Prošlo je oko tri tjedna od našeg uskršnjeg godišnjeg odmora u Italiji. Dolomiti su odlična ideja za izlet u svako doba godine, a mi smo ovaj put posjetili park prirode Adamello Brenta te nekoliko dana uživali u šetnjama i planinarenju, daleko od gradske gužve i svakodnevnih obaveza.
Već dugo nismo ništa napisali, ne zato jer nam se nije pisalo, nego jer nismo imali inspiraciju za pisanje. Tko god nas redovito čita, zna da ne pišemo o baš svakom našem izletu (iako smo svaki vikend negdje 😅) i ne pišemo samo radi pisanja i novih priča, već pišemo onda kada nas nešto potakne na to. Ovogodišnji praznici oko Uskrsa napokon su dočekani s dobrim zdravljem i dobrom voljom da se malo pomaknemo iz rutine koja nas je savladala pa tako i da napišemo novu priču.
Mislili smo napisati kako nam je ove godine nikad lošija zimska sezona po pitanju planina, no to bi bilo potpuno pogrešno. Pravi izraz je „nepostojeća“ zimska sezona! Naime, ove godine kao malokad, uspjeli smo uloviti sve moguće i nemoguće viroze i gripe, uz to je došao višak kila, manjak volje i svi ostali superlativi i deminutivi koji su uglavnom vezani za suprotno od onoga za što bismo ih htjeli vezati. Snijeg smo jedva vidjeli ove godine i teško je bilo očekivati da ćemo početkom travnja tome stati na kraj. No, kako svakoj krizi dođe konac, i mi smo uzrokovali kraj svoje krize – ili bismo barem željeli misliti da jesmo 😃.
Dolazak u Pinzolo
Ove godine ne odlazimo na uobičajeni Uskrs u Sloveniji, već ciljamo malo dalje – točnije, u Pinzolo, nedaleko puno poznatijeg skijališta, Madonna di Campiglio, u regiji Trentino. Nije ovo neki jako poznati planinarski kraj, barem ne u ovo doba godine kada skijanje još uvijek upravlja dinamikom svih seoca u okolici najpoznatijih skijaških destinacija. Nije drugačije bilo ni sada pa je prvi dojam Pinzola bio da ćemo u planinama biti potpuno osamljeni, s obzirom na populaciju koju smo imali prilike sresti prilikom dolaska u mjesto.
Nije da nas je to jako brinulo, dapače, osama je nešto što uvijek tražimo i ovdje ćemo je svakako pronaći. Smješteni smo u malom hotelskom apartmanu La Locanda, koji za stalne žitelje ima mini ponija Tiramisua i nama bezimenu čupavu koku, suludo smiješnog i simpatičnog izgleda. Prihvaćamo domaćinsku atmosferu s oduševljenjem i večernjim proučavanjem planinarske karte planiramo sutrašnji dan – svoj prvi dan ovdje.
Prvi dan i izlet na Doss del Sabion
Kao i uvijek, nastojali smo ne voziti se do polazišta za planine satima, kada smo već smješteni u samom srcu planina, pa prvi izlet planiramo direktno iz mjesta do vrha skijališta Doss del Sabion, na 2100 metara nadmorske visine.
Prvi dan bio je test naših nogu kao i izvidnica što nas čeka narednih dana. Zbog čudne zime bilo je teško zaključiti koliko će biti neobični (zimski) uvjeti koji nas čekaju pa prvi dan trošimo na istraživanje. Dočekalo nas je prekrasno jutro a niske temperature savladavamo ubrzanim korakom uz strmu planinsku cestu. Uglavnom nas okružuju pašnjaci koje, osim krava, opsjedaju planinski kosovi i kosice u neograničenim količinama.
Pogledi prema vrhovima Cima Tosa i Cima Brenta, kao i njihovim susjedima, zaista su čudesni. Tko je prvi puta u bilo kojoj skupini Dolomita, kao i oni koji su ih redovito viđali, uvijek ostaju pod dojmom nevjerojatnog spoja travnatih pašnjaka te suludo strmih i trusnih 3000njaka koji se izdižu direktno iz njih.
Imamo okvirni plan rute koji vrlo brzo napuštamo zbog podosta snijega oko 1800 metara, kao i naše nevoljkosti da ove paštaste noge i slaba pluća uposlimo više nego što nam se čini da možemo. Energiju trošimo na fotkanje, ali i jednostavno uživanje u kamenim zidovima koji nas okružuju.
Do vrha skijališta već smo lagano izraubani pa bez previše dileme krećemo natrag, dijelom po napola otopljenoj skijaškoj stazi, a dijelom kroz šumu.
Nije to bio posebno napet i uzbudljiv planinarski dan, ali krajolik je bio predivan te skupljamo 17 kilometara hoda i oko 1400 metara uspona – za prvi dan, nije loše. Ostatak poslijepodneva koristimo za obrok te rehabilitaciju uz potoke piva i talijanskih glazbenih programa na televiziji.
Drugi dan i izlet na Monte Ritort
Izlet za drugi dan isplanirali smo dok smo uživali na vrhu skijališta, zureći u strmi travnati greben planine Monte Ritort, čiji vrh dohvaća solidnih 2411 metara nadmorske visine. Ujutro ne ustajemo posebno rano jer do mjesta Sant’ Antonio di Mavignola, koje nam je ujedno i polazište, imamo doslovno desetak minuta vožnje u smjeru Madonne di Campiglio.
U posljednje vrijeme posebno sam oduševljen kada ne moram ujutro dugo voziti pa me baš vesele ove destinacije gdje se možemo vrlo brzo otisnuti u brda. Po putu dijelom slijedimo markiranu stazu koja preko planinske kolibe Malga Valchestria vodi do jezera Lago Ritort, no prije jezera se odvajamo s markirane staze i, uz ponešto snalažljivosti, pronalazimo najbolju liniju za spoj na neoznačeni greben koji nas vodi do željenog vrha.
Stado od 50ak divokoza koje srećemo po putu, uglavnom sačinjenog od mama s kozlićima, oduševljava nas svojim vratolomijama i snagom koju koriste za bijeg uzbrdo, kad god im se previše približimo. Uvijek uživamo u divljim životinjama i posebno cijenimo trenutke kada u potpunoj osami i divljini imamo prilike vidjeti životinje u njihovoj prirodnoj atmosferi.
Po grebenu nema posebnosti, osim što je potrebno uključiti malo opreza zbog strmih i skliskih trava, pa maksimalno uživamo u vrhovima i pogledima koji nas okružuju sa svih strana. Vrijeme je kao rana jesen pa pogled prema vrhovima koji okružuju najvišeg u okolici Adamello skupine (Cima Presanella 3558 mnv), daje osjećaj kao da zima tek stiže, a ne da je na vrlo brzom odlasku.
Kratku pauzu za doručak radimo malo pod vrhom, a koristimo je i za fotkanje te grijanje od stalnog vjetra koji ne prestaje puhati. Upijamo ovu riječima neopisivu atmosferu potpune samoće i čudesnih planina oko nas.
Do vrha nema posebnih napetosti pa, osim usijecanja nekoliko stepenica cepinom da sigurno prođemo priječenja, u laganom tonu dolazimo do vrha s kojeg se pruža pogled na sve strane.
Vraćamo se po smjeru dolaska jer nemamo alternativu, a i najavljena je kiša koja na otprilike 2000 metara znači lagani snijeg. Uživamo u prhkom snijegu koji pada te nakon 12 kilometara i oko 1300 metara uspona i toliko spusta stižemo na polazište.
S obzirom da je dan još uvijek mlad (a i očito se loše služimo Google maps navigacijom jer zaključujemo da smo vrlo blizu 😅), krećemo put La Sportiva Factory Store-a u mjesto Ziano di Fiemme. Uglavnom, da sada ne pričamo o mukama koje nam je navigacija zadavala čitavo vrijeme na ovom potezu (a možda ni mi više nismo imali fokusa), reći ćemo samo da se dvostruko duži put svakako isplatio. O tome ćemo više napisati u priči o gojzericama koju ćemo dopuniti sa svim novim izdanjima koja jedva čekamo isprobati 😁.
Dan ponovno zatvaramo s potocima piva i pašte te nam je jasno da za treći dan moramo malo smanjiti aktivnosti.
Treći dan i izlet u Molveno
Trećeg dana odlazimo do malenog mjesta Molveno uz istoimeno jezero, nedaleko puno poznatijeg skijališta Andalo.
Osim što inače volimo piknuti prst na kartu i napraviti izlet, ovdje nas je privuklo jezero i čudesni vidici koji se pružaju s Rifugio La Montanara (Tovre Plateau Molveno) prema drugoj strani grebena koji smo dva dana ranije gledali sa zapada.
Mjestašce je lijepo, iako malo preuređeno za naš ukus, a jezero je zaista čudesno – pravi gorski biser. Posebnost ovog mjesta je i MTB park nazvan Bear Trails, koji okuplja popriličnu količinu MTB zaljubljenika koji se suludim brzinama spuštaju po nebrojenim stazama uređenim samo za njih.
Mi smo preumorni da bi se previše fokusirali na bilo što osim na opušteno kilavljenje do današnjeg cilja i duži odmor kod planinarskog doma. Zurimo u vrhunce koji nas okružuju i mogu odmah reći da smo si obećali doći po ljeti i napraviti neke od zahtjevnih, ali prekrasnih tura Dolomiti Brenta skupine koja nas okružuje (a bacili smo oko i na neke od ferrata 😁).
Dan završavamo s 14 kilometara hoda i oko 800 metara uspona, što je za dvije umorne duše sasvim dovoljno da proglasimo fajrunt za ovaj godišnji odmor.
Povratak kući i izlet na Monte Altissimo di Nago iznad Lago di Garda
Naravno, proglašeni fajrunt je bila čista laž jer Danči za dan puta kući „ima ideju“ 😅. Dakle, za dan povratka ipak ne odlučujemo samo putovati, već i posjetiti jedan od najljepših vidikovaca na kojem smo ikada bili. U tom trenutku, doduše, to još nismo znali.
Ako možemo preporučiti jedno mjesto koje se isplati vidjeti u ovim krajevima, čak i ako niste neki hardcore ljubitelj planina, to je definitivno pogled sa 2078 metara visokog vrha Monte Altissimo di Nago na jedno od najvećih jezera Europe, Lago di Garda.
Nismo nikada bili u Norveškoj, ali rekli bismo da je ovo najbliže fjordu što možete doživjeti ovako „blizu kuće“. Ako se pogodi prekrasan dan kao što je bio ovaj naš, užitak je potpun i možemo reći da nema puno mjesta u blizini gdje se može doživjeti ovakav pogled i atmosfera.
Autom se može doći poprilično visoko (na 1300 mnv asfaltirano, gdje smo i mi parkirali u mjestu San Valentino, ali i više po makadamu – do hotela / planinarskog doma Albergo Rifugio Graziani na oko 1600 mnv) pa tko nije sklon hodanju neće imati problema doći do vrha.
S obzirom da nas čeka oko 6-7 sati vožnje kući, nastojimo se brzo spustiti s vrha i što prije doći do auta te dan završavamo s nepunih 16 kilometara hoda i oko 800 metara uspona.
Za kraj…
Sve u svemu, nije ovo bio godišnji odmor visokih planina i drskih uspona, već više jedan lagani povratak u stare navike. Proljeće je ispred nas i vjerujemo da nas očekuju bolji planinarski dani, kao i još pokoja priča koju ćemo napisati zato što nam se piše, a ne zato što je moramo pisati 😊. Do tada, uživajte u ovoj…