Ovaj vikend je došlo vrijeme za kraći odmor. Grintovec od prošlog vikenda je ostavio traga na našim tijelima pa smo ovaj tjedan preživljavali s više nego solidnom upalom mišića. Naravno, vremenska prognoza za sve slovenske alpe bila je savršena pa smo petak proveli debatirajući je li važnije odmarati ili potjerati se preko svih granica.
Ipak smo odlučili odmoriti, ali tada smo se počeli natezati gdje i kako provesti subotu. Duže jutarnje spavanje do 8.30h otklonilo je svaku sumnju oko putovanja bilo gdje pa je odluka pala na polazak s Platka (1111 m) na Risnjak (1528 m), a nakon toga ćemo vidjeti kakvi smo i u hodu odlučiti što dalje.
Ovo nam je već postao ponavljajući, lokalni đir – kad ostanemo doma jer nam se ne da voziti negdje dalje, a opet se želimo malo i zaznojiti. Kako već mjesecima nismo bili na Risnjaku, a zadnji put išli smo po laganici s Vilja, vrijeme je da se vratimo na „naše“ staze.
Polazak s Platka
Krećemo zaista kasno pa smo kod malog doma, odnosno doma Sušak, tek negdje oko 10.30h. Već je tijekom vožnje bilo jasno da nas čeka jedan od najljepših dana ove jeseni. Ugodne temperature bez vjetra te bez ijednog oblačka na nebu zaista podignu raspoloženje i najvećim grinčevima.
Staza s Platka na Risnjak je prilično lagana, bez nekih većih nagiba pa nabijamo svoj uobičajeni tempo za nju. Do križanja puteva na Cajtigama stižemo za 45 minuta. Već sada je jasno da ćemo Veliki Risnjak dosegnuti za manje od 2 sata pa ja već razmišljam kako produžiti put.
Neoznačenim putem na vrh Risnjaka
Predlažem Danijeli da se popnemo kroz penjalište, neoznačenom stazom kojom nismo išli godinama, no ona to odbija s gnušanjem, zbog guste, niske borovine koja nas tamo čeka na jednom dijelu. Zatim se sjetim kako smo se jednom spuštali po jednoj od neoznačenih risnjačkih škrbina, malo zapadnije od vrha, pa predlažem da prođemo tuda do vrha – unatoč niskoj, ali nešto rjeđoj borovini koju i ovdje moramo probijati.
No, sjećanje je jedno, a svježe iskustvo nešto skroz drugo. Niti je borovina bila niska i rijetka, niti je isto proći kroz takav teren uzbrdo u odnosu na nizbrdo. Nakon kraćeg hrvanja s ovom žilavom vegetacijom, popraćenog Danijelinim psovkama 😅, izbijamo u stjenoviti dio škrbine. Ovaj dio nam napokon donosi malo zabave po ovom već jako poznatom brdu.
Gužve na Velikom Risnjaku
Uskoro stižemo na vrh i, bez obzira na probleme s borovima, trebalo nam je nešto manje od dva sata do gore. Na vrhu nas šokira gužva – u subotu je, valjda, pola Hrvatske odlučilo ići na Risnjak. Na vrhu je bilo barem pedesetak osoba, a i dolje kod doma jednako toliko, ako ne i više. Komentiramo kako je lijepo da je toliko ljudi odlučilo iskoristiti ovako predivan dan za izlet u planine, ali da nam je ipak draže kad ne upadnemo u takvu gužvu 😁.
Nakon 5-minutnog odmora, krećemo natrag uživajući u pogledima oko nas. Najimpresivniji pogled je na Kamniško-Savinjske alpe, ali ni Julijske ne zaostaju za njima. Iskreno, ne mogu se sjetiti ovako čistog vremena prema tom dijelu Slovenije, a da je bilo snijega na planinama vjerujem da bi dojam bio još intenzivniji.
Ovdje nismo puno fotkali zbog hrpe mimoilaženja – gužva je bila kao na obilaznici prije/nakon posla 😂. Nastavljamo spust po označenoj stazi do Schlosserovog doma i bježimo iz gužve što brže – ipak u planinama najviše volimo taj mir, tišinu i odvojenost od ljudi, buke, svakodnevnog svijeta.
Lazac i Srebrna vrata
S obzirom da smo dosad bili brzi i dan je polumlad, shvaćamo da izlet možemo produžiti spustom na livadu Lazac te usponom na Snježnik preko Srebrnih vrata. Kako smo ujutro kasno krenuli, možda ulovimo zalazak na Snježniku. Povratak na stazu u smjeru Platka vraća tišinu u naše uši, a skretanjem udesno na križanju za Lazac u potpunosti se rješavamo buke – ostajemo samo mi i priroda oko nas.
Ovdje je šuma hladna i vlažna pa jedva čekamo da ispadnemo na livadu Lazac i upijemo još malo sunčeve topline. Nastavak staze prema Srebrnim vratima je također u hladu, ali kako ovaj put idemo uzbrdo taj hlad dobro dođe. Do Srebrnih vrata dolazimo relativno brzo i shvaćamo da smo i dalje prebrzi za hvatanje zalaska sunca na Snježniku 😂.
Uspon na Mirnjak
Ne da nam se sjediti sat vremena (ili duže) i čekati zalazak na Snježniku (1506 m) jer imamo crve u guzici i ne možemo toliko sjediti – bitno je da se krećemo 😅. Danijela predlaže da skočimo na Mirnjak (1426 m) koji je po putu i ima kružnu opciju mimo Međuvrha na Snježnik, što znači da se ne moramo vraćati po istom putu.
Mirnjak (ili Lazačka glavica) zaista opravdava svoj naziv i ovdje prvi puta zastajemo upiti još malo sunca i tišine, uživajući u zaista prekrasnim pogledima u čitavom krugu. Živimo u lijepom kraju. Nisu visoke planine, ali su i dalje vrijedne divljenja i uživanja.
Na Međuvrhe
Nastavljamo s Mirnjaka označenom stazom u smjeru Snježnika i Guslice pa, kad smo već tu, odlučujemo skočiti na Međuvrhe prije Snježnika.
Ovdje shvaćamo da si danas i nismo priuštili baš pravi odmor kako smo planirali, ali nekako najviše uživamo kad je teško. Uvijek primijetim kako mi se luči endorfin kad idem uzbrdo i teško mi je – zbilja neobična prilagodba da čovjek prihvati patnju mišića i pluća kao nešto super 😂.
Zalazak sunca na Snježniku
Nastavljamo odavde prema Snježniku da uhvatimo zalazak sunca, a on je na ovakav dan zaista šećer na kraju. Pržimo fotić na vrhu i malo odmaramo uz kekse i rakiju od šljive. Život je stvarno lijep 😊!
Sa zadnjim zrakama sunca koje nestaju iza Učke hvatamo i prekrasnu liniju Dolomita u daljini, kao i pastelne boje neba iznad Risnjaka, Vratnika i Velebita.
Povratak do auta
Prije mraka stižemo na šumsku cestu pa se s upaljenim lampama vraćamo markiranom stazom, dijelom po cesti i dijelom po šumi. Dolazak do auta proslavljamo pivicom iz bunkera, a moram priznati da napokon uspijevamo završiti dan bez prejedanja s nečim slatkim 😅.
Konačna bilanca je 17.5 km, oko 1300 metara uspona i toliko spusta u 6.50 sati.
Naravno, sutradan je svanuo oblačan i maglovit dan koji samo Riječani mogu razumjeti, kao da jučer nije ni postojalo. A do nove priče uživajte u pogledima iz naše perspektive…
