Nakon prošlog vikenda mučenja u Kamniško-Savinjskim alpama pitali smo se trebamo li ovaj put napraviti nešto lakše ili ćemo forsirati pa kud puklo…
Pa, kod nas to i nije neko pitanje, svi znamo da ćemo forsirati.
Brezpotje za Kukovu špicu
Već neko vrijeme natežem da skoknemo na Kukovu špicu (2427m), ali nekako nisam želio po ljeti kada gotovo posvuda vladaju gužve. Jesen se pokazala kao pravo doba, ali da smo znali da će Danči imati jedan zaista loš dan, sumnjam da bismo se odlučili za nepregledne sipare podno ovog prekrasnog vrha.
Loša subotnja prognoza nam premješta izlet na nedjelju, a subotnje jutro kratimo šetnjom uz rijeku Kupu, nedaleko Broda na Kupi. Čitav dan bilo je jasno da bolja polovica našeg duo fantasticus ima loš dan za aktivnost pa odlučujemo krenuti navečer i odspavati u hostelu u mjestu Lesce.
Nekako sam se nadao da će se gospođa od jutra osjećati bolje, ali jednako tako znao sam da idemo kako god – jer i kada imamo najlošije dane, rijetko kada odustajemo samo tako, bez ispaljenog metka. Sjetimo se samo ovoljetnog forsiranja na usponu na Križ i Stenar i dobit ćete dojam kakve smo tvrdoglave mazge oboje.
Polazak s parkinga
Oko 7 sati pristižemo na parking pod plazom Veliki Črlovec, koji je sada uredno označen za parkiranje. To znači da nećete pokupiti kaznu kao što biste to inače, ako u dolini Vrata parkirate na divlje. Već je dupkom pun, ali taman je ostalo jedno mjesto za nas. Dok doručkujemo, uživamo u dizanju dana i pogledima na vrhove planina, gotovo crvene od jutarnjeg sunca.
Ova staza inače nije označena (brezpotje je), ali je dobro vidljiva čitavim putem. Doista su dobri opisi na hribi.net pa neću gubiti vrijeme na tehnikalije opisa puta. To nas, naravno, ne sprječava da u nepažnji pogrešno skrenemo i izgubimo 20 minuta, ali kako smo ionako spori, što je 20 minuta u cijelom danu dvaju sporih puževa.
Plaz Veliki Črlovec
Po povratku na pravac kretanja, prvi omanji izazov je priječenje plaza Veliki Črlovec. Ok, to zapravo i nije izazov, samo treba biti oprezan. Ovdje kreću i pravi jesenski pogledi sa zlatnim arišima, iako moram priznati da su društvene mreže uništile šarm ovog prekrasnog stabla jer je doslovno svaka slika koju vidite u ovo doba godine zlati macesen, kako to kažu naši sjeverni susjedi.
Kreću problemi kod Danči
Malo kasnije, na početnom dijelu uspona po siparu, Danči počinje s prvim problemima. Kaže da se osjeća kao govno, mada sam to i sam zaključio kad sam vidio koliko joj vremena treba u odnosu na inače. Dobro se poznajemo nakon svih ovih godina zajedno i odmah znamo kad imamo problema i kada je jednostavno takav dan, neovisno od forme u kojoj se nalazimo.
Pri spajanju na ogroman sipar, koji vodi sve do sedla Čez Gulce, pauze postaju preduge i ne napreduje više od dva koraka u par minuta. Ne izgleda mi da ćemo negdje stići ovim tempom, a malo se i brinem za povratak, pa je nagovaram da odustanemo jer jednostavno ima loš dan i to je to.
Nakon kraće prepirke nastavljamo dalje, i kao i uvijek – kada proradi inat, prorade i noge. Zapravo, kada nam se oboma spomene odustajanje, krenemo u rat sa samima sobom i uvijek izvučemo sve što imamo (i više), samo da sami sebi ne moramo priznati poraz. Užasna je to crta u mnogim aspektima života, ali u planinama zbilja dođe super. Nevjerojatno je što čovjek može sa svojim tijelom, ako se zarati s vlastitim umom!
Na vrhu Kukove špice
Podosta vremena trošimo na fotkanje i poglede oko sebe, ali kako nema neke gužve, nije greda. Uspon sa sedla je možda najzahtjevniji dio puta, no nije neka posebna drama. Duži dio uspona je iza nas, a sad samo treba dovoljno pažnje da izguramo uspon do kraja. Pogled prema Škrnatarnici i famoznom Amfiteatru je zaista jedinstven pa se svako malo okrećemo da uživamo u čudima ovih planina.
Do vrha smo potrošili nemala četiri i pol sata, mada mislim da je realno vrijeme oko 3 do 3 i pol sata (da smo svi bili svoji, kao inače). Na vrhu nas je samo četvero pa uživamo u čudesnom danu i nekakvom spokoju koji vlada. Možda najviše zbog toga jer sam bio uvjeren da nećemo uspjeti s tegobama koje smo imali pa na kraju ipak ovako.
Dosta vremena trošimo na odmor, ali je nužan. Pozitivna strana toga je da smo se na vrhu nauživali visina i planina za cijeli radni tjedan koji slijedi. Povratak prolazi u dobrom tonu, za razliku od uspona. Sipar, koji je bio grozan za uspon, postaje pjesma za spust pa brzo napredujemo. Po spustu fotkamo jednu divokozu, čisto da ne bi bilo da nismo ništa vidjeli u ovom carstvu kamena, a nešto niže hvatamo poslijepodnevno sunce i prekrasne jesenske vizure.
Za kraj
Završavamo s 11.5 km dužine, 1685 metara uspona i 8 sati hodanja (uključujući pauze). Uspon na ovaj vrh nije nikakav bauk, ali možda i nije dobar početak za one koji se prvi puta susreću s brezpotjima. Sipar je zaista zahtjevan za uspon, a finalni dio puta je mrvicu prozračan za one koji imaju problema sa visinom. I upravo zato što se radi o brezpotju, kao i inače kada pišemo o izletima po nemarkiranim putevima, svoj GPS trag nećemo objaviti.
U svakom slučaju, ovo je prekrasna tura koju valja napraviti barem jednom u životu. S obzirom da priču pišemo sa zakašnjenjem, možemo zaključiti da vikend nakon ova dva odmaramo zahvaljujući slabom vremenu, ali nikad ne znamo što nas čeka nakon toga…