U trenutku objave ove priče, dugujemo još dvije, o izletima koji su uslijedili nakon ovoga. Napokon smo se ulovili tipkovnice, pa krenimo redom.
Nakon poduže pauze i ljetnog lutanja po francuskim i talijanskim Alpama došlo je vrijeme da se vratimo u realnost. Nismo imali kvalitetan izlet kroz cijeli rujan i malo je reći da baš i nismo u nekakvom vrhuncu forme.
Odlučujemo subotu 8.10.2022. provesti u Kamniško-Savinjskim alpama, usponom na Skutu pa zatim na Dolgi Hrbet i Grintovec. Da budemo potpuno iskreni, isplanirali smo neizvedivo, s obzirom da nismo ozbiljnije hodali (a kamoli planinarili) zadnjih 5-6 tjedana.
Put do doma u Kamniškoj Bistrici
Prije nego što smo i krenuli, nekako je bilo u zraku da će nam danas dan proći drugačije od planiranog. Nismo imali posebnu volju za spavanjem u autu i kretanjem u petak poslijepodne pa odlučujemo rano leći i još ranije se dignuti za put, računajući da nam ne treba previše vožnje do ishodišta (kod doma u Kamniškoj Bistrici).
Nakon pospane vožnje kroz maglu, pronalazimo parking malo iznad doma te srećemo Riječane koji imaju slične planove i jutarnji optimizam, kao i nas dvoje. Dolina nije u magli, za razliku od puta kojim smo se dovezli, i već se nazire prekrasan dan ispred nas.
Kroz Žmavčarje do bivka pod Skutom
Možda malo i kasnimo jer je već blizu 8 sati, ali računamo da će biti nešto dinamita u nogama – nije moguće da nam je nestalo baš sve što imamo. Nakon doručka, izvedenog s vrlo slabim apetitom, krećemo put Žmavčarja i prve dionice nemarkiranog puta do bivka pod Skutom. Jutro je prekrasno, a mi smo kilavi. No, kako nema baš nikoga po putu, ne smetamo nikome sa svojim vucaranjem po, uvijek zanimljivoj, stazi do bivka.
Iskreno, očekivali smo i veće gužve jer ovaj bivak je, iz samo nama neznanog razloga, strašno popularan na društvenim mrežama – i to toliko da ljudi naprave izlet samo do bivka. Nismo opterećeni osvajanjem vrhova, ali zaista ne vidimo kakvu motivaciju bismo mogli imati da dođemo podno prekrasnih planina i da se barem ne pokušamo popeti na neku od njih. No dobro, to smo mi, a nikako ne želimo osuđivati ničiji pristup i razmišljanja pa ako nekoga to veseli, sretno mu bilo.
Kako strmina ne popušta, nakon otprilike dva i pol sata, dolazimo sitno podno bivka i radimo prvu pauzu da nešto ubacimo u kljun. Rekli bismo da se može i brže doći do ovog dijela, ali jesmo li spomenuli da smo posljednjih mjesec dana banana? Uživamo u toplom i sunčanom danu, iako moramo priznati da je za ovo doba godine ipak malo prevruće. Nismo fanovi smrzavanja guzica u brdima, ali ipak volimo kada je dovoljno hladno da ti ne pada na pamet stati i odmarati.
Promjena plana
Ne gubimo previše vremena do bivka, ali shvaćamo da današnji plan možemo zaboraviti i stignemo „samo“ na Skutu. Dok smo se vucarali oko bivka, tražeći najkraći put za spojiti se na markiranu stazu, razmišljamo što dalje. Kako su kod nas planovi čvrsti poput maslačka na vjetru, okrećemo ploču i odlučujemo da ćemo skočiti na četiri Rinke: Malu (2289m), Štajersku (2374m), Korošku (2433m) i Kranjsku (2453m).
Nekako nismo željeli „samo“ na Skutu jer smo kockasti i voljeli bismo odraditi zacrtano, onda kada budemo fizički spremniji nego danas. Iskreno, sada kada pogledamo unatrag, čak bismo rekli da smo bili u stanju odraditi i prvi plan, ali u tom trenutku osjećali smo se, u najmanju ruku, kao znate već što. Promjena plana vjerojatno je bila dobra odluka.
I ovako smo se rastavili na proste faktore i svaki put nam bude jasno koliko je kontinuitet važan, ako misliš biti snažan i brz u planinama. To je igra bez granica: kada si u najboljoj formi, uvijek nađeš planine koje će ti pokazati da moraš biti jači; kada si u lošoj formi, najmanji problem je pronaći planinu koja će te razbiti na dijelove. Vjerojatno zato svi i uživamo u tome – često imaš osjećaj da si blizu, ali nikada nemaš osjećaj da si napravio sve. Uvijek postoji teži smjer, duža staza, lošije vrijeme, usran dan…
Na četiri Rinke
Dakle, od bivka se spajamo na markiranu stazu koja priječi između Kokrskog sedla i Turske gore te brzo hvatamo križanje za Rinke. Prva po redu je Mala Rinka, s koje puca fantastičan pogled na Tursku goru, Branu, Planjavu i Ojstricu. Put do nje je krajnje jednostavan i tu se nema puno za napisati. Zimi treba paziti na vrlo rupav teren pa pokušavamo zapamtiti posebno loše dijelove, za potrebe zimskog izletovanja u ovim krajevima.
Ne gubimo previše vremena na vrhu te brzo nastavljamo prema Štajerskoj Rinki. Niti ovdje nećete pronaći posebne izazove, ali postaje sve ljepše. Pogledi ostaju veličanstveni, ali mi smo već prilično umorni. Neka vas to ne zavara – uspon je zapravo jednostavan i nezahtjevan, ali smo mi slabi.
Ne treba nam još puno za uspon na Korošku Rinku te nakon nje na Kranjsku Rinku, čiji pristupi traže mrvicu opreza na dva mala detalja, zbog strmog sipara i vrlo trusnog područja kojim vode staze na ove vrhove.
Prva po redu nam je Koroška i, uz nešto sitno opreza, brzo smo gore. Tu radimo prvi duži odmor jer su pogledi fantastični, a mi smo već pomalo pukli od umora. Vrijeme je i da nešto ozbiljno pojedemo. Na vrhu je samo troje Slovenaca pa imamo sreće i dovoljno mira da zajedno sa žutokljunim galicama uživamo u pogledima i Dančinoj savijači od sira.
Gledamo prema Skuti i ne fali nam gužva koja gore vlada. Nakon što smo se sabrali, nastavljamo prema Kranjskoj Rinki na kojoj (kratko, ali slatko) uživamo u navlačenju oblaka na okolne vrhove. Moramo priznati da nam panorama Brane, Kamniškog sedla i Planjave postaje jedna od najljepših, s koje god strane gledamo. Prekrasne su ove alpe – iako male, zaista su prekrasne.
Usput se pitamo što smo si točno skratili s promjenom plana, jer smo već nabili dobru kilometražu i kriminalnu visinsku razliku s ovim hodanjem gore-dolje, ali dobro, tako je to kod nas. Iako smo umorni i dalje razmišljamo imamo li herca potegnuti natrag preko Turske gore pa do Kamniškog sedla ili pak krenuti na drugu stranu pa se spojiti na Kokrsko sedlo.
Navlači se dosta gusta naoblaka, a baterije su nam na rezervi, pa donosimo razumnu odluku vratiti se po putu dolaska. Iako se uvijek trudimo potegnuti kružne ture, jednostavno smo se potrošili i od toga ne možeš pobjeći.
Spust do auta
Po povratku vlada prava gužva za noćenje u bivku pod Skutom i ponovno se pitamo koji klinac se događa. Nabrojali smo samo po našem smjeru 18-ero ljudi, dok u bivku ima mjesta za desetak, i to ako su bliski prijatelji. Vjerojatno će nekima biti vrijeme da prvi puta spavaju pod otvorenim nebom, mada ovako na prvu bismo rekli da nisu spremni ni na spavanje u bivku, a kamoli što drugo. No dobro, sve je to iskustvo, možda kada drugi put budu tražili ideje za izlet, odluče nešto smislenije.
Kukajući po spustu od bolnih mišića i stopala, relativno brzo dolazimo do auta – drvenih nogu i ozarenih lica. Još jedan prekrasan dan u planinama je iza nas. Konačne brojke kažu 10 sati hoda (što treba uzeti s rezervom, jer smo sjedili više nego ikad), 16 kilometara dužine i prilično napornih 2250 metara uspona i toliko spusta, a naš GPS trag možete preuzeti OVDJE. Bio je to jedan zaista dobar dan i dobar trening za povratak u tračnice. Ako potraje ovako lijepo i toplo vrijeme, već sljedeći vikend čekaju nas nove staze i planine…