Ova priča bi se lako mogla svesti na jednu rečenicu: Najbolje je trenirati za planine tako što ćete neprestano biti u planinama 😁! No, kako većini nas to nije moguće jer ne živimo u takvim krajevima i imamo svakodnevne poslove koji uzimaju podosta vremena, evo nekoliko preporuka i savjeta kako usprkos tome pokušati dosegnuti optimalnu razinu fizičke i psihičke pripreme.
Prije nego počnemo, valja istaknuti da se ovdje neće raditi o klasičnom, strukturiranom treningu. No, to ne znači da on neće biti dovoljan da se kvalitetno pripremite za sve planinarske izazove.
Bili vi početnici ili nešto iskusniji planinari, nadamo se i vjerujemo da bi vam ovaj članak mogao biti od koristi – pa makar da pročitate o našim iskustvima i navikama, dobijete neku ideju za sebe ili nam pak ukažete na neke manjkavosti našeg pristupa (uvijek rado naučimo ili isprobamo nešto novo, nešto što nam se učini zanimljivo ili dobro za naš stil i način planinarenja).
Cilj je zlata vrijedan…
Možda je najbolje krenuti od određivanja ciljeva. Naime, nismo svi zainteresirani za iste aktivnosti kada su planine u pitanju (a niti za isti način izvođenja tih aktivnosti) pa samim time sigurno nemamo ni iste ciljeve.
Logično je da:
- netko tko voli hodati neće imati iste ciljeve kao netko tko najviše voli penjati,
- netko tko voli trčati neće imati iste ciljeve kao netko tko voli hodati,
- netko tko voli u planinu s društvom i uživa u druženju na otvorenome neće imati iste ciljeve kao netko tko cijeni tišinu i samoću u planini,
- netko tko voli posjećivati planinarske domove i skloništa neće imati iste ciljeve kao netko tko želi iskusiti prirodu bez utjecaja čovjeka,
- netko tko voli dugačke, cjelodnevne rute neće imati iste ciljeve kao netko tko samo želi uživati u zelenilu i pogledima na par sati,
- netko tko si voli postavljati fizičke i mentalne izazove u vidu duljine i težine staze neće imati iste ciljeve kao netko tko želi izbjeći adrenalin i teške staze te samo uživati u fotkanju i općenito sigurnoj i lijepoj stazi,
- i još bezbroj sličnih primjera i situacija, da sad ne nabrajamo i ne smišljamo više 😅.
Priča je malo drugačija ako ste skloniji svestranim aktivnostima, gdje treba biti dobar u više segmenata – a odličan barem u jednom.
Dakle, držat ćemo se onoga što najbolje poznajemo za sebe ili, bolje reći, za nas oboje. Iako imamo velikih sličnosti u načinu pripreme i aktivnostima koje volimo raditi (jasno da imamo, radimo ih zajedno), svejedno imamo dovoljno razlika da treba voditi računa o njima kod, uvjetno rečeno, treninga.
Volim te, ne volim te…
Naša najveća prednost je to da smo oboje jaki trekeri – volimo cjelodnevne izlete od 10+ sati te nam velike udaljenosti i velika visinska razlika ne igraju preveliku ulogu, ako se radi o tehnički manje zahtjevnom trekingu. To je, naravno, tako jer oboje jako volimo takav vid planinarenja pa prirodno i „radimo“ na njemu te smo izgradili i formu za njega.
No, volimo si i postavljati izazove te otići i na nešto zahtjevnije i više adrenalinske uspone (trusne i strme, neoznačene, via ferrate, i sl.). Ovakvi, tehnički zahtjevniji usponi uključuju puno više penjanja i korištenja gornjeg dijela tijela za kretanje, ali i znanja i iskustva za uspješno savladati takve dijelove – samim time se i priprema, odnosno trening za njih mijenja.
Treći aspekt koji u planinama općenito obožavamo su zimski usponi, bili oni probijanje kroz snijeg do struka satima ili savladavanje neke lijepe grape u alpama s derezama, cepinima i punom zimskom opremom. To je još jedna varijabla koju treba uzeti u obzir kod pripreme, gledano s aspekta da je penjanje po grapama gotovo disciplina za sebe.
Skromnost, samokritika i rad na sebi…
Nismo alpinisti, odnosno ne smatramo se alpinistima – u našim glavama su to ipak neki uzori i planinarski idoli poput Jimmyja China, Conrada Ankera, Marka Prezelja, Yvona Chouinarda, Alexa Honnolda, Davida Lame, Reinholda Messnera, Uelia Stecka, Nejca Zaplotnika i mnogih drugih (koje sad nemamo vremena ni prostora imenovati u ovoj priči, ali budemo im jednom posvetili vlastitu priču, apsolutno zasluženu). Stoga nam ne pada na pamet dodjeljivati si taj naziv (još puno imamo za učiti i puno iskustva za steći da bi o tome tek mogli početi razmišljati, ako ikad).
No, ne treba se niti podcjenjivati – moramo biti svjesni svojeg znanja (ili neznanja), sposobnosti, razine iskustva i onih područja u kojima smo dobri, kao i onih na kojima još trebamo raditi. Ako ćemo nešto izvući van kao svoj životni moto, to je da uvijek treba raditi na sebi kako bismo bili što bolji – prvenstveno ljudi, za zatim i planinari, rekreativci, alpinisti, znalci, radnici, itd.
Ono što mi također nismo, nismo penjači niti penjemo čiste vertikale u bilo koje doba godine. No, uzmimo u obzir da najviše radimo mix ture po obližnjim nam Alpama. To znači da treba poznavati pomalo od svega, odnosno biti dovoljno dobar u svim aspektima i biti koliko-toliko spreman na sve.
Nije naporno, ako to voliš…
Specifičnost nekih planinskih disciplina je i to što unutar iste discipline ima jako puno faktora koji razlikuju fizičku pripremu. Primjerice, ako ste penjač po lokalnim penjalištima koja su lako dostupna i relativno blizu parkinga, nije nužno da ste dobri u trekingu. S druge strane, ako volite duge smjerove po Dolomitima trebat ćete voditi računa o tome da se do nekih udaljenih stijena mora prilično potegnuti. Ako se ne volite vraćati po istom smjeru, onda će još biti i puno hoda za povratak.
Uglavnom, ako nismo na samim početcima planinskih pustolovina, manje-više svi znamo što očekivati u kojim krajevima i vrstama uspona. Zaključak je da: ako možemo jasno odrediti što je to što želimo, lakše ćemo definirati cilj i način pripreme za postizanje toga cilja. Jasno, najviše ćete raditi na onome što najviše volite i što vam ide s lakoćom – i to upravo zato što je sav taj napor zanemariv u odnosu na radost i ispunjenje (fizičko i psihičko) koje dobivate radeći te aktivnosti.
Iz našeg aspekta mogu reći da najviše radimo na hodanju. Kako volimo duge alpske ture najvažnije nam je da smo spremni stavljati nogu ispred noge satima, bez prestanka, u ujednačenom ritmu. To se ne može ubrzati niti preskočiti – ako želimo isporučiti 20-30 ili više kilometara u planinama, jednostavno to moramo vježbati. Olakotna okolnost je da to ionako volimo raditi pa to znatno olakšava stvari 😊.
Od ponedjeljka do petka…
Uobičajeni radni tjedan nam izgleda ovako:
- ponedjeljkom odmaramo (i trenutačno idemo na tečaj slovenskog jezika 😄) ako je vikend bio aktivan, što u pravilu jest,
- utorkom, srijedom i četvrtkom nastojimo raditi 12-15 kilometara dnevno u večernjoj šetnji po gradu (da, po betonu, gradskim ulicama i kvartovima) ili ako je vrijeme loše 40 kilometara do petka – pa to znači u neke dane i 20ak kilometara da zadovoljimo naš zamišljeni cilj, i
- petak je opet dan za odmor te poneko, kraće druženje s prijateljima na cugi ili pak kraću šetnju od najviše 10 kilometara (čisto za rekreaciju i rješavanje poslovnog stresa 😅), ali kada za vikend idemo na put onda je to svakako dan za odmor.
A za vikend…
I dolazimo do najdražeg nam vikenda. Vikend nam je, uz povremene iznimke, rezerviran za planine. To znači da:
- ako smo u domaćim brdima (odnosno bilo gdje u Hrvatskoj), onda oba dana planinarimo i nastojimo ugurati 18-25 kilometara trekinga u svaki od ta 2 dana, te
- ako je subota bila alpska, onda je nedjelja uglavnom za odmor ili laganu šetnju do 10 kilometara (čisto da malo razgibamo mišiće 😂).
Jedino kada kršimo ova pravila su godišnji odmori, kada smo uglavnom u ritmu dva ili tri dana jako, a onda nakon toga dan odmora, kupanja na nekom jezeru ili moru pa dan srednje teškog trekinga pa dan odmora ili kupanja pa opet sve ispočetka (ovisno o trajanju godišnjeg odmora) 😁.
Bicikl i SUP, zaljubljeni par…
Velika pomoć u treningu, odnosno postizanju i održavanju forme, su nam bicikli i SUP daske. Opet valjda, aktivnosti koje volimo raditi i zaista uživamo u njima – ja malo više u biciklu (to mi je onako malo jača i „muškija“ aktivnost 😅), a ona u SUP-u (ipak je riba po horoskopu 😄).
Bicikle većim dijelom vozimo po cesti pa nastojimo uvijek odraditi 50-80 kilometara. Ovo nam se pokazalo kao odličan trening, pogotovo u krajevima gdje ima jako puno uspona kao kod nas u Riječkom području. To je ipak vježba bez velikog opterećenja za zglobove, a prednosti takvog intezivnog treninga za mišiće i kardio su nemjerljive. Obično godišnje vozimo samo oko 1.000-1.500 kilometara što znači 20-30 puta godišnje ili bolje reći tijekom proljetnih i jesenskih mjeseci.
Period za SUP veslanje nam je puno kraći, koliko traje ljeto, ali kroz tri prava ljetna mjeseca pokušavamo jedan dan svakog vikenda veslati oko 10-15 kilometara (što nam se taman slaže s alpskim, planinarskim subotama). To se pokazala kao fantastična vježba za core i ruke, a ima i još nešto – prokleto je zabavno 😁. Malo veslaš pa buć na hlađenje pa opet veslaš pa buć pa istražuješ skrivene morske uvale i predivna gorska jezera, ma savršenstvo, hrana i za tijelo i za dušu 😊.
Prednosti obje aktivnosti su iznimne. Recimo, ako netko pokušava uhvatiti formu bicikl je fantastičan početak, a jednako je koristan ako želite podizati nivo forme. Bilo je proljeća kada bismo uhvatili 1.000 kilometara kroz dva mjeseca, što bi nas na početku ljetne sezone planinarenja lansiralo kao da smo svaki dan hodali po alpama. Dakle, veliki plus za bicikl.
Za SUP moramo biti svjesni da nije svima dostupan, odnosno nemaju ga svi gdje veslati – ali ako se može, to stvarno puno znači za formu. Teško da mogu zamisliti tako jaku aktivnost koja je tako nježna za tijelo, a tako agresivna za mišiće i pluća. Posebno je dobro što svatko može za sebe odrediti koliko će daleko i koliko jako veslati pa je dobro za početnike kao i za one sa stažom u nogama (i rukama 😁).
Vanjske ptice, ne drži nas mjesto…
Iz svega napisanog jasno vam je već da smo vanjske ptice i da rijetko vježbamo unutra – odnosno točnije je reći nikad 😁. Trudim se nekoliko puta tjedno plank vježbama i girjama nadoknaditi manjak u gornjem dijelu tijela, no ne mogu o tome pisati kao da je vježbanje s obzirom da strukture i kontinuiteta nemam. A ona se čak i ne trudi – ponekad legne na prostirku i pravi se da vježba 10 minuta, dok zapravo gleda TV 😂. Ljeti je plivanje fantastična vježba za cijelo tijelo, ali ne mogu reći da sam primjetio neke posebne benefite plivačke forme u planinama.
Sve u svemu, najbolji trening od svih je imati kontinuitet uspona i naravno najvažnije od svega, moraš to voljeti. Imati strast za nečim najbolji je dio svega. Tada se nećeš morati siliti na vježbu i pripremu te nikada nećeš osjetiti da treniraš kada se spremaš za nešto što ti ionako teče venama…