Ulazak u novu godinu baš i nije počeo prema planovima. Bolje je možda reći da niti kraj godine nije išao nekako po planu jer nas je gotovo dva mjeseca magle i ružnog vremena prikovalo unutar naša četiri zida, što je druga stvar koju ovakvi kao mi slabo podnose. Pitate se koja je onda prva? Prva je nastupila nedugo nakon ulaska u siječanj, a to je bila nekakva viroza koje se nikako nismo mogli riješiti.
Kada smo napokon pomislili da smo se izvukli, odlučismo se za izlet u Sloveniju. S obzirom na veliku količinu padalina i našu mizeriju od tjelesne spreme, morali smo pomno odabrati cilj – da nas ne pomete lavina i da postoji potencijal da se popnemo do vrha.
Izbor je pao na Dovšku Babu (1.891 m) u Karavankama. Baba je poznata turnim skijašima i svima koji krpljaju, a te je nedjelje bio najavljen savršen dan pa smo i mi odlučili vidjeti zašto je ovo jedan od posjećenijih vrhova zimi.
Polazište zimi
Krećemo od ranog jutra nakrcani do zuba, uključujući i nove krplje koje je tek valjalo isprobati. Jutarnja vožnja do sela Dovje nije dala naslutiti koliko će biti prekrasan dan, ali doručak u autu svakako jest. Bilo je znatno toplije nego smo se nadali, a pogled prema dolini Vrata već je otkrivao velikane Julijskih alpi, okupanih u diskretnom suncu koje je probijalo kroz rijetke oblake.
Zimi nije moguće nastaviti cestom prema Kepi i Dovškoj Babi pa parkiramo u samom mjestu (pored groblja) i krećemo nakon uobičajenih jutarnjih priprema i priča „što smo sve zaboravili“.
Staza je dobro označena i tu nema puno traženja, a ujedno slijedimo slabi trag turnih skija pa nema previše lutanja. Do otprilike 1000 metara nadmorske visine nema nekog ozbiljnijeg snijega, a zatim potpuno suprotno – ima ga više od metra. Vrijeme je da nabacimo i testiramo nove krplje.
Malo o krpljama
Nismo stručnjaci za krplje, niti ćemo to postati, a ako se ne varam jednom sam čak napisao da ih nikada nećemo ni kupiti 😅.
Bila je to notorna laž, dakako. Kao i za svu drugu opremu, pratim što se zbiva i u svijetu krpljanja, iako mi to nije neka posebno napeta aktivnost. Izbora je nevjerojatno mnogo, a cjenovnih razreda bezbroj. Nakon gomile surfanja, zaključujem da je najbolje držati se klasike pa odbacujem alternativu i počinjem gledati samo francuske TSL krplje.
Slijedi još gomila surfanja po francuskim blogovima i YouTube kanalima te zaključak da je bilo dosta surfanja i da je vrijeme da se potroše pare. Odluka je pala taman u vrijeme kada je u Iglu Športu u Sloveniji trajala fina akcija na neke modele. Glavnu dilemu sam imao između Hyperflex i Grip serije – prevladala je Grip na kraju, a navest ću i zašto.
Jedan od osnovnih razloga je cijena – fleksibilne krplje su skuplje te oko 300 eura po paru nije nešto što nas privuče na prvu. Da živimo u Kanadi ili skandinavskim zemljama, hajde, znam da bismo češće hodali u njima, ali ovako…budimo realni. Drugi razlog je moja skepsa prema fleksibilnoj plastici koja nema nikakvo racionalno pojašnjenje, osim da je to samo skepsa. Kada stavim to na stranu, za one koji si ih žele i mogu priuštiti, fleksibilne krplje su sigurno najbolje što se trenutačno nudi kada pričamo o krpljama za planinarenje.
S obzirom da sam od njih odustao, Grip serija se nametnula sama po sebi, a posebno model koji smo na kraju i kupili, 438 Up&Down Grip. Radi se o klasičnim krpljama s jednim jako korisnim dodatkom, a to je poseban položaj pete za spuštanje po nizbrdicama. Peta ovih krplji ima tri položaja: 1) hodanje po ravnom, 2) hodanje po uzbrdicama i 3) spuštanje. Da sad ne vadim crijeva ovoj temi, link na stranicu proizvođača je gore, kao i video, pa koga zanima neka pogleda.
Osim ovoga, bilo je važno da imaju kvalitetne vezove i dobar set šiljaka koje trebaju imati svake krplje s kojima mislite hodati po planinama. Nije na odmet spomenuti da TSL radi i čuva rezervne dijelove još deset godina nakon što neki model izađe iz proizvodnje pa i mogući kvarovi nisu nerješivi.
Sad kada smo to apsolvirali, vratimo se natrag na priču…dakle, stavljamo krplje i zabava može početi.
Uspon na Dovšku Babu
Znate one promotivne video uratke iz skijaških centara gdje sunce sija, ljudi krpljaju po snijegu od 20 cm i svi se nasmijano prošetavaju, dok ih dron veselo snima okružene moćnim planinama? E pa ovo nije taj dan!
Mi smo se mučili kao Isus, snijega ima do zuba, a kašalj nam nije dao disati. A kako bi nam užitak bio još i veći, dio staze nas je vodio kroz šumu koja je bila čisto priječenje i, ako je samo krpljanje bilo teško, priječenje u krpljama je bilo prokleto teško.
Možda smo samo bili nedovoljno zdravi pa je takva perspektiva, ali tako smo se osjećali. Nakon otprilike 3 sata ubijanja snijegom, počinjemo izlaziti iz šumskog pojasa i uskoro se spajamo na cestu, koja je je već dobro ugažena od skija i krplji. Kreću i prve gužve, a kako stvari postaju lakše, postajemo svjesniji prekrasnog dana oko nas. Mrtvi smo umorni i svi živi nas pretječu, ali nije da nas to previše prekida u našem kašljanju s povremenim hodanjem.
Kada smo napokon ispali do pastirske kuće na planini Dovška Rožca, mogli smo samo stati i diviti se pogledu. Opet, uz dobru dozu kašlja i vatru u plućima. Ovo je bio trenutak kada smo trebali reći – dosta je za danas, bolesni smo, nismo u formi i dalje ne ide. Umjesto toga, vidimo vrh u daljini (ili relativnoj blizini) i Danči ne dȃ da odustanemo. Uz već poznatu rečenicu „idemo još samo malo naprijed“ te „polako ćemo pa samo koliko još budemo mogli“ nastavljamo, tempom puža s upalom pluća.
Nekako nisam baš uvjeren da ćemo uspjeti, a ekipa koja je na vrhu mi izgleda užasno sitno i nikako da postanu veći 😄. Skinuli smo krplje za ovih završnih 200 metara visine jer je već prilično ugaženo i u načelu bi nam trebalo biti lakše bez njih, ali nije tako. Jedino što je lakše je kašalj, koji sada izlazi bez problema i više ne možemo napraviti korak bez da nam pluća eksplodiraju od muke. Možda ipak nismo trebali forsirati ovaj posljednji dio, ali gotovo je sad.
Na vrhu Dovške Babe
Nakon puno muke stižemo do vrha. Turnih skijaša i krpljara ima kao u priči i svi prilično uživamo u panoramama. Baba, srećom, nema veliki nagib – neki dijelovi grebena koji je spajaju s Hruškim vrhom već su bili pometeni do trave od nedavnih lavina. Uživamo koliko možemo s obzirom na stanje i lagano krećemo natrag, uz okidanje posljednjih fotki po putu.
Povratak u dolinu
Povratak odlučujemo odraditi po snježnoj cesti, jer nam priječenje one šume od jutros više nije ni na kraj pameti – iako smo napravili prtinu. Primjećujemo da nas krplje prilično ubrzavaju u povratku pa smo nemalo iznenađeni što nam je trebalo tisuću godina za cijeli pothvat. Dakle u konačnici je to bilo 8,45 sati za 14,5 km i cca 1300 metara uspona i toliko spusta. Tijela su nam mrtva, ali mi smo uvjereni da je sve bilo super – dan je kao izmišljen, a u alpama nismo bili mjesecima.
Ponedjeljak počinje s groznicama i temperaturom, kašljemo kao ludi i do srijede shvaćamo da imamo gripu. Sve nakon toga je u magli i još uvijek je tu. Ne znamo kad ćemo se u potpunosti oporaviti, ali nadamo se što prije jer smo stvarno loši pacijenti i dosta nam je ležanja…