Prekrasna Sappada! Sve ove godine prolazimo ispod, iznad, preko, kroz, pokraj…a da se nikada ne zaustavimo i provedemo koji dan u ovom prekrasnom planinskom mjestašcu, smještenom u srcu Karnijskih Alpa. Uvijek djeveruša, nikada mlada! Ovoga puta razmišljali smo drugačije i napokon nas nije prevagnulo da idemo negdje dalje, „gdje su viši vrhovi“, kako to često volimo reći.
Ima neka blesava ideja u ljudskim glavama da je više uvijek bolje – i ponekad jest, ako nas pitate, jer malo što može nadmašiti taj osjećaj i poglede s visokih planina do kojih si se ubio da dođeš, a još se više rasturio da se spustiš u jednom komadu. No, s godinama naučiš da ima i planina koje svojim karakteristikama daju taj nadahnjujući osjećaj visine, a da ne prelaze neke prosječne visine koje nam nude Alpe iz bliže okolice.
Uvijek nam je neobično kada putujemo na odmor, a ne vozimo više od tri, četiri sata da bismo došli do cilja. To je, naravno, prvi plus – praktički se nismo ni maknuli iz Rijeke, a već smo bili okruženi vrlo lijepom i još uvijek prilično divljom prirodom, kako to najviše i volimo. Iako smo s vremenom postali kraljevi „lijevih“ planina, tražeći uglavnom ne previše posjećene lokacije ili jednostavno ciljajući doba godine kada većina ljudi ne ide na određene lokacije, plan je ovoga puta bio vidjeti neke od najviših vrhova u okolici.
Nismo bili nešto posebno informirani o stanju snijega pa sa sobom nosimo punu zimsku opremu. Ipak očekujemo da nas najviši od svih, Monte Coglians (2780 mnv), neće pustiti do vrha bez da moramo savladati poneku snježnu dionicu.
Prvi dan: polazak iz Rijeke, Lago Volaia i dolazak u Sappadu
Spajali smo onaj praznik krajem lipnja s vikendom i uzeli još nekoliko slobodnih dana te si složili jedan lijepi godišnji odmor od 6 dana. Za dan puta ne planiramo ništa specijalno, osim kupovine piva u ozbiljnim količinama, koje će nas održavati na životu svakoga dana, te kratak izlet u okolicu Cogliansa da izvidimo situaciju.
Nakon ne preduge vožnje za naše pojmove, u malome mjestu Forni Avoltri nedaleko Tolmezza skrećemo za mjestašce Collina, odnosno za Rifugio Tolazzi (1350 mnv), koji nam je glavna polazišna točka za Monte Coglians. Već na prvu iznenađuje nas jako zelena i divlja priroda, iako je cesta potegnuta na vrlo visokih 1300 metara nadmorske visine i očekivalo bi se da se više poznaje trag čovjeka.
Ovo je možda i najljepše doba godine za ove krajeve, kao i Dolomite koji su u bližoj okolici, jer sve vrvi od života i zelenilo je u punom sjaju. Nismo niti izašli iz auta i već nas pozdravlja par bjeloglavih supova koji lagano krstare iznad naših glava i čudesnih stijena koje nas okružuju. Koliko smo uspjeli vidjeti radi se o mladima čije su glave još uvijek smeđe boje pa nisu tako lako uočljivi kao odrasle jedinke, odnosno kao naši bjeloglavi supovi s Cresa i Krka koje redovito viđamo. Davno sam čitao da naši supovi znaju potegnuti do Julijskih i Karnijskih Alpa na hranjenje, za što im treba oko 4 sata krstarenja u jednom pravcu, pa nikad ne znaš – možda su ovo bili neki Primorci kao i mi, na odmoru.
Današnji kratki cilj je jezero Lago Volaia (1951 mnv), što znači da nas čeka tek oko 700 metara uspona po vrlo jednostavnoj i oglednoj stazi. Iako je subota, nema previše planinara što nas ohrabruje da bismo mogli imati lijep i samotan dan sutra na Monte Cogliansu. Snijega ima po sjevernim stranama, koliko vidimo, no ipak se nalazimo dosta nisko i za očekivati je da će nas preko 2500 metara nad morem dočekati nešto snijega i s južne strane. S obzirom da danas idemo samo do jezera i dvaju planinskih domova – Rifugio Lambertenghi Romanin (1970 mnv) i Volayerseehutte (1960 mnv) – ne čeka nas nikakva posebna predstava osim par krpica snijega.
Kod prvog doma uživamo u pogledu na jezero i obilju svizaca koji neumorno trčkaraju okolo. Kasnije smo primijetili da su ovi krajevi izrazito bogati sviscima i moramo priznati da osim nekih lokacija u zapadnim Julijskim alpama, ne možemo prizvati sjećanju toliko bogat kraj ovim simpatičnim glodavcima.
Radimo kratak krug oko jezera i krećemo natrag s dobrim informacijama da bi nas mogao čekati snijeg te da sutra teglimo cepine i dereze, ako želimo na vrh. Đir do jezera je sve skupa imao 8 kilometara i 700 metara uspona te 3 sata hoda – za dan puta dovoljno. Naš GPX trag možete preuzeti OVDJE.
Stižemo u Sappadu taman oko zalaska sunca i dobivamo šamar od prizora masivnih planina koje okružuju mjesto, a posebice od Monte Sierre (2443 mnv) koja je, valjda, jedna od najdominantnijih pojava nad nekim naseljem uopće.
Da stvar bude bolja, naša domaćica Claudia obavještava nas da u apartmanu koji nam je namijenila ne radi toalet pa nas je smjestila u puuuno bolji apartman ili, kako je ona to rekla na svojem tvrdom engleskom, „aj vil put ju ina betr apartment – mač betr!!“. Osim što je Claudia iznimno simpatična, počastila nas je duplo skupljim apartmanom za koji nismo morali doplatiti niti cent, s pogledom ni manje ni više nego direktno na Monte Sierru. Kada smo vidjeli gdje nas je smjestila, pogledom smo si zalijepili mentalni high five i godišnji je mogao početi!
Drugi dan: uspon na Monte Coglians
Za ovaj dan želimo se „riješiti“ najviše planine – dok je prognoza dobra, noge svježe, a Danči ne obznani da su oni krenuli dani u mjesecu pa moramo mijenjati planove.
Relativno rano buđenje i vožnjica do jučerašnjeg ishodišta uopće nas ne iscrpljuju pa smo začas parkirani i spremni za polazak. Početak je većinom po dobroj bijeloj cesti koju povremeno presijecamo kroz šumu. Staza vijuga pored kanjona rječice koja nas hrani bukom slapova i svježinom ranog proljeća, a ne ljeta u kojem se nalazimo.
Ne trošimo previše vremena na fotkanje jer nas okružuju travnata brda koja, ili ja ne znam fotkati ili jednostavno nemaju dovoljno izražaja da dočaram atmosferu. Međutim, onda kao iz vedra neba dolaze stjenoviti zidovi pod Cogliansom i ovdje počinjete shvaćati da je granica između Karnijskih Alpa i prvih skupina Dolomita nevidljiva. Ne zaboravimo da su Tre Cime niti 40 km zračne linije od mjesta u kojem se nalazimo.
Sve dublje ulazimo u stijene i sve više radi fotić, ali i naše noge i pluća. Srećom, ovoga puta dolazimo u solidnoj formi i strmi sipari koji nas prvi stavljaju na kušnju samo su lagane stazice pod našim čvrstim koracima. Prve naznake snijega daju nam do znanja da će cepini svakako biti u upotrebi. No, s obzirom da se propada preko koljena, dereze vučemo iz čistog mazohizma.
Tu gdje počinje snijeg, počinje i jako trusna i rastresita stijena. Priječenja su vrlo izložena jer imaš osjećaj da hodaš po živoj stijeni, gdje baš ništa ne stoji na mjestu na koje si nagazio. Miks snijega, ili bolje reći bljuzge, s takvim terenom usporava nam napredovanje, ali sigurnost je na prvom mjestu. Dvoje planinara iza nas, koji nisu bili spremni na sve uvjete, okreću na prvim neugodnim priječenjima te sami nastavljamo dalje.
Prije ulaska na završni greben moramo savladati poveći snježni kuloar, gdje moj višak kilograma dolazi do izražaja. Danči cupka kao leptirić, dok ja propadam na sve strane. Prilično je strmo pa cepin dođe taman, a tko nije spreman treba pričekati još koji tjedan da snijeg otkrije sipar pa da se mučite na drugi način, ali uz manje rizika.
Ponovno priječimo snijeg na vrlo izloženom mjestu do ulaska u greben. No, kako smo taj dan imali ono nešto što moraš imati ako misliš doći do kraja, ne smatramo to povećim problemom i uskoro smo ponovno na suhom. Greben je također živahan i treba dobro paziti gdje stati i gdje se uloviti prilikom penjanja. Iako se ne radi o nekom baš jako zahtjevnom usponu, vjerujemo da po ljetnim gužvama ovdje frca na sve strane. Trebamo li ponavljati da je kaciga obavezna? Nadamo se da ne – ljudi, nosite kacige.
Dolaskom na vrh obuzima nas uobičajena sreća koja se pojavljuje kada se nalaziš u golim stijenama, visoko među oblacima koji se poigravaju s pogledom na sve strane. Dugo nismo bili na ovako lijepom i samotnom mjestu pa sjedamo popiti vode kako bismo uživali u osjećaju koji te vraća u djetinjstvo, a to je bezrazložna sreća.
Nakon nekog vremena stiže jedan planinar, bez kacige, u poluvisokim tenisicama i ogromnim stickom kojim si daje oduška u okidanju beskonačnih selfija. Ne smetamo jedni drugima pa neka svatko uživa na način na koji želi. Povratak započinjemo relativno brzo po njegovom dolasku, kako se ne bismo zasipali letećim stijenama pri kolektivnom spustu. Usred spusta po grebenskom dijelu, Danči obznanjuje kako je boli trbuh i da misli da su stigli oni dani u mjesecu, 3 dana prerano. Nakon kratke kontrole i sanacije, nastavljamo dalje – spustiti se moramo.
Dolaskom u snježni kuloar još jednom dolazi do izražaja moja kilaža pa nizbrdo upadam na svakom drugom koraku, ali vrh je pod đonovima pa ne vidim zašto bi me malo snijega u gojzericama rastužilo. Nakon opreznog spusta po svim snježnim priječenjima, odlučujemo se na krug (kao i uvijek) pa se vraćamo preko travnatih brda koje vode prema Rifugio Marinelli (2122 mnv). Produžujemo si put, ali okus planina i prirode je neodoljiv i želimo što više vremena provesti u tom osjećaju – usprkos Dančinom stanju, za koje je odmah rekla da će sve riješiti pivo u apartmanu.
Dan završavamo s 13 km hoda te 1600 metara uspona u ukupno 8 sati – prilično smo umorni, no ne i razbijeni. Forma je ok i sutra nas čeka novi izazov, a to je Monte Lastroni (2449 mnv) – izlet koji je Danči birala te malo zarotirala u redoslijedu planiranih dana, s obzirom na nove okolnosti. Srećom po njene abdominalne bolove, Lastroni je tehnički manje zahtjevan, ali je zato uspon prilično dug jer, pogađate – krećemo iz apartmana.
Naš GPX trag za Monte Coglians možete preuzeti OVDJE.
Treći dan: uspon na Laghi d’Olbe i Monte Lastroni
Kako u svaki godišnji odmor nastojimo uglaviti barem jedan dan bez vožnje, na Monte Lastroni odlučujemo krenuti iz Sappade, odnosno iz samog apartmana. Nikakve tehnikalije ne očekuju nas po putu pa olakšavamo ruksake za željezo, ali ih otežavamo za ekstra vodu. Najavljen je vruć dan i ne želimo ništa riskirati, a 7 litara bi nas moralo pokriti.
Staza koju ciljamo bit će kružna jednim dijelom pa za uspon biramo jednu od ponuđenih koja vodi do jezerâ Laghi d’Olbe (2180 mnv), odakle samo jedan put vodi do vrha Lastronija. Iako sam mislio da će ovo biti jedan od onih travnatih izleta, moram priznati da sam brutalno pogriješio. Teren jest zaista jednostavan, ali kulisa kojom smo okruženi je toliko dolomitska da sam pržio fotić kao da ne postoji sutra. Šteta da je bio mutan dan pa masivi koji su nas okruživali ne dolaze do izražaja, ali ako bi me netko pitao preporuku koju planinu vidjeti u ovom kraju, Monte Lastroni je pravi izbor.
Jednim dijelom se može i žičarom, ali to nije naš fah tako da stišćemo gas i nakon otprilike 2 i pol sata eto nas na glavnom jezeru. Ovdje hvatamo pauzu – iako je do vrha još samo sat vremena, nekada moraš stati i uživati. Svisci trčkaraju, planinara je doslovno troje bez nas, mir je potpun, a naše zadovoljstvo na vrhuncu. Ok, nije sve skroz potpuno jer nas vrh čeka, ali razumijete nas.
Ponovno vidimo sedam-osam supova koji nas okružuju i lete vrlo blizu, no moja sporost u fotkanju dolazi do izražaja pa ne uspijevam uhvatiti baš ništa. Ubrzo smo na vrhu i ono, opet šamar i to gdje god pogledaš, a ponajviše prema Monte Peralbi (2694 mnv) čija masivna stijena izgleda kao da je riječ o tritisućnjaku (iako visinom i nije tako daleko, zapravo).
Inače ne puštamo korijenje na vrhovima, ali danas je takav dan pa uzimamo 30ak minuta samo za uživanje u pogledu i fotkanje. Život je ponekad stvarno lijep, a iako smo u njima jednom iskusili neke manje lijepe stvari, u planinama je ipak najljepši.
Po povratku ništa novo: svisci, supovi, kameni zidovi, jezera…obilazimo i drugo manje jezerce te krećemo prema postaji žičare, odnosno cestici koja nas treba spustiti u Sappadu. Tu slikamo bebu riđovku koja nam se našla na putu i započinjemo spust po toliko prokleto strmoj cestici da nam koljena vrište iz sveg glasa. No, opet je prekrasan dan iza nas pa nastojimo ne kakati previše – sve skupa 16 km hoda, 1350 metara uspona u ukupno 7 sati pa mirne duše možemo ubiti novu turu hladnog piva koje nas čeka u frižideru, s pogledom na Monte Sierru.
Naš GPX trag za Monte Lastroni možete preuzeti OVDJE.
Četvrti dan: Monte Peralba
Vidi se da još nismo dohvatili našu čeličnu formu pa smo treći dan prilično umorni, no tamo gdje nema čelične forme ima čelične volje. Pogotovo Danči – imala je stvari i to je najjači veto da se ne ide negdje jako, ali kako to često znam napisati, upornost i tvrdoglavost mazgi koju oboje imamo može se mjeriti s malo čime.
Iako je prvotni plan bio ferrata na Peralbu, od toga smo zbog Dančine ograničene rastezljivosti i osjetljivosti na pojas odustali pa idemo via normale putem, kojim se jednom davno papa Ivan Pavao II popeo gore. Nismo istraživali koje su pobude iza toga, ali računamo da mu je proradila poljska krv – ipak su Poljaci, a bome i Poljakinje (sjetimo se samo Wande Rutkiewicz) kroz povijest bili žilavi i tvrdokorni alpinisti.
Put kojim idemo nosi Papino ime te, osim gomile svizaca do doma Rifugio Sorgenti del Piave (1830 mnv), nema nikakvih posebnosti sve do ulaska u greben. Ni na grebenu to nije neki opak uspon, ali ima jedan veliki ALI. Ulaz u prvu i jedinu škrbinu, koja je inače osigurana sajlom, još uvijek je zatrpan snijegom. Nakon razmatranja opcija i kratkog vijećanja, odlučujemo obići tu veliku krpu gnjilog i izloženog snijega te tu kreće penjanje po vrlo ružnom terenu.
Gomila vode i bljuzge koja dolazi od snijega u odlasku, u kombinaciji sa siparom pomiješanim sa zemljom, stvaraju takvu kombinaciju uvjeta da smo dva priječenja doslovno pretrčali samo da se što prije maknemo, a ostalo izvukli na „sve četiri“. Vrlo je strmo i trusno, no ne traje dugo pa dohvaćamo škrbinu gdje stvari postaju lakše. Uz pomoć sajle prolazimo kroz škrbinu i izlazimo na završni dio grebena.
Do vrha nema specijalno zahtjevnih detalja, ali zato ima fantastičnog pogleda i nove igre oblaka u kojem god smjeru pogledamo. Na vrhu se smještamo u sjedeći položaj, uživamo u pogledima, fotkamo, odmaramo, pijemo, jedemo i dolazimo k sebi.
Taman da nismo planirali, a jesmo, odlučujemo se za povratak po zapadnom grebenu. Povratak po onom sranju ispod škrbine može samo značiti trošenje mačjih života kojih nemamo na pretek, s obzirom na hobi u kojem uživamo posljednjih petnaestak godina.
Još dok smo jučer stajali na Lastroniju, taj zapadni greben Monte Peralbe je izgledao kao veliki trbuh vrlo strmog nagiba – i bi tako! Narednih sati skršili smo koljena, dok smo se sigurno spustili do kraja. Iako nema nekih zahtjevnih dijelova, moraš biti non-stop našpanan, a naše umorne noge nisu to prihvatile s oduševljenjem.
Kad smo se napokon spustili, odmah smo odlučili da sutra zbilja odmaramo i ne idemo nigdje. Po putu se nabralo 7,5 km i 900 metara uspona u ukupno 5 sati – ne čini se puno, ali je bilo bome i previše za treći dan za redom. Još jedan top izlet je iza nas i nema razloga za plakanjem nad rasturenim koljenima, već samo veseljem i iščekivanjem kreveta i velikih količina piva u apartmanu.
Naš GPX trag za Monte Peralba možete preuzeti OVDJE.
Peti dan: đir po Sappadi i uspon do Passo dell’Arco
Da smo prokleti lažovi to svi znaju, barem kada su u pitanju „dani odmora“. Iako smo si rekli da nećemo ništa, odnosno da ćemo samo krug po mjestu i malo šetnje uz plahu rječicu Piave, nekako se nađosmo na putu za ulaz u ferratu Simone za Creton dell’Arco. Oko 900 metara uspona je iz srca Sappade do vrlo zanimljivog i atraktivnog kamenog luka Passo dell’ Arco (1907 mnv), otkuda kreće i spomenuta ferrata, i bila bi zaista šteta ne vidjeti to arhitektonsko čudo prirode.
Inače, zapamtite ove riječi, svakako dolazimo na ovu ferratu i namjera nam je spojiti je s puno atraktivnijom ferratom dei 50 Clap za Creton di Culzei. Ne volimo najavljivati unaprijed nešto jer nikad ne znaš gdje te život nosi, ali kada vidite ove stupove i kamene tornjeve neke stavove valja prekršiti – a naš je da nikad ne obećaješ ništa unaprijed, ako ne znaš možeš li to isporučiti.
No za danas je ovaj kameni luk sasvim dovoljan te nakon njega krećemo na drugu stranu, prema sedlu koje vodi podno same Monte Sierre. Putem opet imamo turbo pogled i zadovoljno komentiramo kako smo uboli i ovaj đir i godišnji i ostale planine…ma sve.
Da stvar bude još bolja, stižemo do toliko pitoresknog potočića neobične žute boje, okruženog šumom, zelenilom i visokim špicevima. Bez rasprave odlučujemo ovdje napraviti pauzu za gacanje i hlađenje umornih nogu te uživanje u panoramama i potpunom miru. Leptiri cuclaju znoj s naših čarapa i cipela (bljak 😄) dok mi mrtvi umorni, lica rastegnutih u iskrene osmjehe, odmaramo kosti i sve što ih okružuje.
Nakon dužeg odmora sabiremo snage i spuštamo se do rijeke Piave, odnosno staze koja vodi uz rijeku i zaključujemo dan s 13,5 km i 900 metara uspona u ukupno 4,5 sata. Posljednjih pet piva koji nas čekaju u apartmanu nestaju brzinom svjetlosti, a posljednji pogled prema Monte Sierri vrlo je radostan i ispunjen.
Naš GPX trag za Passo dell’Arco možete preuzeti OVDJE.
Šesti dan: povratak kući
Iako smo se u povratku prijetili kupanjem u Tilmentu, bili smo preumorni, a vani je bilo prevruće, tako da neće više biti slika neke vode. Na kraju smo stali u Udinama i napravili đir po nekoliko tamošnjih, nama najdražih, sportskih trgovina.
U svakom slučaju, iza nas je još jedan vrhunski godišnji odmor i sigurno ne posljednji u okolici Sappade. Meravigliosa Sappada! Došlo nam je da naučimo talijanski samo da možemo prenijeti osjećaj koji smo imali cijelo ovo vrijeme, ali to ipak nekom drugom prilikom – prvo ćemo se popeti na još neke od prekrasnih planina, dok su nam tijela moćna, srca mlada, a želja nepresušna. Uživajte u slikama, a mi ćemo u sjećanjima…