Ako napišemo da dva i pol mjeseca nismo bili pošteno u planinama, slobodno bismo se mogli zvati svakako, samo ne Zov Planine. No to je zaista tako; po povratku s godišnjeg odmora iz Francuske svladale su nas obveze i prijatelji, što uspješno izbjegavamo većim dijelom godine. Ne mislimo, naravno, da ikoga izbjegavamo, ali svaki vikend za volanom, u potrazi za nekom manjom ili većom pustolovinom u prirodi, svakako ostavlja traga na društveni život. No, mi smo to prihvatili, a koliko-toliko jesu i naši najbliži prijatelji i obitelj koji nas vide rjeđe nego što alpinisti pijani od hladnoće i gladi vide Jetija po Himalajskim planinama i dolinama.
Srećom, svakoj krizi dođe kraj pa tako i ovoj našoj, a ovaj put smo krizu odlučili prekinuti klasičnim vikendom u, nama najdražim, slovenskim planinama. Cijene smještaja su u padu s obzirom da je ljeto gotovo, a skijanje još nije ni na reklamnim posterima. To zapravo znači da se u sezoni kiselih krastavaca može spavati za, nećemo reći sitne pare, ali puno manje novaca nego pred mjesec-dva.
Baza nam je ovaj put bilo simpatično seoce na rubu Karavanki, Begunje na Gorenjskem. Vremenska prognoza je napokon ukazivala na stabilno vrijeme, a web kamere na neke sramežljive snjegove diljem slovenskih planina. Iako smo ugojeni kao dva prasca pred kolinje, ipak se nismo skroz opustili u protekla dva mjeseca jer smo formu održavali veslanjem, dugim šetnjama i bicikliranjem, kojem sam se posebno rado vratio nakon dvije godine pauze.
Kako su dani kratki, a mi smo kretali u petak poslijepodne, od kiše, magle i mrkle noći teško smo mogli naslutiti da nas čekaju dva fantastična dana.
Subotu su smo namijenili jednoj od najpoznatijih ljepotica Karavanki, Begunjščici (2060m). Nije nam prvi put na ovoj „gori stotinu grapa“, kako je često zovu, jer je jedan od najboljih ciljeva za vježbanje zimskih uspona. Zapravo, sad kad razmislimo, nikada nismo bili na Begunjščici, a da nije bila zima pa smo valjda odlučili nastaviti tu tradiciju.
Polazak od Doma u Dragi do Roblekovog doma
Ovoga puta ne idemo s uobičajene sjeverne strane, iz Ljubelja, već s parkinga kod Doma v Dragi (689m), koji je zapravo na desetak minuta vožnje udaljen od našeg apartmana.
Znali smo da nas očekuje prvi i najsvježiji mogući snijeg pa razbijanje dereza po sjevernim grapama nije bila niti opcija. Ono što nismo znali je da nas čeka jedna prekrasna staza koja vrlo pitomim šumskim putevima vodi do Roblekovog doma.
Kod Roblekovog doma (1657m) nas dočekuje prvi ozbiljniji snijeg. S obzirom da nismo dugo bili u Alpama, a pogledi prema susjednom Stolu (2236m) i grozdu najviših vrhova Julijskih alpa oduzimaju dah, ovdje radimo prvu ozbiljniju pauzu za uživanje u skromnim počecima zime.
Uspon na Begunjščicu
Moramo priznati da smo strašno nenaviknuti na hladnoću, jer smo došli s 15-16 stupnjeva na jednako toliko stupnjeva manje. No, nemamo vremena za kukanje o hladnoći jer zapravo i nije jako hladno, a čeka nas još 400-tinjak metara do vrha.
U početku se vidi slab trag u snijegu koji nas vodi prema završnom grebenu, ali i staza je općenito vidljiva jer je snijega zaista malo – negdje do 40 cm na najdubljim dijelovima (dok ovo pišemo većina se otopila i očekuju se nove padaline).
Kada se trag ipak zaustavlja i okreće natrag, na dijelu gdje počinje nešto strmiji dio, sami nastavljamo dalje tražiti put. Nije komplicirano te nam ne treba više od pukog osjećaja za orijentaciju. Fotkamo kao blesavi jer sunce tuče, oblaci luduju na vjetru, a dolina, koju brzim i hladnim vodama Sava para na pola, napokon uživa bez magle, iako je jutro davno minulo.
Nakon nekog vremena, u susret nam stiže stariji planinar koji nam je u svojem spustu potegnuo finu špuru do vrha, kao i mi njemu za povratak pa se brzo zahvaljujemo jedni drugima i nastavljamo dalje, svatko sa svojim mislima.
Očekivali smo turbo gužvu na ovako lijep dan jer je Begunjščica jedna od popularnijih ciljeva, uz susjedne Stol i Vrtaču. Ali, kako se kaže, „nema pasa“ pa uživamo u totalnoj samoći, kako najviše i volimo. S grebena nam se pruža odličan pogled prema Vrtači, gdje vidimo skupinu od 4-5 planinara koji po „normalki“ traže iskupljenje na vrhu još jedne ljepotice Karavanki.
Na vrhu Begunjščice
Relativno brzo smo na vrhu i moramo priznati da nismo opazili koliko nam je vremena i kilometara trebalo do gore – valjda od silne uživancije putem, ali i popriličnog cirkusa koji su nam na vrhu priredile žutokljune galice ili, kako ih Slovenci nazivaju, kavke.
Očekivale su kakav dobar zalogaj, ali kako pokušavamo odoljeti njihovom šarmu jer ih nije zdravo hraniti s prerađenom hranom, ostale su na suhom, vjerojatno misleći da smo dvije vrlo sitne duše koje ne vole ptice. Iskupili smo se fotografiranjem, kako bismo što bolje ulovili njihovo paperjasto perje koje na momente izgleda kao neke udobne krznene gaće.
Uživamo u pogledima, iako puše dosta hladan vjetar, no čak nam i godi to šibanje sunca i vjetra te bivanje na hladnom zraku jednog od najljepših grebena Karavanki. Greben ni ovoga puta nije razočarao jer friški snijeg od noći prije uvijek stvori onu magiju koja je moguća samo u prijelazu godišnjih doba, dok je dolina još gola, a samo najviši vrhovi imaju dovoljno bijelog sjaja da naprave taj savršeni kontrast.
Spust u dolinu mimo planine Preval
Odlučujemo ne vraćati se po istome jer smo, kao i uvijek, opsjednuti da napravimo neki krug, ako je to moguće. Gospodin kojeg smo ranije spomenuli nam je potegnuo dobar trag u pravcu planine Preval (1311 m) pa ćemo od tuda napraviti spoj natrag na stazu s koje smo došli.
Po putu srećemo još jednog planinara s psom, koji ide prema vrhu, pa više ne stoji opservacija da „nema pasa“ danas. Dok smo još na grebenu, hvatamo zadnji pogled na okolicu i onda kreće malo zajebaniji dio spusta – po strmim travama te po terenu koji je pola blato, a pola snijeg.
Iako taj dio nije dugačak, uzima nam jako puno vremena jer treba puno opreza i strpljenja. Taj dio je po suhim uvjetima ili dubokom i stabilnom snijegu zapravo laganica, no taman su nastupili nekakvi mix uvjeti da se stvari malo začine.
Svejedno, dohvaćamo se šume pa onaj seksi snijeg na jelama od jutros postaje kiša i, iako okolo sunce i dalje piči, mi smo u šumi pod pravim pljuskom topljenja snijega. Nije da nas to previše zamara jer smo imali, i još uvijek imamo, super dan.
Pogled nam se otvara na udaljene vrhove Storžiča, Kalškog grebena i Jezerske Kočne, koja je jedna od najljepših, ako ne i najljepša planina kada je se gleda sa zapada (tko god ju je vidio, zna prepoznati taj pravilni stožac koji joj daje dojam planine barem tri puta više nego što jest). Puno bliže nama otvara se pogled na dolinu pod Velikim vrhom (Košuta) i poznatog Doma na Kofcah.
Tu nas je ulovilo ono kasno, zimsko poslijepodne, kada je sunce najljepše boje, a jesensko ruho stabala najbolje dolazi do izražaja. Kod planine Preval čitamo stotine tabli i lagano krećemo planinskom cestom prema spoju od kuda smo došli. Sretni smo kao mala djeca i veselimo se pivici i večeri te činjenici da ostatak dana možemo biti skroz lijeni.
Za kraj
Konačne brojke možda to ne otkrivaju, ali bio je to jedan solidan dan s 15 kilometara dužine i 1600 metara uspona, u nepunih 8 sati hoda. Sutra nas čeka još jedan lijep dan, no s promjenom vremena u njegovoj polovici pa moramo odabrati dobar cilj koji će imati dovoljno sunca i razumijevanja za naše umorne noge.
Odluka pada na Debelu peč (2014 m) u Julijskim alpama, koja bi trebala biti savršen zalogaj i idealna lokacija za još dobrih pogleda i vraćanje navika koje su nam nedostajale…