Drugi dio našeg godišnjeg odmora odlučili smo provesti u talijanskom Suldenu (na talijanskom je naziv Solda) blizu Švicarske i relativno blizu austrijske granice. Koristimo naziv na njemačkom jer je ovdje njemački jezik broj jedan – iako je sve dvojezično, nemamo osjećaj da smo u Italiji gotovo ni po čemu, kao i u većini Südtirola .
Stižemo relativno kasno poslijepodne, nakon poprilično sati čekanja na prolaz kroz tunel Mont Blanc (gdje vladaju nesmiljene gužve u oba pravca). Kako je check in u apartman bio do 19h, a recepcija nakon toga ne radi, možemo reći da trenutačno poštara čekamo sa strepnjom, jer očekujemo ponešto kazni za prebrzu vožnju.
Nažalost, nismo imali vremena za naše uobičajeno prenemaganje po putu i stajanje na svakom lijepom mjestu koje vidimo. To znači da smo si jezero Como pustili za neki drugi put (zaista izgleda čudesno – barem s velike udaljenosti s ceste), Bormio također (koje nije veliko mjesto, ali se nalazi na lijepoj poziciji) i švicarski dio ceste Passo dello Stelvio (koji bismo voljeli vidjeti ili se barem provozati njome). Passo smo taj dan projurili s obje strane po Italiji, ali smo na zadnji dan odmora odlučili doći opet jer u ovoj žurbi nismo ništa uspjeli vidjeti.
Smješteni smo podno samog Ortlera (3.905 m), u Alpina Residence apartmanima, pa je zaista lijepo svakog jutra pogledati kroz prozor i vidjeti kakvo je vrijeme na tim visinama – a vrijeme je bilo super sve dane koje smo proveli ovdje. Čini se da je to neka kompenzacija za kišni Chamonix (blog priča), i bili smo jako sretni da je bilo tako.
Što se tiče samog mjesta, ima puno žičara i skijaških staza. No, za razliku od uglavnom devastirane prirode na takvim lokacijama, ovdje je sve još uvijek vrlo lijepo i očuvano. Žičare su iznimno tihe, šume ariša i bora prekrasno zelene, a kreje lete u izobilju (kao kod nas šojke) i jednako su glasne. Nadmorska visina je oko 1800 metara, što znači vrlo svježe noći i dobro spavanje. Svi uvjeti su bili tu pa smo mogli krenuti s planiranjem. Ok, možda nisu svi uvjeti jer dolazimo mrtvi umorni iz Chamonixa, a duga vožnja nije bila prilika za odmor, no što je tu je.
1. dan: Hinteres Schöneck / Dossobello di Dentro
Za prvi dan odlučujemo lagano do vrha Hinteres Schöneck / Dossobello di Dentro (3.128 m). Jako smo umorni, ali mislimo da ovakvo nešto možemo odraditi.
Inače, kao i u Chamonixu, odlučili smo ne koristiti auto i na sve izlete kretati iz mjesta, što i nije neki zadatak jer je lijepih planina u okolici koliko ti srce želi. Pogledi na sve strane su fantastični, a naročito na grozd vrhova od Königspitze/Gran Zebrù do Ortlera.
Unatoč velikim vrućinama, ledenjaci su još uvijek tu. Nisu ni blizu onome što su nekada bili, a to nam jasno pokazuju urezanim ledenjačkim morenama, sada suhim i sivim – kao što izgleda i budućnost ovog preostalog leda. Ambijent je pravi alpski – potoci, trava i krave – a oko nas uglavnom vrhovi preko 3000 metara, vrlo trusni i nesigurni za uspone.
Naš današnji izbor nema previše tehničkih dijelova, no ima ih tek toliko da nam bude zabavno. Pred sam vrh je obavezna kaciga, jer se sve raspada i frca na sve strane te, osim dva neaktivna odrona kamenja veličine veš mašine, nema ni nekih opasnijih dijelova.
Jutarnja gužva traje sve do doma Rifugio Serristori (2.721 m), što je i očekivano – staza je jednostavna, a pogledi te bacaju na guzicu kad god zastaneš da se malo diviš. Gužva prestaje kod doma, koji je većini konačna stanica, pa gotovo sami uživamo u usponu do vrha. Nije previše strmo, ali dobro je da je tako jer danas baš osjećamo gadan umor.
Poneka sajla po putu i oprezan prijelaz preko kamenih odrona ne iziskuju previše snage pa, nakon ukupno 3 sata i nešto sitno minuta, stižemo na vrh. Pogled je zaista odličan pa usput snimamo što bismo mogli narednih dana. Vrhova je bezbroj, a i Švica je blizu, no svjesni smo da nećemo imati previše vremena.
Udaljenosti su velike i potez do svakog vrha iziskuje barem 8-10 km dužine u jednom pravcu. No, danas se ne zamaramo time, uživamo u danu koji završavamo s 14 kilometara i 1200 metara uspona. Uživanciju u pivu na balkonu prekida samo zalazak sunca iza masivne stijene Ortlera, što znači da je vrijeme za povlačenje u špilju i traženje više nego potrebnog odmora u krevetu.
Naš GPX trag ovog izleta možete preuzeti OVDJE.
2. dan: Rifugio Città di Milano
S obzirom da nam je ozbiljno trebao odmor jer planinarimo bez prestanka već duže od 6 dana (ne računajući dan puta), danas odlučujemo do Rifugio Città di Milano (2.581 m) – lagana šetnja, čisto da nam se mišići ne ukoče ležeći cijeli dan.
Dan je ponovno prekrasan i ne preostaje drugo nego uživati i pržiti fotić na okolnu prirodu. Ovdje se zaista može doživjeti snaga ledenjaka izbliza pa nam tek sada postaje jasno koliko su veliki ledenjaci u okolici Chamonixa, s obzirom da imamo pravu priliku usporediti ih sa ovima ovdje.
Šetamo do doma te, nakon kratkog odmora kod doma, odlučujemo ne produžavati više dan i krenuti natrag. Silazimo po skijaškoj stazi napravljenoj usred doline izdubljene ledenjakom i osjećamo da nas sutra čeka nešto veliko – jer kada mi odustajemo od nasumičnog lutanja, znači da nam je jako stalo do onoga što nas čeka sutra.
Dan završavamo s prokleto dugih 15 kilometara i malo više od 900 metara uspona i pitamo se kakav je ovo dan za odmor uopće bio. Tugu i bolove utapamo u Forst pivu (kao i za vrijeme čitavog boravka ovdje), kraj čije tvornice ćemo se pokloniti i proći na putu prema Bolzanu u danu povratka.
S obzirom da nemamo puno dana ispred sebe, za treći dan planiramo neku veću grdosiju ovog kraja i odlučujemo se za Cima Vertana / Vertainspitze (3.545 m). Da budemo iskreni, za Ortler nismo bili spremni ni fizički ni psihički – tako da smo odlučili da ovaj vrh bude grande finale našeg alpskog godišnjeg odmora.
3. dan: Cima Vertana / Vertainspitze
Dižemo se rano ujutro i, unatoč bolnim tijelima, oboje smo jako motivirani uhvatiti današnji vrh. Vrijeme je odlično i ništa nam, realno, ne stoji na putu. Stazu smo prostudirali i znamo da nas čekaju dva zeznuta dijela: prvi će biti obilazak ledenjaka Rosimtal, a drugi posljednjih 150 metara uspona vrlo trusnog i strmog terena.
Na slikama sve izgleda ok, ali jedno su slike drugo je stvarnost. Krećemo pješke iz apartmana, unatoč obilju žičara kojima bismo mogli kratiti uspon. Manje-više svi koji nas čitaju i prate znaju da smo puristi i da korištenje žičara ne dolazi u obzir, osim u slučajevima krajnje nužde. Ne osuđujemo nikoga tko ih koristi, ali mi ne bismo mogli zaspati navečer da smo negdje za uspon „varali“ i koristili žičaru.
Prva trećina uspona prava je alpska idila te, kako po putu nema domova i skloništa, ovoga puta bez velikih gužvi po putu. Krave pasu, potoci žubore, svisci zvižde i trčkaraju okolo, a mi se pitamo kakva je situacija dalje.
Po putu gledamo mali vodopad za koji ćemo tek tijekom dana saznati koliko je zapravo velik, kada krene topljenje ledenjaka. Nakon okvirno dva sata, stižemo do famoznog ledenjaka Rosimtal (ili, bolje reći, do ledenjaka u nestajanju). Ovdje zaista počinju prvi izazovi, jer ispada da ledenjak zapravo ne možemo obići zbog strme ledenjačke morene, koja je nestabilnija od netom skuhanog pudinga, pa moramo hodati po rubu.
Taj rub zapravo i nije loš jer, iako je strm, zasut je zemljom i kamenjem koje je zaleđeno za površinu leda pa sve to pruža solidan grip. Pukotine uz rub su ogromne i, iako se radi o relativno malenom ledenjaku, dublje su od šest-sedam metara (po slobodnoj procjeni). Srećom, vrlo je kratak ovaj dio – mada smo se zapitali zašto je nekolicina domaćih već bila u povratku u ranim jutarnjim satima. Počeli smo se bojati topljenja po povratku, ali o tom potom – jurimo dalje.
Možda jurenje i nije pravi izraz jer smo umorni do te mjere da Danijelu počinju loviti grčevi u nozi i kaže kako se jedva vuče uzbrdo. Na moj ribolovni prijedlog želi li odmoriti i sačekati dok ja skoknem do vrha, s prijezirom odgovara „nema jebene šanse!“, što poprilično govori o današnjoj motiviranosti za doći na vrh.
Kratko odmaramo i regeneriramo se voćem i napitcima te nastavljamo dalje. Vrh vidimo izdaleka i izgleda kao pun sipara, što se sa sve bližim dolaskom pod vrh pretvara u stijene veličine od košarkaške lopte pa sve do omanjeg auta.
Nekoliko je ljudi na vrhu i već vidimo da neće biti neka gužva. Ovo je jedan od onih vrhova koji za kraj servira sranje pa tko misli do kraja, mora dobro stisnuti da sve to probavi i da ga dohvati. Nabacujemo kacige i posljednjih 150 metara uspona pickamo po vrlo živahnom terenu.
Jako smo zadovoljni što nema gužve jer da nam je netko iznad glava ovdje bi bilo ratno stanje, s obzirom da niti jedna stijena ne može ostati na miru kada je dotakneš. Držimo se krupnijih bouldera i napokon smo na vrhu.
Srećom, ovo je jedan od onih dana kada moraš imati ono nešto što je glavni razlog za uspjeh, a još češće za neuspjeh. Danas to definitivno imamo i prilično uživamo u tome dok spuštamo kosti na vrhu i odmaramo. Pogledi na sve strane su apsolutno fantastični, a ledenjaci sa svih strana daju poseban štimung.
Nema previše mjesta na vrhu, ali ima nas doslovno petero pa se svi smještamo u svoje rupe u stijenama i uživamo. Vrh je zaista prekrasan i nakon nemalih 1800 metara uspona i oko 8 kilometara shvaćaš da ima taman zanimljivih dijelova da nekako sve bude potpuno.
Prešutnim dogovorom krećemo s vrha u razmacima od 15 minuta, kako ne bismo jedni drugima po glavama sipali rafale stijena, i počinjemo razmišljati o ledenjaku. Relativno brzo stižemo do njega pa prije spusta jedemo da vratimo malo snage, koliko je to moguće. Već po pogledu na ledenjak vidimo da se jako počeo topiti. Ono što je jutros bilo lagano žuborenje vode pod ledenjakom, sada zvuči kao divlja bujica.
Sada nam je malo jasniji rani povratak onih planinara koji su jutros izazvali sumnje, jer sve je rastopljeno. Zemlja i kamenje, koji su jutros dobro držali površinu, sada ne služe ničemu. Blato je do zuba, a led je prokleto sklizak – kako mu i priliči.
Tražimo puteve kroz ovaj labirint, a poprilično nas požuruje buka lomljenja leda i padanja stijena ispod samog ledenjaka, kao iz bunara. Srećom, kao što smo ranije pisali, vrlo je kratak ovaj dio i nakon cca 200 metara ovog kaosa, dolazimo na čvrsto tlo.
Prolaskom pokraj jutrošnjeg slapića, sada vidimo slap solidnih dimenzija. Tko ima dileme oko toplih zima, vrelih ljeta i općenito velikog zatopljivanja, treba vidjeti kako stotinama godina stari ledenjaci nestaju u nekoliko desetljeća. Tužan je to prizor, ali moć prirode je i dalje očaravajuća i ostavlja dubok dojam na čovjeka.
Nakon 16.5 kilometara i 1800 metara uspona, vraćamo se pregaženi – ne samo od današnjeg dana, nego od života. Šalimo se, naravno, ali ovo je bila točka na i. Za sutrašnji i posljednji dan planiramo samo odmor i vožnju preko Passo dello Stelvio – ovaj put da na miru razgledavamo i kratko prošetamo okolicom.
Večer završavamo kuhanjem i cuganjem. Raspoloženje je na visini, a zaista je lijepo nešto zacrtati pa se onda pomučiti i to ostvariti. Planine daju nevjerojatan osjećaj postignuća koji nam postaje sve teže doseći u nekim drugim, puno jednostavnijim stvarima u životu.
Naš GPX trag ovog izleta možete preuzeti OVDJE.
4. dan: Passo dello Stelvio
Posljednji dan odlučili smo posvetiti jednoj od legendarnih cesta Gira. Iako nisam veliki fan biciklizma, planinske etape sve tri velike trke pratim redovito jer volim gledati mahere na usponima, a još više na spustovima.
Prije par godina prošli smo preko legendarnog Monte Zoncolana, a sada je vrijeme došlo na Passo dello Stelvio. Iako mi je žao da nismo uzeli bicikle, iskreno sumnjam da bismo uspjeli proći ovu fantastičnu cestu jer smo bili na rubu snaga. No, zato smo se odlučili provozati autom, uživati u krajolicima i prošetati do doma/hotela Baita Ortler (3.020 m).
Dojam svakako „kvare“ nezamislive gužve biciklista, motorista, automobila, a da ne govorimo da ovuda ide redovna autobusna linija, čijem vozaču treba isplaćivati bonus za svaki dan koji uspješno završi bez sloma živaca.
Parking na vrhu je besplatan, a čim se maknusmo od šušura na samom prijevoju, nije bilo nigdje žive duše. Uvijek nas fascinira kada dođemo u bilo kakve planine, pa makar i one dok kojih voze ceste, i da svejedno nema nikoga čim treba malo hodati.
Nekoliko zaljubljenika u fotografiju i životinje daje nam nadu da ćemo vidjeti kostoberinu – veličanstvenu ptičurinu koju nije lako vidjeti izbliza, pa zato objektivi od 1200 mm u rukama. Barem smo tako pretpostavljali, dok je zaista nismo i ugledali. Pokušavamo nešto slikati, ali nije lako to odraditi u zraku s opremom koju imamo.
Nastavljamo dalje i, taman dok nas je talijanski biciklist zaustavljao da ga slikamo i snimamo kako biciklira gore-dolje (ne pitajte, ali uslišili smo mu želju da ima slike s ovog legendarnog mjesta za bicikliste, i s fotića i s mobitela te iz 10 različitih perspektiva 😂), vidimo još jednu veliku jedinku, ali bez prilike da je slikamo.
U svakom slučaju, ovo je manje lijepi kraj koji je devastiran žičarom, skijalištem te raspadajućim i prastarim zgradama hotela i domova. Zapravo, ovdje baš imaš osjećaj da si u Italiji – upravo zbog za njih, a i za nas, tipičnih problema s neodržavanjem infrastrukture.
Povratak kući
Dan povratka kući koristimo za stajanje u Bolzanu, do kojeg vodi cesta kroz dolinu Venosta – ili, kako smo shvatili vozeći se desecima kilometara, dolinom jabuka. Naime, ovdje se proizvodi toliko jabuka, da se doslovno voziš bez kraja i konca kroz hektare i hektare zemlje zasijane jabukama. Ne znamo zašto, ali dok smo se vozili obuzela nas je velika želja za – jabukama!
Prije ulaza u grad zastajemo u Salewinoj bazi, nazvanoj Salewa world, koja nas je razočarala jer nemaju factory outlet. Ne zadržavamo se dugo i pičimo ka centru grada u Sportler te malo baciti oko na Bolzano. Koliko smo uspjeli vidjeti, ovo je jedan zaista lijep gradić u Austriji, pardon Italiji – doslovno sve izgleda kao da smo s druge strane granice.
Bez previše želje za šetnjom jer nas čeka abnormalno duga vožnja kući, brzo krećemo dalje. A to „dalje“ je šećer na kraju. Naime, Danči je nepreglednim surfanjem zaključila da smo blizu Meke, Jeruzalema ili bilo kojeg drugog svetog mjesta za nekoga – a za nas je to tvornica La Sportive! Nije da nam je po putu, ali bilo nam je po putu – što je 30ak kilometara obilaska, za posjet Meki.
Kiša koja je padala nam je pokušavala upropastiti dan, ali čim smo ugledali gigantski naziv na tvornici, navukli smo osmjehe na lica i tugu na naše novčanike. Ulazimo u factory store koji nas na prvu zeza s uobičajenim cijenama i najnovijom ponudom. No, kako smo se dublje počeli uvlačiti, tako je buka gužve postajala veća, a cijene sve niže. Ulazimo u outlet i sve ostalo je povijest!
Kupujemo sve što nam ne treba, osim mojih gojzerica jer sam postojeće već poprilično spržio. No, kako sam ih platio pola cijene, mogli smo se raspištoljiti za ostalo. Nalupali smo sate probavajući sve i svašta te u (već prekrcan) auto nabacujemo još jednu vreću stvari.
Sve u svemu, naš godišnji je gotov. Bili smo na nekim divnim lokacijama, lijepim planinama i prirodnim krajolicima. Dogodine, naravno, sve ispočetka, a u međuvremenu ćemo pokušati ostati živahni i optimistični, kakvi već jesmo.
Na posao smo se vratili kao dva zombija. Najbolje je od svega je što smo već počeli planirati sljedeći godišnji, dok se s ovog još nismo ni vratili. Sada nas čeka veliki odmor i lagano vraćanje u rutinu lokalnih planina i dolaska jeseni.
I malo statistike za kraj: talijansku avanturu završavamo s prikupljenih 50 kilometara planinarenja i 4.300 metara uspona, ali i krajolicima neopisive ljepote te nemjerljivim iskustvima. Ako na to pridodamo i one uspone iz Chamonixa, godišnji završavamo s 125 kilometara planinarenja te preko 10.000 metara uspona. U narednim tjednima ne planiramo ništa doli odmora i samo odmora, vjerojatno na raznim riječkim plažama nakon posla, sa šeširom na glavi i pivicom u ruci…