Ideja o pisanju bloga već se neko vrijeme pojavljuje u našim dnevnim razgovorima kao svojevrsna zbirka naših pustolovina; putovanja, planinarenja, trekanja, pedaliranja, veslanja i svih drugih aktivnosti o kojima smo ovisni i u kojima uživamo, ali naravno uvijek ostaje na priči te malo na napisanim tekstovima.
Sada kada smo odlučili to promijeniti i kada zaista nešto treba napisati, krenuti od mrtve točke, problem je otkuda krenuti i što je dobro za početak. Kako se predstaviti? Kakav će biti prvi dojam? Koje fotke staviti? Kako prikazati svoju strast kroz pisani tekst? Ovo zadnje je definitivno i najteže, ne kaže se uzalud da slika govori više od tisuću riječi.
Nakon tih milijun pitanja koja uglavnom vrtiš po glavi pa zaboraviš drugi dan i onda kreneš ispočetka – ne odlučiš ništa osim da je možda najbolje krenuti s nečime što je posljednje u sjećanju.
E pa to posljednje u sjećanju je ujedno i ono sa čime je sve krenulo – sudbina ili ne, prvi post odlučujem pisati ni manje ni više, o nedavnom usponu koji je ujedno bio i prvi naš alpski uspon prije više od desetljeća, s gotovo identičnim rezultatom i obratima koje je donio i prvi puta. OK, nije bilo ništa tako dramatično da ima „obrate“, ali svejedno je možda zanimljivo.
Nastojat ću ne iznositi suhoparne činjenice o dužinama, visinama, smjerovima i sličnim informacijama koje se mogu pronaći svugdje, jer ovo nije takav blog ili barem u ovome trenutku ne vidim da bi takav trebao biti, ali sigurno ću usput spomenuti neke od tehnikalija i usputnih uputa koje mogu biti korisne u slučaju planiranja ture.
Koja je to planina dobila tu čast biti naš prvi alpski izlet pred više od desetljeća, ali i trenutno posljednji na kojem smo bili pred 2 tjedna (8.2.2020.)? Možda najbolje je napisati da se radi o Julijskim alpama u susjednoj nam Sloveniji, a planina je Debeli vrh (2390 mnv), nalazi se u Bohinjskim gorama sjeverno od Bohinjskog jezera i moguće ga je dohvatiti sa više strana. Ipak, najčešće sa planine Blato (1147mnv) do koje vodi asfaltirana cestica iz mjesta Stara Fužina nedaleko od jezera. Inače je u potpunosti nedostupna u ovo doba godine, ali zbog zime kakva jest (ili nije), bila je prijevozna do kraja bez problema, što znači da uspon može početi!
Možda prije opisa puta nije loše spomenuti da nismo nešto posebno jako počeli godinu, u smislu forme, jer je nismo nešto posebno jako ni završili; bilo je svakakvih tegoba, od zdravlja do slobodnog vremena i vremenskih neprilika, a iskustvo je pokazalo da je jedini način da ostaneš u formi za planine taj da redovito planinariš, što češće možeš.
Uzevši to u obzir, nismo si postavili visoke ciljeve (ili možda ipak jesmo), jer na kraju svega riječ je o 15-ak kilometara kružne ture s usponom i spustom (oko 1600 visinskih metara u svakom smjeru), plus ledeni uspon kroz šumski dio, priječenje po ledenoj strmini i kratka grapa za kraj…
Može se naslutiti da nismo bili spremni, ali od svega što smo odlučili gledavši vodiče, karte i uobičajene web stranice, prevagnula je moja želja za nečim zahtjevnijim, a ne njezina za nekom dužom šetnjom po snijegu, skupljanjem forme i fotkanjem vrhova (uz obavezno moje kukanje kako smo, dok gledamo druge koji se penju, to trebali biti mi).
S obzirom da nam je zima tek počela krećemo oboje s rezervom u želucima. Pravac je Blato – Planina v Lazu, a šuma nije nimalo jednostavna. Borimo se sa skliskim terenom odmah od starta, potpuno zaleđenim i bez snijega, ali i željom da održimo brzinu i tempo kako bismo što prije odagnali svaku sumnju hoćemo li danas dohvatiti vrh ili ne.
Griješimo u startu zbog nekoliko srušenih stabala koja nas usmjeravaju na drugu stranu te skrećemo prema Planini pri Jezeru. Ipak se vidi da godinama nismo bili tu; markacije izblijedile, šuma se porušila, sve je isto, ništa isto nije. Ne gubimo glavu, kratki pogled na kartu i vidimo da je kod koče na Planini pri Jezeru križanje i nakon nepunih sat vremena hvatamo pravac i hitamo prema odredištu uz obavezno slikanje iz doline našeg današnjeg cilja i okolnih vrhova Krede, Slatne i Ogradi. Kao i uvijek, prisutan je moj vječni entuzijazam kako trebamo možda jednom i popeti grapu između Krede i Slatne (planine koje s južne strane nimalo ne otkrivaju divlju stranu koju kriju sa sjeveroistoka), a da, naravno, još nismo ni krenuli s današnjim danom kako treba. Uobičajeni ja i uobičajeno njezino rolanje očima, pa opet uobičajeno ja „to ću ja kad budem išao sam ili kad ti budeš na putu“ (a na prste jedne ruke mogu nabrojati te uspone bez nje) i već smo oboje dobro raspoloženi!
Nepunih sat vremena od Koče na Planini pri Jezeru, stižemo do pastirskih kućica Planine v Lazu gdje nas čeka nevjerojatan pogled na golemu stijenu predvrha Debelog vrha te obližnje gore Ogradi.
Put nas vodi između, sunce je na vrhuncu, a snijeg prelazi iz mekog u onaj za koji se bez dereza ne može naprijed. Stavljamo dereze, uskoro i štapove zamjenjujemo cepinima, uspinjemo se i uspinjemo, a već se osjeća zimski uspon, ali i pad energije. Počinje vjetar na oko 2100 mnv i ledene plohe, a ulaskom u sjenu Debelog vrha otkriva se i nevjerojatan pogled u daljini: od Kanjavca prema Triglavu, Rjavini, Vernaru, Velikom draškom vrhu i Toscu do obližnjih Hribarica, Škednjovca, Mišelj vrha, Adama i Eve te Jezerskog stoga.
Dolazimo do doline za Debelim vrhom prilično potrošeni, vidi se da već tri mjeseca nismo bili u alpama, a po zimi još manje. Oblačimo se sa svime što imamo i planiram kako priječiti vrlo nezgodnu strminu do ulaska u grapu. Ona, već vidim, sumnja u svoju snagu i nakon početnih metara priječenja, prilikom dolaska na vrlo nezgodnu, strmu i sklisku ledenu padinu, donosi odluku da odsutaje te se sigurno vraća natrag, a ja nastavljam jer želim barem vidjeti ulaz u grapu. Na trenutke je zaista ledeno i moram biti maksimalno koncentriran, jedna noga, druga noga, udarac za udarcem cepinom u čisti led, sve do mjesta gdje hvatam dah i vidim ulaz u grapu.
Vidim da grapa nije ništa od čega treba strahovati. Računam da do vrha mogu, ali kako i sam osjetim pad energije, ne toliko brzo da me ona ne čeka dulje od sata i pritom se ne pretvori u ledenu sigu. Odlučujem i ja okrenuti se, fotkati ne mogu jer puše brutalan vjetar, a i treba se sigurno vratiti preko izrazito nezgodnog priječenja pa krećem što prije.
Savladavam priječenje natrag uz priličan napor i to prokleto razočaranje ne dohvaćanja vrha, svjestan da takve odluke moraš donositi, ako misliš biti živ još neko vrijeme. Uostalom nema te slasti uspona, ako vrh ne dohvatimo zajedno – pa čemu siliti.
Kratko razmjenjujemo razočaranje oko slabe forme i kako smo se trebali više spremati ili odabrati drugi vrh ili…što god si rekli, to prvo razočaranje ne možeš zaobići. Tješimo se fotkanjem čuda od prirode oko nas i, naravno, nagovaram da idemo barem na Predvrh – nije komplicirano tehnički, ali treba još snage (nagib je između 35-50 stupnjeva) – i tako krećemo na posljednji pokušaj, guramo, ali znamo da ne ide. Opet procjenjujem da ja idem, ali vidim da se ona muči i da je umorna i finalno odlučujemo – to je to za danas.
Fotkamo i po spustu – nemoguće je neprestano ne zastati i uživati u danu – a opet, nismo se popeli, k vragu – kako pobjeći od toga osjećaja?! U svakom slučaju, podosta smo iscrpljeni, kratko stajemo da se osvježimo datuljama i bademima te nastavljamo prema Planini v Lazu i smjeru iz kojeg smo inicijalno htjeli doći. Ponovno ledena šuma koja uzima vremena, živaca i snage kao da idemo na sami vrh još jednom, ali znamo da nas čeka topli auto, suha odjeća, posuda pašte s piletinom i špinatom i hladna piva pa je život lakši, s time u mislima. Dok smo došli do auta, rane su zacijelile, popet ćemo se drugi put, zadovoljni smo treningom i prekrasnim danom, život je ponovno lijep, sve je super i gdje ćemo idući vikend?!
Spomenuo sam pri početku da nam je ovo bio i prvi alpski uspon jednom davno, u nekim drugim godinama, imali smo sitnih dvadesetak godina, potpuno neopremljeni i neiskusni, uzeli smo par dana odmora u Bohinju i bockali prstom po karti tražeći ciljeve. Jedan od njih je bio Debeli vrh koji nas je na sličan način razočarao, ali bili smo svjesni tada da nemamo pojma, snage ni znanja da uopće pokušamo nešto takvo. Na kraju je to ispala jedna predivna šetnja po snijegu s neopisivim pogledima i osjećajem prema planinama koji, otkad nam se prvi put pojavio, ne nestaje!
U svakom slučaju, ne računajući jedan ljetni uspon na Debeli vrh odrađen negdje na pola vremenske linije od prvog i ovog posljednjeg, ostaje nam dug prema ovoj planini i vratit ćemo se sigurno opet!
