Uvijek je teško pomiriti karaktere kada nešto radiš u grupi ljudi. Jednostavno, toliko nas ima različitih da se ponekad čini nemoguće uskladiti aktivnost tako da svi budu zadovoljni. Neću pisati o problemima u grupnim izletima jer smo od takvih planinarenja odavno odustali, čak bih rekao i prije nego što smo počeli. Bila su nam dovoljna 2 izleta s planinarskim društvom da potvrdimo svoje afinitete samostalnog odlaska u planinu, svojim tempom, prateći svoje ideje i staze te uživajući u miru, tišini i vlastitim mislima – dobro, i povremenom razgovoru u paru. No, planinarenje u dvoje također traži dosta usklađivanja – pa kako to napraviti?
Ne znam postoji li magični recept, ali kao i za sve drugo u životu sigurno postoji način kako da vuk bude sit, a ovce cijele😁. Pretpostavljam da je lakše ako dvije osobe istoga spola planinare zajedno jer, ako si dovoljno dugo u planinarskoj zajednici, kroz vrijeme nađeš nekoga sličnih fizičkih mogućnosti, afiniteta i ambicija. A možda si vuk samotnjak i nemaš problema s time pa radiš što ti se radi i kada ti se radi. No, što kada ste par? Nerealno je očekivati da fizički aspekt bude isti, a jednako zahtjevno mi se čini i ispunjenje vlastitih ambicija u paru i općenito outdoor života koji želiš voditi i odabir aktivnosti koje ti želiš raditi.
Mi muškarci uvijek smo za neke lude avanture i često nam opasno glupe ideje padaju na pamet, dok su žene češće te s racionalnim pristupom svemu – pa tako i planinarenju. Kako onda to pomiriti i naći neki kompromis, bez previše odricanja s obje strane? Prije svega, sve što napišem sigurno će biti subjektivno. Mogu samo reći nešto o našem pogledu na stvari i ispričati kako smo mi to počeli raditi i kako to kod nas (odlično) funkcionira, ali vjerujem da će svatko uspjeti pronaći neke sličnosti…
Pa kako je sve krenulo? Kod nas je bilo dosta važno, ako ne i presudno, to što smo počeli zajedno i u isto vrijeme, kao totalni amateri, pred više od 12 godina. Dakle, nismo imali pojma ni o čemu, a forma nam je bila tu negdje – ne pretjerano dobra. Ona je ipak morala nešto više vremena uložiti u stvaranje kondicije na početku, ali mogli smo oboje odraditi neki lagani treking s otprilike istom dozom napora i umora na kraju. Dakle, svakako bih rekao da je plus krenuti istovremeno ako je to moguće, što ne znači da je nemoguće ako se tako ne napravi.
Također, veliki utjecaj imalo je i to što smo prepoznali da imamo afinitete za dugim pješačkim relacijama i da dobro podnosimo taj hodačko-pješački napor. Kada se samo sjetim naših šetnji uz more – ne tako kako ih možda zamišljate, nego 20-30 km pješačenja bez stajanja i uz gotovo razočaravajuće dolaske kući, jer mogli smo još malo😄. Odmah me to sjeti da te nekad stvari u životu same pronađu ili te jednostavno brzo povuku.
Naravno kako smo sve češće išli u planine i bili u sve boljoj formi, tako je svatko od nas razvijao neke svoje ciljeve. Ili, da ne bude tako strukturirano, put kojime želimo ići u ovome našemu novome hobiju ili životnome stilu – jer odavno je to prestao biti samo vikend hobi. To je, zapravo, značilo da ja želim što više, luđe, jače i teže, a ona sve veće kilometraže, divljine i avanture s nešto manje opasnosti pritom.
Na prvu, tu nema previše sličnosti i nema šanse da to funkcionira? Ima puno sličnosti i mnogo šanse!
Za početak, čini mi se da svatko treba sam sa sobom raščistiti jednu stvar – me, myself and I pristup ne dolazi u obzir! U paru smo jer želimo svoje slobodno vrijeme provoditi jedno s drugime i najljepše nam je kad smo zajedno, negdje u divljini. Ako razmišljaš samo što se tebi radi i gdje ti želiš ići, gotovo je sigurno da nećete ići zajedno – pa čemu onda to! Ali suprotni pristup, razmišljanje što bi ovaj drugi htio, itekako je dobar pristup. Dakle, umjesto da sam razmišljao što bih ja želio, ja sam smišljao što bi se njoj svidjelo, a da unutar toga mogu ukomponirati nešto i za sebe. Isto to napravila bi i ona te, uz par nagovaranja i rasprave oko potencijalnih opasnih dijelova😄, vrlo brzo dođete do planova koji zadovoljavaju oboje i taj kompromis na kraju uopće ne izgleda kao kompromis – oboje ste sretni kao mala djeca. Ako baš želite biti negativni, može se reći i da je to sustav gdje svi odustanu od neke sitnice da bi na kraju većinom dobili ono što žele.
Kako to izgleda u praksi? Ja predlažem gdje bismo mogli sljedeću subotu i prvi odgovor je „ti ćeš nas jednom ubiti!“ 😂. Onda lagano krenem prema dolje s idejom, dok ona ide prema gore. Na kraju se nađemo na onoj ideji koja je oboma prihvatljiva i kul.
Druga bitna stvar, osim uvažavanja potreba svoje životne polovice, prepoznati je za što ste uopće sposobni – kako sami za sebe, tako i za partnera. Nemojte misliti da je to lako napraviti – prvenstveno za sebe, a kamoli za drugoga, koliko god se dobro poznavali. Svi smo mi zanesenjaci u nešto što jako volimo, a emocije i razum nisu u istoj rečenici kada su ovakve stvari u pitanju. Ono što je svaki muškarac pomislio gledajući neki akcijski film sigurno je „totalno bih ovo mogao, uostalom i ja sam ćelav kao i on zašto to ne bih i ja“ i slične gluposti koje nam prolaze kroz glavu iz udobnosti vlastitog kauča s daljinskim u ruci😁. Priča postaje još luđa kada počneš gledati prave pustolovine snimane po najvišim planinama i stijenama svijeta – tada sanjarenju nema kraja, a nisi niti svjestan koju filmsku produkciju imaš u glavi dok zamišljaš kako bi ti odradio te stvari, samo da imaš priliku. Da, možeš misliti, i dalje si na kauču.
Dakle, poznavati sebe i partnera, kao i priznati si vlastite mane i slabosti brutalan je zadatak! Zato je bitno iskustvo i postepeni rast u onome što radiš – naravno, zajednički. U našemu slučaju to znači da kada je ona na poslovnom putu ja smijem, pazite smijem, samo na one planine gdje je ona već bila😅. To je zapravo super fora jer mi to znači da je ona još uvijek jako zagrijana za nove stvari, uspone i zajedničke pustolovine – a ja ću imati priliku ponoviti neke super ture po težim pristupima, mjereći si vrijeme i tepajući si kako sam super jak i brz i svašta nešto dok mi umor ne objasni gdje je egu mjesto i počnem normalno uživati u planinama i prirodi oko sebe😊.
Također, mi kao par bez djece, još uvijek možemo naći dovoljno vremena da ja odem voziti bicikl sam, a ona ostane doma čitati knjigu, ako taj dan nismo na istoj razini energije. Na taj način mogu ispucati tu mušku stranu koja pati za nekim die hard aktivnostima.
Treća jako bitna stvar je da vodite računa o razini pripremljenosti i da ste uvijek na sličnom dijelu sinusoide – tako da kada radite stvari zajedno, zapravo ne osjetite da netko kaska i zaostaje. Naš primjer je takav da ona bez problema može planinariti više od deset sati s 30ak kilometara dužine uspona i visinskim razlikama gore/dolje 4000 metara. Vozi bicikl 80ak kilometara po cesti ili vesla SUP dasku 20-25 km i odrađuje slične avanture i dosege na koje sam jako ponosan (meni je to, naravno, normalno i ja sve navedeno mogu duplo😅). Zapravo, želim reći da ovo nije ona uobičajena situacija gdje lošiji uvijek pokvari boljega, nego prilika da se stekne određena razina sposobnosti, kondicije i snage (kako fizičke, tako i psihičke) kako biste se uvijek i bez previše premišljanja mogli upustiti u štogod vam srce želi. Naravno, ne možete živjeti u prošlosti pa ako ste nešto nekada mogli to ne znači da je to sad dano i uvijek ćete to moći. Zato je bitno zbilja jako voljeti to što radite jer onda se nećete morati posebno truditi i tjerati da uvijek budete fit i spremni za akciju.
Ne znam postoji li četvrto, peto i šesto, ali ove tri cjeline smatram najvažnijima da biste uopće pomislili na zajedničko planiranje i planinarenje s obostranim zadovoljstvom. Ako se negdje morate dobro slagati i imati povjerenja jedno u drugo, to je definitivno na udaljenima i divljima planinskim lokacijama. Neke od navedenih stvari zasigurno će nadjačati ili zamijeniti entuzijazam i zaljubljenost u to što radite pa je to možda i najvažnija stvar. Tko uspije ujednačiti emocije oko onoga što radi, neće imati problema sa svime ostalime, jer zna što time dobiva…
