo planirani uspon na Razor…