Vječna tema o kojoj smo svi često razmišljali, još češće razgovarali, a ponekad se i prepirali – zašto je ego u svim sferama planinarenja toliko jak i uglavnom negativan?!
Nije važno jeste li povremeni planinar, vikend ratnik, penjač, trkač, punokrvni kozorog, profesionalac ili nešto treće, jednostavno se uvijek nađete u situaciji da se s nekime gledate preko nišana. Neprestana briga i uspoređivanje: tko je napravio više; tko je hodao duže; tko se popeo brže; tko ima više ovakvih ili onakvih uspona; tko je bio Nepalu, a tko u Južnoj Americi; tko se nikada nije maknuo iz zemlje; tko je krenuo s parkinga, a tko je varao vozeći se autom do najviše točke i slične usporedbe do najsitničavijih gluposti.
Zašto je ego toliko bitan ili bolje rečeno zašto je ego usmjeren prema drugima iz naše zajednice? I još je, pritom, toliko negativan? Umjesto da ga usmjeravamo na sebe i na uspoređivanje sa samim sobom, u svrhu vlastitog razvoja i poboljšanja.
Nismo sigurni da imamo odgovore na ova pitanja, ali zasigurno znamo jednu stvar – a to je da je ego zaista nužan da biste ostvarili neke ciljeve koje si zacrtate u planinama, kao i u životu općenito.
Nismo sigurni ni hoćemo li u ovoj priči uspjeti predstaviti naša razmišljanja i viđenje cijele situacije na neki umjereni način, bez da upadnemo u zamku vlastitog ega ili negativnog uspoređivanja – ali izgleda da se radi o takvoj temi.
Svaki put kada poželimo obraditi neku malo kontroverzniju temu ili temu koja ima negativne konotacije, zaista dugo promišljamo o tome kako to napisati. Kako to predstaviti da bude iskreno i od nas, onako kako mi to vidimo i živimo, a bez uvrede i povrede nekoga od vas koji to čitate. E pa, ovisno o tome koji tip ega imate naglašen (onaj „pozitivni“ ili onaj „negativni“), vjerujemo da će vam biti i takvi dojmovi o ovoj priči 😜. Jednostavno nije išlo drugačije.
Negativnost i ego
Nitko ne može osporiti da nam je svima zajedničko to što smo veliki egoisti – to je, jednostavno, obilježje ljudske vrste. To je posebno naglašeno u današnje vrijeme, kada se životi mahom vode na društvenim mrežama te ljudski ego još i više dolazi do izražaja. I to ne onaj zdravi dio ega koji utječe na ambiciju i koji je nužan da se potjerate do samog cilja i natrag, nego baš onaj truli dio koji je uglavnom tu da baca otrovne strelice prema drugima.
Kao da ćete se osjećati bolje, ako ste negativni prema drugima. Kao da ćete bolje istaknuti svoje prednosti, uspjehe i kvalitetu, ako ih uspoređujete s drugima i umanjujete tuđa postignuća, kakva god se ona vama subjektivno činila. Kao da ćete motivirati i sebe i druge, tako što ćete isticati zašto i na koji način ste baš vi bolji od drugih – ili točnije, kako su ti neki drugi lošiji od vas.
Ne kaže se uzalud da se s lošijima ne treba uspoređivati. Poanta iza toga nije dijeliti ljude u lošije ili bolje, već je poanta da se uspoređujemo i natječemo samo sa sobom. Ili, ako se već moramo uspoređivati s drugima, ne budimo lijeni i ne budimo egoisti pa se uspoređujmo s onima „boljima“ – s onima koji rade jače i veće stvari od nas, s onima kojima se možda i divimo i koji su nam svojevrsni uzori, s onima zbog kojih ostajemo skromni i prizemljeni. Jasno, ako naš ego dozvoljava da takve osobe postoje😂.
Samo tako ćemo rasti i razvijati se – i fizički i psihički. Sve ostalo možemo svrstati u aroganciju, napuhanost, komplekse, foliranje i općenito nesnosnost. Opterećivanje pitanjima tko je bio po cijelom svijetu, gdje se popeo, koliko mu je trebalo, kakvu je pomoć imao, koliko je to sve platio i kako je pritom bio odjeven na prvu izgleda kao ništa drugo nego sajam taštine. Nažalost, često tako izgleda i na drugi i na treći pogled pa ako nešto izgleda kao žaba, hoda kao žaba i krekeće kao žaba, onda je vjerojatno žaba.
Žaba ili ne?
U ovoj šali je zaista puno istine i ne možemo reći što je u glavama drugih, ali mi često raspravljamo kako na društvenim mrežama ne ostaviti dojam žabe. I to ne sa svrhom da se prezentiramo u nekom svjetlu kakvi inače nismo, već upravo suprotno – da budemo transparentni, i u našim pričama i u našim objavama, da budemo iskreni i da nekako pokušamo prenijeti naša razmišljanja i događaje na način na koji smo ih i doživjeli. I to na način koji koristimo i u svakodnevnoj komunikaciji, bez uspoređivanja i u nadi da neće biti nesnosan te da za većinu naših čitača nećemo biti žabe 😅.
Opet šala, ali činjenica jest da smo svi različiti i što odgovara jednome, neće nužno odgovarati drugome. Tako si biramo i prijatelje, ali i osobe koje volimo pratiti po društvenim mrežama (ne ulazeći ovdje u psiho-sociološke teorije koje stoje iza postojanja hejtera koji prate neke sadržaje samo da bi hejtali i omalovažavali).
Samim time nekome možemo biti nesnosni iz X razloga, dok nekome drugome možemo biti odlični iz njih Y. A svi oni Z-ovi između te dvije krajnosti će biti neutralni 😂. I to nam je u redu, pod uvjetom da se ne uspoređujemo s drugima, da nismo fejkali sebe u online okruženju i da smo se prezentirali takvima kakvi jesmo. Tada bismo svakako trebali biti zadovoljni i na miru sa sobom, a to je predivan osjećaj.
Koga vodi negativni ego, taj vjerojatno nikada neće biti zadovoljan jer u dubini duše on mora biti bolji od drugih. Onaj tko je zadovoljan sam sa sobom, neće nabijati negativnost drugima i neće se uspoređivati s drugima. On zna zašto radi to što radi i on nema vremena – njega čeka suštinski sretan život koji treba za samog sebe živjeti.
Motivacija iznutra
Nismo mi sad neki hipiji koji samo šire ljubav 😅, ali teško se može reći da smo se ikada upleli u mrežu „tko je napravio više, tko se popeo više, tko je bio gdje“. Motivaciju zaista nismo nikada tražili u uspjesima ili neuspjesima drugih, jer je ovo naša strast. Volimo prirodu, divljinu, planine i fizički izazov pa je logično da smo sav svoj egoizam ulagali u to da u našim glavama budemo zadovoljni sa svojim „rezultatima“.
Možemo reći da zaista i jesmo zadovoljni, mada muška tvrda glava iz našeg dua bi uvijek željela još 😄. Jako smo sretni da smo neke, za nas jake, uspone odradili zajedno i tako će biti i u budućnosti. Moramo priznati da nismo nikada bili opterećeni jer je netko „bolji“ od nas u planinama, niti smo ovim „lošijima“ to ikada nabijali na nos.
Dapače, uvijek nas veseli vidjeti neki tuđi super izlet koji bismo i sami voljeli napraviti, kao i neki izlet koji je nama lagan, ali nekome tko ga je upravo napravio on znači stepenicu gore u vlastitoj formi i iskustvu. To su sve lijepe stvari kada čovjek ima tu strast i to sve treba poticati. Već smo se ovoga dotakli u priči Biti živ nije isto što i živjeti, ali zaista stoji to da nismo svi isti – no to vrijedi samo kada promatramo istu točku u vremenu. Sve je moguće uz želju, trud i uloženo vrijeme.
Motivaciju za sve što radimo smo uvijek tražili samo u sebi. Koliko god netko bio motiviran time da bude bolji od nekog drugog, to je motivacija kratkog daha. Moraš pronaći svoje razloge zašto nešto radiš i tada motivacija ne može biti problem – ona je jednostavno tu. Od vanjske motivacije dugoročno nemaš ništa osim nezadovoljstva, dok od unutarnje motivacije rasteš, ostvaruješ uspjehe (subjektivne i objektivne) i postaješ sretan. A zar biti sretan nije ultimativni cilj svakoga od nas?
Uspoređivanje u zajednici
S druge strane, činjenica je da smo gotovo neprestano izbjegavali klubove i društva (ne samo u planinarenju, već općenito), između ostalog iz razloga što stalno postoji neko natjecanje, vječito uspoređivanje i pitanje tko je napravio više. To i taj mentalitet krda, ili si s nama ili si protiv nas – a pritom čak i kada si s nama, nekako to jedinstvo, dobra namjera i podrška izostanu. Vjerujemo da postoje iznimke, da se odmah ogradimo, samo mi na njih još nismo uspjeli naletjeti 😁.
Nemamo ništa protiv da se ljudi tako motiviraju kroz ekipe, no čini nam se da često nekako prevlada ona stara „ja sam bolji od tebe jer…“, što nam se nikako ne sviđa. Možemo si priuštiti da ovo kažemo, ne zato jer smo bili na slabijoj strani spektra pa postoji nekakva zavist, nego baš suprotno. Uvijek smo fizički bili top za vlastite okolnosti i uvjete, a manje-više sve što smo zacrtali smo prije ili kasnije i ostvarili.
Možda nekome izvana tko radi više to nije dovoljno i za njega nemamo kredibiliteta, no moramo priznati da nema boljeg osjećaja od rečeno-učinjeno! Ideja nam ionako nikad nije uspoređivanje s drugima i rađenje toga što rade drugi, već postavljanje svojih ciljeva. Ciljeva koji su nama izazovni (jer to je potrebno za razvoj), ali i ostvarivi (s obzirom na vlastito znanje, iskustvo i kondiciju).
Negativnost usmjerena prema sebi
Godinama smo razmišljali da pokrenemo blog. Oduvijek smo voljeli planine, imali smo solidne izlete i fotke, a ni pisani izričaj nam nije stran. No, uvijek je postojalo to nešto gdje nismo htjeli ostavljati dojam nekih egotripera koji se žele hvaliti svojim životom (jer na Balkanu nema sreće u tome što je komšija sretan 😂) i uvijek nas je kočilo to pitanje „Po čemu smo mi sad tako posebni da bi trebali pisati blog?“ i misli poput „Ima puno boljih avanturista, planinara i alpinista vani, što ćemo sad mi…“.
A zapravo uopće nije stvar u tome. Oko ovoga smo nesvjesno ušli u tu mrežu dvojbi, propitivanja i uspoređivanja s drugima, a da smo svu negativnost usmjerili prema sebi, upravo zbog svijesti o negativnosti u zajednici. Nije ni to dobro, kao niti usmjeravanje toga prema drugima. Negativnost ne potiče kreativnost, produktivnost, ambiciju i stvaranje. Negativnost ne omogućuje dobre stvari.
U jednom trenutku smo si to napokon osvijestili i rekli „Pa baš nas briga što će drugi misliti, ionako većinom i živimo po tom načelu – zašto bi ovo sad bilo drugačije? Samo zato jer idemo u javni prostor? Mi smo mi i kao takvi ćemo pisati blog. Pisat ćemo ga radi sebe i svojeg zadovoljstva, kao neki spomenar na sve ovo naše, a kome se ne sviđa neće ga čitati“. I nakon jednog ovakvog dijaloga u poslijepodnevnoj šetnji, nastao je naš blog. Blog za koji nam je danas zaista drago da smo ga pokrenuli i rado ga pišemo.
Smeta li vam ego u zajednici?
No, vratimo se na ego u zajednici. U razgovoru s raznim poznanicima često dođemo do te teme i vidi se da mnoge to smeta. Neobično je što čak smeta i neke koji su sami uvučeni u tu igru i natječu se egom i rezultatima. Pa jasno, kad u toj igri nije moguće pobijediti – uvijek postoji netko bolji, jači, seksipilniji, bogatiji, s ljepšom ženom/mužem, s većom kućom i što sve ne.
Uglavnom kod svih, kao i kod nas, to rezultira udaljavanjem od strukturiranih ekipa i velikih društava jer ta neprestana negativnost ne donosi baš ništa dobro. Zaista mislimo da je važno biti kompetitivan da bi bio jak u planinama, ali mislimo i da, prije svega, moraš biti kompetitivan sa samim sobom.
U današnje vrijeme je ionako nama prosječnim ljudima teško napraviti nešto veliko. Prema tome, koliko god se netko hranio svojim egom i time kako je napravio nešto iznimno u svojem okruženju, sjetimo se da su mnogi koje ne poznajemo ili nisu u našem okruženju to i još više od toga napravili već odavno.
Misli za kraj
Ono što nam se ipak sviđa u cijeloj priči je da uvijek ima onih koji su u našim očima napravili zaista velike stvari, a svejedno su ostali na tome da o svojim uspjesima govore bez da usput poseru sve one koji to nisu napravili. Ne samo to, već svojim riječima i djelima potiču sve ostale, “slabije i lošije” od njih, da se nastave time baviti.
Prije svega mislimo na mainstream velike i poznate planinare, alpiniste i penjače koji su ipak uspjeli svoj brand izgraditi na skromnosti, realnosti, pozitivnom imidžu i istinskom motiviranju drugih da usvoje takav stav. Iz njih izvire ljubav i strast prema tome što rade i točno se vidi kako im je to jedino bitno u cijeloj toj priči.
Uvijek će, naravno, biti onih koji će gurati neki svoj mačo-sado-mazo uspoređivački stil. No, ako ikada naša zajednica postane pozitivnija, takvi pojedinci će biti marginalci čiji će se uspjesi vrednovati samo između njih samih.
I zato, riješimo se negativnog ega čim prije…
