Prije najavljenog zatvaranja županija odlučili smo još jednom na Velebit, iako nas vremenska prognoza nije nešto posebno ohrabrivala. Istini za volju, nismo ni bili nešto posebno raspoloženi – stvarno nas već dobro lovi ova korona-depresija i nemogućnost putovanja. No, oboje smo prilično uporni (a možemo to nazvati i tvrdoglavi 😅) oko svojeg slobodnog vremena te smo već naučili da je bitno krenuti, a sve ostalo će doći po putu.
Alarm smo namjestili na 6.30h, najkasnije što smo procijenili da bismo trebali, ali ni to nam nije pomoglo da se odmah ustanemo iz kreveta – 40 minuta nakon nevoljko ustajemo iz toplog kreveta te kroz pola sata spremamo ruksake i sjedamo u auto. Ok je, nema veze, ionako je plan bio Veliki Zavižan i Zavižanski (Veliki) Pivčevac, a opcionalno Mali Rajinac (ako nam se bude dalo i ovisno o tome koliko ima snijega). Bez opterećenja, odlučit ćemo u hodu – samo da se po zadnji put maknemo iz županije prije zabrane (ovo je nešto kao posljednja večera 😂).
Najgora stvar kada nisi nešto posebno raspoložen je to da vrijeme bude ružno, a jutro je više mirisalo na kišu nego na bilo što drugo. Tješili smo se da imamo dosta vožnje do Velebita, ali nakon sat vremena vožnje pogled iz Senja nije nam obećavao velike promjene. Gusti oblaci i magla obavijali su prve vrhove koje smo vidjeli. Ali opet, tješimo se da je u Rijeci cijeli dan najavljena kiša, a ovdje samo oblaci – pa nije to tako loše, zar ne?
Parkiramo, kao i inače, na ulazu u NP Sjeverni Velebit na Babić Siči. Do tu je cesta normalno prijevozna. Dalje je na vlastitu odgovornost, s obzirom da ima prilično snijega i leda – no to nije odvratilo mnogobrojne posjetitelje da idu automobilom do kraja ceste. Mi krećemo Stazom zviri, a gusta magla nas ne napušta sve do ispod planinarskog doma, do križanja sa stazom Trag čovika. Po ovakvoj magli teško da ćemo napraviti toliki pomak u glavi da nas to ne smeta i da odradimo zacrtani plan, ali o tom potom – tek smo krenuli.
Stižemo do ispod planinarskog doma Zavižan, ali još uvijek ne vidimo prst pred nosom. No, čujemo. Čujemo puno glasova ljudi koji se kreću negdje oko doma. U tome trenutku magla se počinje pomalo dizati i ukazuje nam se parking ispod planinarskog doma koji je prilično pun, a napokon vidimo i nekoliko ljudi koji se šetaju oko doma.
Ne zadržavamo se tu, već krećemo na Veliki Zavižan. Do V. Zavižana nema svježe prtine (ako ne brojimo hrpu medvjeđih tragova 😄), ali snijeg je tvrd i ne propadamo puno do vrha. Vrijeme se lagano popravlja i čini se da će možda ipak biti nešto od današnjeg dana. Po putu nas prate tragovi medvjeda u svim smjerovima i međusobno komentiramo kako su zima i snijeg baš pravi pokazatelji bogatstva života u našim šumama. Uživamo prateći tragove medvjeda koji su se kretali našom stazom, neki čak i to jutro, i to skoro do pred sam vrh.
Nedavno smo kružili po lokalnim nam Grobničkim alpama i uživali u mnogobrojnim medvjeđim tragovima, iskopanom korijenju, igri u snijegu. Osim medvjeda, bilo je pregršt tragova košuta, srna, lisica, kuna, miševa, ptica…zaista, da nema snijega nikada ne bismo znali s kime sve dijelimo prirodu oko nas, a da nismo ni svjesni toga.
Brzo se spuštamo s vrha Velikog Zavižana i krećemo u pravcu Premužićeve staze. Na nju ovaj put ne skrećemo, nego nastavljamo ravno po cesti do križanja i skretanja lijevo za Zavižanski Pivčevac. Ovdje su solidne markacije pa se brzo napreduje, a prvo sunce nam otvara prekrasne poglede prema Ličkom dijelu planine. S druge strane, prema moru je toliko oblačno da prvi puta imamo osjećaj da smo na kontinentu, a ne na obali, kao inače.
Na vrhu Z. Pivčevca srećemo par iz Crikvenice sa prekrasnom haskicom (Dakotom, ako smo dobro ulovili ime 😊). Lako za par, interes za njih nam je u potpunosti nestao čim smo uočili haskicu – sorry, ljudi, ali haski je naš pas iz snova, a to mogu potvrditi svi naši prijatelji koje neprestano gnjavimo slikama, videima i pričama 😂.
Haskica nam podiže raspoloženje sa svojom beskrajnom razigranošću na snijegu, a ženski dio posebno uživa bacajući joj snježne grude u zrak na što haskica zaigrano skače u zrak i lovi ih 😍. Muškom dijelu odmah je jasno da neko vrijeme sad neće prestati slušati zapomaganja „zašto mi nemamo psa“, „moramo nabaviti ženku haskija“, „vidi kako je divna“, „to je idealan pas za nas“, „najljepši je i ima divan karakter“ i slične priče. No, taj veto je ovdje apsolutan, sve dok živimo u stanu (a to će vjerojatno biti do kraja života 😂).
Kako bilo, na vrhu se opet ne zadržavamo dugo, jer nam je u planu spustiti se kružno – na križanje za planinarski dom Zavižan, Krasno i Mali Rajinac. Tu ćemo, ovisno o volji i vremenu, odlučiti idemo li još i na Mali Rajinac ili se vraćamo prema planinarskom domu pa po cesti lagano do Babić Siče. Spuštamo se do križanja, prateći malo nezgodne markacije (uništene od snijega i vremenskih uvjeta). Srećom, par iz Crikvenice je došao iz smjera Krasnog pa se zajedno, kratko spuštamo do križanja.
Ovdje mi komentiramo kako ćemo vjerojatno još i na Mali Rajinac, pri čemu nas oni gledaju s nevjericom (barem smo mi to tako protumačili 😁) i napominju nam da je mrak već u 17h (s time, naravno, mi i računamo). Uvjeravamo ih kako nemaju razloga za brigu, da smo brzi i još nismo umorni, zaliha hrane i vode imamo i više nego dovoljno (uvijek ih imamo, čak i kada idemo na lakše ture – jer, što ako poželimo malo začiniti dan, nikad ne znamo kako ćemo biti raspoloženi 😅), suhu presvlaku imamo te, najvažnije, imamo i lampe za noćni povratak.
Pozdravljamo se i rastajemo – oni nastavljaju u smjeru Krasnog, a mi još malo stojimo na križanju i razmišljamo želimo li i je li nam pametno krenuti na Mali Rajinac.
Pogled na sat govori nam da je u najmanju ruku na knap krenuti na M. Rajinac, jer je već 13:30h, no sada smo već dobro raspoloženi i odlučujemo stisnuti. Ionako smo spremni za noćni povratak po Zavižanskoj cesti i tako smo već ujutro planirali, ali obavezno moramo za dana doći do nje.
To znači da na cesti moramo biti najkasnije oko 16h, kako bismo što kraće hodali po mraku i stigli do auta oko 17h. To, također, znači da smo si postavili krajnji rok za biti na vrhu M. Rajinca – ako do 14.30h ne budemo na vrhu, okrećemo se gdje jesmo i krećemo natrag. Pa to se čini ok, imamo sat vremena od križanja do vrha – skroz izvedivo, možemo mi to 😎.
Sve ostalo je povijest 😄. Unutar točno sat vremena smo na vrhu Malog Rajinca. Mokri do gaća, jer smo nabili ludi tempo da stignemo 😂. Na vrhu se prvo presvlačimo, a zatim malo fotkamo (iako se ponovno počinje oblačiti) te grickamo jabuke za dizanje šećera i energije. Na vrhu se zadržavamo svega 10 minuta, kako bismo stigli natrag na vrijeme.
Ludim tempom se vraćamo i stižemo taman u 16h, u vrijeme zalaska, na spoj za cestu. S čuđenjem gledamo u tablu na kojoj stoji Mali Rajinac 2:10 sati, a mi smo tamo i natrag odradili za 2:30 sati. Nije ni čudo da smo već prilično umorni, pametnome dosta 😅!
Ovdje još malo gledamo prema planinarskom domu i kroz šumu već vidimo kako će zalazak biti izvanserijski. Cijela paleta pastelnih boja, od plave do roze, sve okupano u zlatnom sjaju sunca. A dodatni efekt čine nagužvani i dramatični sivo-ljubičasti oblaci. Vauuu. Naravno, mi to vidimo samo djelomično iz naše pozicije – vidimo samo tragove i sramežljive nagovještaje nečega potencijalno spektakularnog. I sad tu kreće dilema 😅. Pokušati stići do planinarskog doma i uloviti barem 2 minute tog pogleda i zalaska ili nastaviti po planu? No, svjesni smo da do planinarskog doma nećemo stići na vrijeme i da će nam zalazak već proći te mrvicu žalosni (ali ne posebno, jer je ovo bio jedan odličan dan 😍) krećemo cestom prema Babić Siči, odraditi i tih posljednjih 6 kilometara.
Po putu pričamo kako su nas kasno ustajanje i 40-minuta duži san koštali gledanja i fotkanja zalaska sunca, ali to je i sasvim pošteno – zaslužili smo to, kad se već nismo motivirali da krenemo ranom zorom 😅. Ne popuštamo tempo ni po cesti pa samo posljednja 2 kilometra hodamo s lampama po mrklom mraku i tako stižemo do parkinga.
Koliko smo bili prebijeni govori i činjenica da smo odmah zalili uspon pivom, upalili grijanje u autu i, još uvijek s kapama na glavi, krenuli na laganu noćnu vožnju puni dojmova. Putem kući drobimo životne filozofije i veselimo se večeri kod kuće – velikoj kutiji Kraševih čoko-napolitanki. Muški dio teatralno najavljuje „Večeras ću nam razvući kauč, a bit će i za sutra!“ 😁.
Konačna računica kaže tri vrha, 1400 m uspona i toliko spusta, 23 km dužine, 7 i pol sati hoda i dvoje jako prebijenih ljudi koji će kišnu nedjelju provesti na razvučenom kauču, jedući savijaču od krumpira i kiselog kupusa, pregledavajući fotke i pišući ovu priču 😎.
