Nakon dugo vremena, možda i predugo, evo nas natrag u Sloveniji. Ako ne računamo kraći godišnji odmor u Dolomitima, koji je ionako bio samo pokušaj da vratimo neke stare navike, nismo bili u višim planinama jako dugo vremena. Svi koji nas čitaju znaju da smo u Deželi kao kod kuće i moram priznati da sam jedva dočekao da se vratimo.
Napokon su se poklopile zvijezde, zdravi smo, bez obaveza, najavljen je lijep dan u Slovenskim alpama i kod nas je praznik. Uvijek sam govorio da svaki lijep dan moramo iskoristiti kako treba i ovaj uspon na ljepoticu Karavanki nije bio iznimka. Kepa (2143 mnv) je treća po visini u ovom malom planinskom lancu, ali prva po ljepoti, ako nas pitate – i to neovisno o tome gledate li je s nekog drugog vrha ili se penjete na nju.
Polazak iz mjesta Belca
Jedne zime, prije nekoliko godina, morali smo okrenuti na pola puta zbog iznimno lošeg snijega na grebenu pa ovaj put nismo htjeli riskirati loše uvjete – za uspon se odlučujemo tek krajem svibnja. Iako je pristup iz Erjavčevog rovta lakši, s obzirom da se autom dolazi prilično visoko, ovoga puta ne planiramo istu rutu jer nismo sigurni koliko je snijega sa sjeverne strane grebena i u kakvom je stanju.
Iako je većina tog pristupa sa sunčane strane, na jednom dijelu grebena nužno je prijeći na austrijsku, sjevernu, stranu i tu nismo htjeli riskirati nekakav truli snijeg koji je toliko prisutan u ovo doba godine. Polazak zato planiramo iz mjesta Belca, praktički iz doline, s ceste za Kranjsku goru. Ovdje se nalazi malo, označeno parkiralište na početku šumske ceste, kraj pilane.
Prema opisu puta s već svima poznate stranice Hribi.net, većim dijelom bi nas trebala pratiti vrlo loša šumska cesta. Tako je zaista i bilo, no ono što nikako nismo očekivali, a niti to tako doživjeli na fotografijama staze koje smo proučavali prije izleta, jest prekrasan kanjon rijeke Belca ili bolje reći, potoka koji u ovo doba godine obiluje vodom.
Prekrasan kanjon potoka Belca
Razlog zbog kojeg je cesta u lošem stanju je gomila odrona uzrokovanih vodom koja ovdje, čini se, teče iz svake rupe. Da stvar bude zanimljivija, sve stijene u okolici se toliko mrve da se sve pretvara u pijesak pa je, za razliku od inače ovako divljih kanjona, ovaj kanjon otvoren i prepun pješčanih dijelova korita. Diviti mu se, uglavnom, možemo samo iz visine jer je pristup dolje na dijelovima gotovo nemoguć.
Često koristimo izraz za ovakve divljine da izgleda kao Kanada, ali ovdje zaista dobivamo dojam divljine i sila prirode kakve smo navikli gledati u dokumentarcima o dalekom sjeveru. Što se same staze tiče, dobro je označena pa, nakon uživanja u brzacima i slapićima koji teku iz stare i prekrasne šume ovog kraja, brzo ulazimo u šumski put koji će sve do austrijske granice sjeći šumsku cestu (kojom ćemo se kasnije vratiti natrag).
Uspon grebenom Kepe
Dolaskom do državne granice, na oko 1500 metara nadmorske visine, otvara se fantastičan pogled na završni uspon Kepe. Ne znamo je li to zato jer nismo dugo bili u alpama ili je jednostavno taj masivni stjenoviti završetak uspona baš impresivan, ali svako malo zastajemo i uživamo u pogledu. Ovdje nam se, također, otvara pogled prema Villachu i prekrasnom Baškom jezeru, odnosno Faaker See.
Vidi se i vrlo impresivna, nabujala Drava, kao i Vrbsko jezero (Wörthersee) koje, kao i Baško, ima prekrasnu tirkiznu boju pa odmah ondje planiramo veslanje, kada još malo zatopli. No, o jezerima više kada ih posjetimo, vraćamo se na Kepu.
Iako je na ovom dijelu potrebno proći nekoliko izloženijih dijelova uz pomoć sajli i klinova, staza u načelu ne obiluje nekim uzbuđenjima, sve do posljednjih 200 visinskih metara gdje nas je dočekala posljednja „krpa“ snijega na vrlo strmom i trusnom dijelu uspona. Snijeg je mekan, ali još uvijek dovoljno nabijen da nas izdrži pa navlačimo kacige, vadimo cepine i odrađujemo uspon.
S obzirom da se ovuda moramo i vratiti, moram napomenuti da je zimska oprema i dalje nužna, iako znam da se nikome ne nosi dodatnih nekoliko kilograma željeza. Ono što smo kasnije vidjeli po spustu, trebalo bi uvjeriti svakoga da je to nužnost.
Na vrhu Kepe
Brzo prelazimo snježne radosti i uskoro smo na vrhu. Naravno, ovako to lijepo izgleda na papiru, međutim potrošili smo nemalih 5 sati na uspon – ponajviše zato jer smo potrošili barem sat vremena, ako ne i više, na konstantno namještanje naših novih gojzerica (La Sportiva Trango Alp Evo), koje smo kupili na sjajnom popustu u prošlom posjetu tvorničkom outletu u Ziano di Fieme, kako bi manje stiskale i žuljale oko gležnjeva.
Sigurno se pitate kakvi moroni obuju nove gojzerice po prvi put za tako dugu rutu pa naše fotografije donosimo u nastavku, kako biste lakše dobili uvid u to kako prepoznati budalu kad je sretnete 😅. Šalu na stranu, ovakve gojzerice savršene su za alpske mix uvjete, odnosno za period kada snijeg još nije napustio planine, a dovoljno je suho da zimske gojzerice nisu opcija. Dovoljno su lagane za duge ture, ali i dovoljno krute za sjajne performanse na snijegu.
Na vrhu nas dočekuje vjetar i ponešto planinara. Uz obvezno fotkanje panorame na sve strane, hvatamo i odmor za okrjepu. Kao što smo opisali u priči o susjednoj Dovškoj Babi, pogled je odavde apsolutno fantastičan, bez imalo pretjerivanja, i dojam je da se nalazimo na znatno višoj planini nego što jesmo.
Nositi zimsku opremu ili ne
Nakon sunčanja i općeg uživanja, vrijeme je da krenemo natrag. Brzo dolazimo do onog snježnog dijela na kojem smo mogli vidjeti zašto još uvijek treba nositi dereze i cepin po ovakvim uvjetima. Ispred nas je trojka koja se pokušava na guzici spustiti po vrlo strmoj grapi te, kada im je snijeg pokazao zube, na isti način po vrlo strmoj i trusno-pješčanoj stijeni na jedvite jade dohvaćaju sigurne dijelove staze.
Nismo to mogli ni gledati. Jedan krivi korak i dočekao bi ih pad bez zaustavljanja. Od opreme su imali šešir za plažu i lagane poluvisoke tenisice. Za to vrijeme mi navlačimo dereze i, uz jedan cepin svaki, sasvim se normalno spuštamo niz vrlo strmu snježnu padinu. Tu dolazi do izražaja kako se uz nužnu opremu, vrlo rizičan spust pretvara u najobičniji put. No, niti to ne treba uzimati olako i s garancijom jer je i dalje tu prisutna određena doza rizika, kao, uostalom, i svaki put kada morate na sebe navući zimsku opremu.
Za to vrijeme, iznad naših glava dolazi još jedan par, opremljen kao i ekipa prije njih, ali ovi i bez sunčanih pokrivala za glavu. Na pola puta po našim stopama, shvaćaju da je prestrmo i razmišljaju (valjda) da će i nas pokupiti, ako se okliznu. Nakon nekoliko gruda snijega poslanih u našem pravcu, kombiniraju spust kao i ekipa prije njih – preko suhih dijelova koji nisu puno jednostavniji od snježnih.
Srećom, i oni uspijevaju sretno do kraja pa možemo odahnuti jer gledati to je bilo, u najmanju ruku, stresno. Poanta ove priče nije pametovanje, nego jednostavno – ljudi, nosite kacige i zimsku opremu kad idete na takvu stazu, jer nitko nije umro od par kilograma više u ruksaku.
Spust u dolinu šumskom cestom
Nakon riješenog grebenskog dijela, od oznake za državnu granicu, spuštamo se po šumskoj cesti i nastavljamo uživati u svim potočićima koji probijaju struge i kanjone kroz ove prekrasne šume jele, smreke, ariša i bukve. Taman u trenutku dolaska do auta počinje kišiti, a mi dan završavamo s 9,40 sati hoda, cca 1600 metara uspona i toliko spusta te cca 20,5 kilometara duljine.
Sate treba uzeti s rezervom jer ako nećete toliko đuskati s novim gojzericama i fotoaparatom, moći ćete ići ispod 7 sati – staza nema nikakvih tehnikalija, a orijentacija je jednostavna. Kepa je zaista prava ljepotica i osim velike kilometraže, nema drugih većih izazova po ovoj stazi (ako govorimo o potpuno suhim uvjetima). Divljina kakvu smo doživjeli u prvoj polovici puta zaista je čudesna i svakako se isplati proći ovuda. Naš GPX trag možete preuzeti OVDJE.
Do nove priče, uživajte u fotkama…