Već prvi dan našeg, sada već možemo reći, fantastičnog godišnjeg odmora u nacionalnom parku Écrins izuo nas je iz gojzerica od ljepote prirode, čudesnih krajolika, a ponešto i količine hodanja. U ovoj priči čeka vas jezero Lac Palluel (2472 mnv), vrh Grand Pinier (3117 mnv) te obilazak još dva jezera po spustu – Lac Faravel (2386 mnv) i Lac de Fangeas (1990 mnv).
S obzirom da smo prvi tjedan, od ukupno dva tjedna godišnjeg odmora koja ćemo provesti u Francuskoj, zacrtali provesti u lijepom gradiću Briançon, to će nam ujedno biti baza za sve ture prvoga tjedna. Kako možemo slobodno reći da nam je ovaj kraj u potpunosti nepoznat, uglavnom smo se služili aplikacijom i web stranicom Altituderando kako bismo dobili ideje i pronašli sve što nas je zanimalo.
S obzirom na veličinu nacionalnog parka Écrins, bilo nam je jasno da nećemo imati previše mogućnosti za kretanje u planine direktno pješke iz apartmana, no manje-više planirali smo ne voziti se dulje od pola sata do svakog ishodišta i to se pokazalo kao super izvedivo, jer smo se nekako nalazili u centru najviših planina u okolici.
Parking Dormillouse i staza za jezero Lac Palluel
Današnji dan započinjemo na parkingu u dolini Freissinières, podno seoca Dormillouse. Ovdje odmah shvaćamo da nikakve naplate parkinga niti ulaza u nacionalni park neće biti – dakle, dobre vijesti od ranog jutra, iako i nije bilo baš tako rano (jučerašnja nas je vožnja od desetak sati prilično umorila i trebao nam je dobar san). Na parkingu već vlada poprilična gužva i ovdje uviđamo kako ćemo biti jedni od rijetkih stranih turista, uz ponešto Talijana, Nizozemaca i Belgijanaca.
Staza je do jezera solidno označena pa putem uglavnom ne moramo provjeravati aplikaciju i kartu, što znači da opušteno uživamo u prekrasnom jutru i vrlo zelenoj i bogatoj prirodi oko nas. Rječice i slapovi teku sa svih strana pa je, iako je velika suša, priroda još uvijek bujna. Kao i uvijek kad smo u centralnim alpama, navikavamo oči na smeđe planine oko nas i trebat će nam neko vrijeme da prihvatimo kako nije vapnenac sve što čini planine.
Staza do jezera je jednostavna i nema nikakvih tehničkih detalja. To, naravno, ne znači da se nećemo oznojiti – naime, udaljenosti su ogromne i uglavnom do vrhova i jezera koje ćemo posjetiti i danas, ali i ostale dane, treba oko desetak kilometara u jednom smjeru.
Ono što ćemo, također, kroz dane provedene ovdje spoznati, jest to da finalni dijelovi uspona na mnoge vrhove uglavnom čine grebeni za koje treba puno snage – ponajviše zbog terena koji je strm te krcat sipara, razlomljenih stijena i izloženih prolaza. Dakle, sve u svemu, u ovom kraju možete očekivati puno zanimljivih staza i veliki broj jezera, uglavnom punjenih ledenjačkim vodama.
Do jezera Palluel trošimo oko 2 sata i, kao nekolicina planinara oko nas, ovdje radimo prvi odmor. Što se tiče samog jezera, ako svako jezero bude ovakav biser, bome ćemo se nagledati prekrasne prirode, a ni planine u okolici ne zaostaju. Pržimo fotić na sve strane i već nas lagano hvata vibra godišnjeg odmora.
Uspon na Grand Pinier
Kako je čitav kraj prepun vrhova viših od 3000 metara, bitno je da se negdje i popnemo jer inače nećemo imati široke poglede na planine oko nas. Ovdje treba istaknuti da, iako su staze do većine jezera jako dobro označene, pristupi na većinu vrhova iznad 3000 mnv nisu označeni – dakle, radi se o svojevrsnim brezpotjima, kako bi to naši susjedi rekli, te je potreban dobar osjećaj za orijentaciju, upornost i malo avanturističkog duha kako bi se stiglo do vrha.
Bacamo kratak pogled na kartu, kao i na teren koji vodi prema našem današnjem cilju. Nakon malo vijećanja, krećemo te uskoro pronalazimo poneki možic koji nas vodi nevidljivom stazom kroz sipare i krš, kojima uspon do vrha obiluje. Iako ovaj greben do vrha nema izloženih dijelova, stijena je vrlo živa i sve je puno odrona pa treba voditi računa da se nađe dobar prolaz. Osjećaj za orijentaciju je bitan, iako je ovdje put do vrha vidljiv od samog početka grebena.
Kako se dižemo sve više, otvaraju nam se pogledi i brzo nas obuzima onaj osjećaj sreće i iskonske slobode, od nepreglednih planina oko nas. Iako ovo nije kraj najviših vrhova Francuske, ovdje se ipak nalazi vrlo visoka skupina planina koju predvodi Barre des Écrins (4102 mnv), koji je ujedno i najviši vrh ovako daleko na jugu.
Nakon dodatna dva sata, napokon smo na vrhu! Za razliku od inače, radimo dulju pauzu jer je nekako atmosfera koju valja upiti, a i kako nam je sve potpuno nepoznato, vrtimo kartu u svim pravcima da vidimo kojim smo sve vrhovima okruženi. No, plan nam je po spustu obići i jezero Lac Faravel pa možemo reći da dan još nije gotov.
Spust do jezera Lac Faravel
Nakon odmora i obilatog fotkanja krećemo natrag u istom pravcu te se nakon Lac Palluel odvajamo prema drugom današnjem cilju, koji je nepunih pola sata udaljen. Staza od Lac Palluel do Lac Faravel dobro je označena te nije posebno zahtjevna.
Na samom jezeru ima ponešto ljudi, ali uglavnom onih koji su odlučili noćiti uz jezero. Moramo priznati, za nas čudan odabir jer ovo izgleda kao jedno od onih jezera gdje se kote komarci. No, kad smo već tu, idemo ga obići da doživimo taj šaš i vodeno bilje iz prve ruke.
Kasno je poslijepodne, sunce je taman za uživanje i nakon gacanja po tlu, za koje ne znaš krije li deset centimetara ili metar vode ispod sebe, vidimo neki roj koji nas je okružio. Pogledam na podlakticu i vidim doslovno tridesetak krvopija koje su jedva dočekale da neke budale uđu u travu i naprave party za ekipu.
Bježimo kao sumanuti i nikako nam nije jasno kako su neke djevojke nedaleko od ovog događaja odlučile dignuti šator i da ih ništa to ne dira. Nismo se zadržali da promotrimo te metode, već bježimo dalje i na višim obalama jezera radimo drugi odmor i plan za povratak.
Spust do jezera Lac de Fangeas
Kako nam guzica ne da mira, vidimo da se par kilometara od nas nalazi još jedno jezero pa, kad smo već tu, zašto da ne. Nastavljamo spust te, uz minimalno produžavanje puta, idemo obići i jezero Lac de Fangeas. Prolazimo kroz prekrasnu dolinu, kao u Gospodaru prstenova, te stalno zastajemo uživati u pogledu – a kasnije ćemo naučiti da je ovdje skoro svaka dolina takva i teško je izdvojiti najljepšu.
Dolazimo na obale ovog malog jezerca i taman dok Danijela hita na šljunčane obale, meni šteka fotić. U tim trenutcima još ne vidim da nismo dugo formatirali memorijsku karticu i da je fotić prepoznaje kao punu. Zumiram, okidam, ali neće pa neće.
Dok traje ta muka, a Danči snima video na plaži, iznad njezine glave, na brežuljku među brezama, traje ni manje ni više prava drama, ali ne onakva kakvu biste inače očekivali u planinama. Naime, dok sam ja tražio kadar i zumirao na sve strane, u oko mi je upala akcija jednog para koji se kao od majke rođen odlučio prepustiti strastima u prirodi.
Pokušavao sam Danči na sve moguće načine sugerirati da se vrati, ali ona nikako da shvati i još se dere „slikaj, prekrasno je“. Naravno, od silne buke ove gore je ulovila nervoza i krenulo je navlačenje gaća. Eh, ne možeš se više ni seksati po planinama, a da te netko ne prekida.
Danči dolazi do mene i tek tada joj uspijevam pojasniti da ne radi fotić i ne mogu fotkati, da se ljudi krešu gore, a da im mi kvarimo trenutak i tako to. Uglavnom, smijuljimo se kao mala djeca i napokon krećemo prema parkingu.
Statistika i dojmovi za kraj
Dan završavamo s nemalih 20 km hoda, 9 sati trajanja i 1800 metara uspona (te toliko i spusta). Noge su umorne, ali dan je bio fantastičan. Znamo da sutra sigurno nećemo moći ponovno ovoliko potegnuti pa ćemo malo smanjiti gas.
Moramo se sačuvati kako god znamo i umijemo jer dva tjedna planina će uzeti danak na našim tijelima, a moramo vidjeti sve što smo zacrtali. Par piva i topla večera sjedaju kao lijek na ranu, a svježe noći olakšavaju spavanje. Nadamo se da ćemo sutra biti koliko-toliko orni jer idemo vidjeti ledenjak Glacier Blanc, i jedva čekamo!