Odmah na početku izjava o odricanju odgovornosti – ovo je moje, vrlo subjektivno razmišljanje i nije temelj za donošenje životnih odluka bez promišljanja 😅. Šalim se, naravno. Naime, ovo sigurno neće biti tekst koji će pojasniti nekome kako živjeti jer to nitko nikada nije napisao, niti će ikada napisati. No, kako i sam smatram da treba slušati i čitati različita životna iskustva i razmišljanja, odlučio sam napisati jedan osvrt iz svojeg kuta gledišta (možda me ubija ova situacija s koronom pa pišem gluposti, ne znam 😂).
Dječji problemi i uredski poslovi
Činjenica jest da se nikada nisam borio s viškom kilograma – barem ne kao neki ljudi, u razmjerima gdje to ozbiljno utječe na zdravlje i kvalitetu života općenito. No, kroz godine primjećujem neke vlastite navike koje su očito izrazito doprinijele takvom slijedu događanja. Još kao dijete imao sam dva velika problema. Barem ako pitate moje roditelje, to su bili problemi 😁.
Prvi je bio što sam neprestano trčao, penjao se, skakao, ponovno se penjao, vozio bicikl, igrao nogomet, košarku…vrijeme i godišnje doba nisu bili važni, bilo je važno biti u pokretu. A drugi problem bio je to što nisam volio jesti! Ne volim ni danas, ili barem tako volim reći za sebe, mada je to vrlo različito poimanje od onog iz rane mladosti.
Na prvu bi se reklo da danas ništa nije puno drugačije, ali jest. Radni tjedan od 8 sati dnevno utječe na mene kao i na sve ostale – postao sam običan, sjedeći čovjek, kao i većina koja radi bilo koji uredski posao. Da stvar bude gora, nakon takvog radnog dana osjećaš se umoran pa onda još sjediš ili ležiš i nakon posla. Sjedili mi u kafićima ili kod kuće, rezultat je isti – sjedimo!
Vremena usporedbe, trendova i krajnosti
Svatko tko me imalo poznaje reći će da sam jako aktivan i da ne razumije kako mi se to da. Nažalost, ja imam potpuno drugačiju sliku i neprestano sam pod pritiskom i potrebom da radim još nešto ekstra, jer sam sjedio cijeli dan. Što želim reći s ovime? Nije važno što drugi misle o tome koliko ste aktivni, nego koliko vi sami mislite i vidite da trebate i želite biti.
Smatram da je ovo izrazito bitno, posebice u današnje vrijeme nametanja svega i svačega što se kao „mora“ raditi jer je to trendi i u jednom trenutku je po svim news & lifestyle portalima.
Danas, ako za sebe ne kažete da trčite u slobodno vrijeme ili barem tri puta tjedno ne idete u teretanu, ispada da ne radite ništa. Isto tako postoji opozicija, kao i u svemu drugom u životu, gdje ista smatra da ne treba baš ništa raditi u slobodno vrijeme osim sjedenja, ležanja i općenito odmaranja i da je sve u redu 😅. Živimo u vremenima krajnosti.
I jedno i drugo su krajnosti uzrokovane trendovima, nažalost. Od čitavog cirkusa i korištenja tih demagogija zdravog života i što bi to uopće trebalo značiti, čini se da smo zaboravili pitati sami sebe što bismo voljeli raditi i koji je naš stvarni hobi ili strast. Ne da će to magično riješiti problem dnevnih aktivnosti, jer znamo da će neki za sebe reći da ne vole raditi ništa ili da jednostavno nemaju hobi, ali puno se krije i u tome.
Aktivan si koliko želiš i trebaš biti
U razgovoru s ljudima oko sebe primjećujem da tko god smatra da je manje aktivan od mene, ima neki sram ili suzdržanost oko vlastitih aktivnosti. Ljudi se gotovo ispričavaju i neugodno im je jer sam ja aktivniji od njih! Uvijek ponovim istu rečenicu, a to je da ne trebamo svi istu razinu aktivnosti i ne trebamo se uspoređivati s drugima.
Ima toliko aktivnijih ljudi od mene pa mi svejedno ne pada na pamet da se deprimiram jer ja, eto, nisam toliko aktivan. Šalim se malo, naravno, ali osjetim redovito nelagodu kada nekoga sretnem hodajući pa mi krenu isprike koliko je taj netko malo hodao danas. Ok, shvaćam da nije svatko za 10-15 km na dan, ali isto tako nisam ni ja za 30 km na dan pa nije da me to noću drži budnim 😅.
Isprobavanje novih stvari i aktivnosti
Želim reći da u životu moramo isprobavati puno novih stvari kako bismo našli ono što nam odgovara i na što naše tijelo (i psiha) dobro reagira. Nisam otkrio tajnu života i muči me što sam i dalje jednostavno lijen za neke stvari.
Recimo, želio bih više plivati, ali mi se ne da jer sam lijen 😂. Dok sam se pripremao za neku utrku, a nikada ne idem na utrke, plivao sam par puta tjedno samo zato jer sam morao. Najgore od svega mi je bio taj osjećaj da mi se to uopće ne da danas raditi. Svejedno, nakon plivanja na koje sam se doslovno natjerao, osjećao sam se kao na drogama – toliko mi je bilo dobro. Prema svemu sudeći, ni sami ne razumijemo koliko će nas neka aktivnost usrećiti sve dok je ne isprobamo. Inače, ovo ljeto nisam otplivao niti jedan kilometar pa toliko o tome 😁.
Danas za sebe mogu reći da obožavam planine. U svako doba godine nađem nešto specifično što volim raditi, ali penjanje po planinama mi je cjelogodišnja aktivnost. To ne znači da ne radim druge stvari, kao što su bicikliranje i SUPanje – oni su mi postali stalni dio repertoara. Također, najviše me tijekom radnog tjedna opusti šetnja od 10-15 km koja je odmor za dušu i tijelo.
2 bitne stvari za povećanje aktivnosti
I tu sada dolazimo do dvije možda najvažnije stvari do kojih sam došao nesvjesno.
Odvojene aktivnosti je sigurno prva – ono što radim preko vikenda ne mogu (ne želim) raditi preko tjedna i obratno. Ovo je zapravo nametnuto samo od sebe, jer preko tjedna nemam vremena za dugotrajne aktivnosti kao što je hodanje po planinama, ali isto tako i ne želim potrošiti vikend na šetnju po kvartu koju radim svaki dan.
Druga je samozavaravanje. Znate ono, danas sam hodao do posla i s posla tri kilometra pa ne moram ništa više raditi. Nema ništa loše u tome da na posao i s posla idemo pješke ili biciklom, dapače, ali moramo biti svjesni da tu muljamo sami sebe. Takva aktivnost nikada neće biti na nivou kao ona kada ste obukli tenisice i ugodnu, sportsku odjeću i pošteno se oznojili. Dakle, hodajmo i pedalirajmo do posla, ali nemojmo si prodavati fore da je to bilo dovoljno aktivnosti za taj dan. Ne zaboravite da ste danas sjedili 8+ sati i nikada to ubuduće ne zaboravljajte.
Strukturirane aktivnosti
Jasno je iz svega da ne volim strukturirane aktivnosti, što ne znači da ih smatram lošima. Čak bih rekao da je u današnje vrijeme jednostavnije voljeti strukturu, jer onda imate izdvojeno vrijeme za aktivnost i u tih sat-dva ćete napraviti sve što možete da izbijete cjelodnevno sjedenje iz sebe.
Nisam nikada išao u teretanu i sumnjam da ću krenuti, ali vidim kod ljudi koji idu da to redovito ima pozitivan efekt. Neki idu zbog zdravlja, neki jer vole takvu, strukturiranu aktivnost u zatvorenom prostoru, a neki zbog dobrog izgleda. No, čini mi se da motivacija uopće nije bitna, ako je rezultat zdraviji i sretniji život.
Isto tako neki vole škole trčanja, hodanja i štogod se već nudi kao organizirana aktivnost uz stručno vodstvo. Očito je dobra stvar u pitanju, jer čini se da grupne aktivnosti bolje utječu na osobnu motivaciju. U svakom slučaju, nije u redu reći da u današnje vrijeme nema dovoljno ponude na tržištu, a i sportska oprema nikada nije bila povoljnija i dostupnija. Svi uvjeti su tu, sada još samo treba krenuti 😊.
Motivacija je ključ svega
Tu počinje onaj najveći dio problema, a to je motivacija. Sve što sam napisao do sada možemo zgužvati i baciti, ako se ne možemo motivirati da se pokrenemo. Ima dobra izreka koja kaže da je najteže navući tenisice. Istina, to je najteže – jer kad ste ih navukli, znači da napokon izlazite iz kuće i radite nešto dobro za sebe. Kako se onda motivirati – pa tako da radiš ono što voliš raditi!
Moj primjer je da ja nisam trkač, ni cestovni ni trail ni mountain, ma jednostavno nisam trkač – ne volim to raditi. To me, naravno, nije spriječilo da se jedno vrijeme svako poslijepodne natjeram trčati. Koja je to muka bila, ne mogu ni opisati 😅. Sam sebi sam napravio pritisak da još moram i trčati – jer, kao, ne radim dovoljno drugih aktivnosti. I tako ja svaki dan s grčem u želucu idem trčati, dok nakon mjesec dana kakvog-takvog kontinuiteta ne odustanem.
Naravno da sam odustao, jer ja uopće ne volim trčati! Trčanje mi stvara stres, prvo psihički pa onda i fizički. Dogodi mi se i dan-danas da razmišljam kako bih trebao početi trčati (čisto radi još bolje forme, itd.), ali sada si brzo kažem – a zašto, kada to ne voliš?!
Sada, primjerice, odem hodati malo duže relacije i malo trčim dijelove koji mi se trče, a hodam koji mi se hodaju. I što je loše u tome? Ništa, baš me briga, vratim se s takve aktivnosti sretan, a ne jadan kao dok sam pokušavao trčati 😂. Svatko bi trebao za sebe naći takvu aktivnost, koju voli raditi, a samim time će i motivacija za nju već postojati i rijetko će opadati.
Postepeno dizanje forme
Druga još gora stvar je što je to recept za ozljedu, a to znači još par koraka unatrag od zdravijeg života. U današnje vrijeme svatko od nas poznaje nekoga tko se bori s viškom kilograma i onda čuješ da je počeo trčati. Ok, nisam certificirani trener niti nutricionist, ali nije li bolje krenuti od manjih stvari pa za početak regulirati unos hrane i početi hodati određenu udaljenost svaki dan.
Bilo je godina kada smo supruga i ja zbog životnih okolnosti u potpunosti ispali iz forme. Da bismo se brzo vratili u formu znali bismo udariti u najjače brdo koje poznajemo, jer to će nas odmah vratiti. Neće, i ne da nas nije vratilo, nego nas je unazadilo – toliko bismo se izmorili da bi nam trebalo pet dana da dođemo na sebe.
Dakle nije ključ krenuti kao da nas vrag goni, ključ je u postepenom podizanju aktivnosti pa time i forme. I naravno, najvažnije je pritom uživati i ne raditi aktivnosti koje ne volimo. Mislim da se uvijek treba zapitati što bismo željeli raditi i hoće li nam to donijeti rezultate koje želimo.
Djeca su odlična motivacija
Treća vrsta aktivnosti i motivacije su djeca. Mi još nemamo djece, ali nema šanse da nećemo koristiti dječju aktivnost i radoznalost da bismo se pokrenuli, jednog dana kad ih budemo imali. Ne zaboravimo da djeca nemaju kočnice kao mi pa da stalno nešto moraju obaviti – zašto ne iskoristiti tu crtu i za vlastito poboljšanje. Trčanje za djecom sigurno nije kao ovo moje trčanje 😊, a pokušaji iscrpljivanja djece da mogu ranije u krevet može i na nas utjecati samo pozitivno!
Ne zaboravimo i prehranu
Dotaknuo sam se prehrane, mada kažem, nisam nikakav stručnjak. Ono u čemu jesam stručnjak je kako posjesti veliku čokoladu dnevno, zašto su pizza i pašta najbolja hrana ikad, može li kruh biti desert i zašto voda nije bolja od piva 😂.
Kao i svatko drugi, i ja se mučim s nezdravom prehranom. Primjerice, nekada nije bilo dana da samostalno nisam pojeo barem 200 grama čokolade. Pivo nakon posla bila je normalna stvar, a pašte i pizzu mogu jesti u bilo koje doba dana ili noći. A tek kruh! Kruh uz svaki obrok (pa i uz krumpir ili paštu), a nekada i samo kruh bez ičega, iz čistog zadovoljstva. Sreća moja je da, (uza sve ovo) nisam nikada volio masno, jer bih do sada vjerojatno bio mrtav od ovakve prehrane ili barem s nizom bolesti krvožilnog sustava.
Prehrana je jako važna. Ono što jedemo utječe na naš organizam u puno aspekata, ali važno je i koliko često jedemo i kako to spremamo. U ovoj priči neću trošiti puno riječi na teme o prehrani i što jesti (planiramo posebnu priču o tome, iz naših iskustava i perspektive), ali mislim da je bitno spomenuti da kao i u svemu u životu i u prehrani treba biti umjeren. Danas je hrana izrazito lako dostupna, a ona koja nije dobra za nas je još i prilično povoljna.
Zabluda u koju smo mi upali (i prilično dugo u njoj živjeli) je ta da možemo jesti što god želimo jer smo jako aktivni. Da, možda je to bilo tako u dvadesetim godinama, ali u tridesetima nikako. Metabolizam čovjeka neprestano se mijenja i to tako da uglavnom usporava. Usporavanjem metabolizma sporije procesuiramo hranu i eto masti po tijelu gdje nam najmanje treba, a krvožilni sustav da ne spominjem.
Pozitivno je što danas ipak postoji kultura osvješćivanja o zdravom načinu prehrane i ipak još uvijek postoji opće mišljenje da treba voditi računa o zdravoj prehrani. Nažalost, pretilost je toliki problem u svijetu, kao i kod nas, da se očito gube neke osnove po ovim pitanjima, ali kao što sam ranije napisao – pokušajmo prvo gledati sebe, a ne druge.
I za kraj…
Mislim da vam je sad već jasan odgovor na ono pitanje iz naslova. Postoji li univerzalni recept za zdrav život? Jasno da ne postoji. Može li vam itko dati konačan odgovor na pitanje što raditi i koliko? Ne može, to samo vi možete procijeniti za sebe, isprobati više toga i vidjeti u čemu se pronalazite.
Pokušajmo u sebi naći motivaciju za zdrav život. Ne uspoređujmo se s drugima i pokušajmo naći one aktivnosti koje nas čine sretnima. Tako ćemo ipak naći manje opravdanja, jer nećemo moći reći da i drugi nisu nešto aktivni pa ne moram biti ni ja. Budimo aktivni i radimo stvari koje volimo, jer život je zaista prekratak da prođe kraj nas…
A sada idem nešto raditi, previše sam sjedio dok sam ovo pisao 😁.