Najradije bih počeo ovu blog priču s vuhuhuuu, ali to jednostavno ne bi bilo fer. Ne bi bilo fer, jer je iza mene (nas) šest jako dugih mjeseci konstantnog vježbanja i strpljenja 😊.

San o planini

Negdje oko četiri mjeseca od operacije počeli smo se lagano vraćati u planine. Nije to ništa spektakularno, naravno, ali iza nas su Snježnik, Risnjak, Guslica, Obruč, Vojak, Veliki Rajinac, Šatorina te mnoge pješačke i planinarske dionice u okolici Rijeke i Gorskog kotara.

Moram biti iskren i reći da mi ništa od navedenog nije bilo lagano niti jednostavno, osim pronaći motivaciju da baš svaki dan hodam i trudim se što više mogu. Jedini motiv, osim povratka u normalan život, mi je povratak u planine pa ni na najteže dane, one potpunog fizičkog i psihičkog umora, nisam našao razlog da mi dan prođe ležeći na kauču.

Istina je, zapravo, da sam svakih pet do sedam dana morao uzeti po dan odmora. No, njega bih nastojao provesti na moru pa da barem plivajući odradim nešto da si smirim savjest i zaključim kako mi dan nije propao 😁.

Svjestan sam da je takav način razmišljanja u najmanju ruku neobičan, ali isto tako smatram da me doveo do toga da (samo) šest mjeseci nakon teške nesreće i vrlo zahtjevne operacije mogu ponovno „skakutati“ po brdima i sanjati planine.

Jutarnja tuga i žalost

Igrom slučaja ili ne, ovaj vikend odabrali smo Grobničke alpe kao testni poligon, da vidimo u kakvom sam stanju i koliko mogu pogurati. Ipak se tu osjećamo kao kod kuće i dobro poznajemo gotovo svaki kutak pa možemo unaprijed znati što nas očekuje. Jednako tako, mogli smo i odrediti težinu uspona pa da okvirno znamo kako stojimo nakon svih ovih mjeseci – mjeseci koji nisu bili jednostavni niti za jedno od nas.

Odlučujemo se na naš najdraži vrh, a to je Crni vrh. Krećemo od mosta u Podkilavcu, za što imamo i GPS trag, a plan je dodatno nastaviti s Crnog vrha na Grleš pa na Sljeme te napraviti povratak preko vrha Vidalj na stazu Čeka (što nije prema ovom, starijem GPS tragu).

Prilično sparno jutro započinjem vrlo razočaravajuće, jer se već nakon sat vremena hoda osjećam kao da ću puknuti od sparine i umora. A uzeo sam jučer cijeli dan odmora, periodički kunjajući na kauču kroz dan 😅. Naime, prije tog dana odmora u petak, shvatio sam da već devet dana zaredom hodam od 12 do 15 km dnevno i da sam nakupio strašno puno umora, a da nisam bio ni svjestan.

No, takvi kakvi jesmo, nakon kratke pauze po usponu na Kripanjsku cestu, nastavljamo dalje, koristeći dio koji hodamo po Kripanjskoj cesti za odmor bez stajanja. Kako dolazimo u malo hladnije krajeve, svjesni smo da će s popuštanjem sparine popustiti i umor.

Uspon na Crni vrh

Dolaskom na križanje, odnosno na skretanje za uspon na Crni vrh, u glavi si zadajem cilj da napisanih 1 sat i 15 minuta uspona po grebenu pretvorim u sat vremena. Iako sam se osjećao dosta nezgrapno i smotano, jer mi motorika i dalje nije na visini (što zbog ozljede, što zbog gubitka rutine), dolazimo na vrh za vrlo dobrih 40 minuta. Čak bih rekao i neočekivanih, no činjenica je da me hladniji zrak i malo akcije po stijenama odmah oraspoložilo pa nisam niti razmišljao o problemima koje imam.

Dan je siv, oblačan i težak od sparine. Na vrhu ne gubimo vrijeme, kratko se osvježavamo vodom i nastavljamo po grebenu do križanja (lijevo) za Gornik i Grleš. Skretanje za Gornik planski propuštamo te se spuštamo do šumske ceste koja spaja Hahliće i Platak, a zatim skrećemo (desno) kraj vrlo dobre oznake za Grleš.

Po putu uživamo u prekrasnoj, mladoj jeseni i potpunom nedostatku ljudi. Samo rika jelena, koji se nalaze u ljubavnom zanosu, povremeno prekida tišinu prirode. Ne, nisam postao pjesnik ležeći polomljen, nego je zaista bilo tako 😁.

Grleš, Sljeme i Vidalj

Niti Grleš niti Sljeme nisu vrhovi s nekim pogledom, šumski su. Preko Grleša, nakon kratkog fotkanja, samo prolazimo, dok na Sljemenu radimo prvu pauzu za okrjepu, uz rakiju, kekse i jabuke. Prilično sam umoran, ali ipak se vidi da se razvila određena izdržljivost, koja mi je od svega najviše nedostajala svo ovo vrijeme.

Spust od Sljemena do spajanja za Vidalj je vrlo jednoličan i jednostavan pa se uspijevam odmoriti putem, prije konačnog (ali kratkog) uspona. Okrećući se unatrag, kao i uvijek, pogledom tražimo gdje smo bili danas. I moram priznati da me obuzima osjećaj zadovoljstva, jer se čini zaista daleko, s puno uzbrdica i nizbrdica koje sam morao odgurati.

Umor, pivo i zadovoljstvo

Dolaskom do auta vidimo da su konačne brojke sasvim pristojne: nešto više od 22 kilometra, oko 1450 metara uspona i isto toliko spusta, u gotovo sedam sati.

Umorni kao psi, ali i prilično zadovoljni, otvaramo pivicu dok sjedimo na bunkeru auta i napokon počinjemo ozbiljnije razgovarati o ponavljanju nekog nam poznatog i jednostavnijeg uspona u Alpama. Čisto za dušu.

Čini se da se stvari svojim tempom vraćaju na staro, iako je još dalek put ispred mene – još uvijek sam osjetljiv na teške i dugotrajne uspone koje jednostavno ne bih podnio. Također, ne želim ni blesavo riskirati nekakvo padanje, jer ipak je potrebna godina dana da kosti u potpunosti zacijele. Ali opet, planine zovu, dio su mene i tom zovu teško je odoljeti 😊.

No, pustimo te ozbiljne priče za neke druge prilike. Čini se da ponovno možemo razmišljati o stvarnim planinama, a ne kao do sada, planirati neku nejasnu budućnost u nepredvidljivom vremenu. Ako nas posluži vrijeme i dozvole obaveze, možda već nakon idućeg vikenda stigne nova priča o nekom izletu – jer mislim da smo već svima dojadili s našim filozofijama i pričama o opremi 😂.