Ne znam zašto smo toliko dugo planirali uspon na Razor (2601 mnv). Od prvoga spominjanja kako bismo mogli na Razor popeli smo se na većinu od deset najviših vrhova Julijskih Alpi, a uz to na još četrdesetak ostalih – možda i više, ne znam, više ne brojim, a nije ni važno. Svakoga puta kada bismo bili u blizini rekli smo si „moramo na Razor“ i onda nikako ne bismo otišli, što je zbilja glupo jer ove planine smatramo domaćima i kada god možemo tu provodimo dane (i noći😁). Uvijek bismo komentirali kako nam se čini daleko, moramo biti ful spremni i ostale bla bla bla neuvjerljive priče ljudi koji su već nalupali tisuće kilometara u planinama i koji povremeno pričaju gluposti😊.
E pa ovoga puta odradili smo nekoliko dobrih izleta tijekom ljeta i više nismo mogli, slučajno ni namjerno, izbjegavati tu planinu. Naciljali smo jedan prekrasan, vrući, ljetni dan i pustolovina je mogla početi! Za razliku od inače, nismo planirali potpuno kružnu turu. Odlučili smo krenuti iz doline Vrata (1015 mnv) u smjeru Luknje (1758 mnv) i tu se odvojiti u smjeru Bovškoga Gamsovca (desno, a lijevo kreće fantastičan uspon po stazi čez Plemenice za Triglav – been there-done that 😁) te natrag čez Sovatno. Ili, da bude jasnije, odabrali smo put između Stenara i Bovškoga Gamsovca. Sve to zbog očekivane velike kilometraže od oko 25 km i ukupne visinske razlike od oko 1900-2000 metara uspona i isto toliko spusta! To se na kraju pokazalo možda i lošom odlukom, jer bili smo u zbilja dobroj formi i bez problema smo u desetak sati odradili sve zacrtano pa smo si mogli još malo opteretiti dan😊.
Svakoga puta kada krećemo iz doline Vrata, osim što se slikamo kraj velikog klina i karabinera, naježim se kada vidim sjevernu stijenu Triglava. To nije samo zato jer je tako impozantna i ljeti i zimi, nego jer se ne sjećam kada sam gledao u tu stijenu, a da nismo imali fantastičan dan ispred sebe! Tako je bilo i danas. U uobičajenoj gužvi za ovo doba godine krećemo s parkinga prema svojem putu, a većina ljudi odvaja se na križanju za Triglav; najčešće prema stazama čez Prag i Tomniškovoj poti (koje smo isto sažvakali u prošlim usponima na Triglav).
Ovaj dio poznat je po velikome broju kozoroga, ali mi danas vidimo samo jednog (ali vrijednog) – prekrasan veliki mužjak koji nije previše mario za naše klikanje fotićem i mobitelom. Oni su zvijezde ovoga kraja i naviknuti su na to da uvijek izazovu veliku pozornost, kada imate sreću sresti ih po putu.
Nastavljamo dalje po dobro vidljivoj i označenoj stazi i usput raspravljamo zašto smo odgađali ovaj uspon, kada ćemo opet na Triglav (pokazalo se za desetak dana od tada) i naše uobičajeno čuđenje samima sebi i zaključka kako bismo trebali češće planinariti. To me uvijek nasmije – niti ne počnemo s usponom, a ja otvaram temu našeg prerijetkog planinarenja i boravka u divljini (svaki put!). To, naravno, graniči s ludošću jer svo slobodno vrijeme provodimo tako😅. Ona kaže da joj idem na živce i da trebamo promijeniti karijere u one profesionalnih planinara i smijuljeći se nastavljamo dalje do Pogačnikovoga doma (2050 mnv). Tu se zaustavljamo za prvi kraći odmor. Po putu, osim čudesnih pogleda na okolne planine, prolazimo i kraj Kriških jezera – kao da je bilo malo lijepo i bez toga.
Nakon kraćeg odmora nastavljamo do kraja. Put je bez nekih posebnosti, osim što (kao i uvijek) treba biti oprezan i koristiti kacigu jer je zaista trusna stijena svugdje oko nas.
Pred sam kraj još treba odraditi željezne ljestve da bi se dosegnuo vrh. Može se i ukopčati u sajlu, ali to je potrebno možda više po spustu nego po usponu.
Na ovakvim vrhovima, kada te dočeka prekrasan dan i malo ljudi, možeš samo uživati. Pogled je apsolutno nevjerojatan pa fotkamo na sve strane i vadimo kartu provjeravajući znanje okolnih vrhova i dolina. Slavimo kao da smo na Mont Blanc-u, s obzirom na to koliko vremena nam je trebalo da odlučimo popeti se i na ovu planinu😄. Inače, kod planina koje nemaju veliki plato na vrhu zbilja je prekrasan osjećaj kada se stisneš na neki dio, a oko tebe same vertikale razasutog kamenja i vrtoglavih pogleda prema dolje, dok pucaš od ponosa kako se dovukao na vrh😊.
Po povratku uživamo ponajviše u sjevernim stijenama Triglava, Bovškoga Gamsovca i Pihavca. Spuštamo se natrag u dolinu gdje nas u našem autu/krevetu čeka hladna piva i kutija Domaćice za nagradu. Prošlo je zaista puno vremena otkada smo bili ovdje, no dok ovo pišem još uvijek se sjećam mnogih detalja sa uspona. Mogu slobodno zaključiti da je ovo jedan od onih uspona s kojim ću sigurno daviti ljude u razgovorima „kada smo bili na Razoru…“😅. Ono što nas čeka dalje je Triglav – koristimo dobru formu toga ljeta i nižemo neke super uspone, ali o tome više u nekim idućim pričama…