Kao što smo i najavili u prethodnoj priči, drugi dan našeg boravka u nacionalnom parku Écrins odlučujemo vidjeti ledenjak Glacier Blanc, odnosno proći stazom koja ide uz njega, bez uspona na neki posebni vrh. S obzirom da smo se ustali mrtvi umorni nakon jučerašnjeg dana, nikakav ozbiljniji uspon nije dolazio u obzir pa razgledavanje ledenjaka po relativno laganoj stazi dođe kao lijek na ranu.
Parking i polazak od Refuge du Pré de Madame Carle
Dok se vozimo kroz dolinu Vallouise do njenog završetka za automobile, livade/proplanka Pré de Madame Carle (1879 mnv) koja se nalazi podno najviših vrhova Écrinsa, iznenađuje nas nevjerojatna gužva koja vlada po okolnim mjestima i kampovima – no ne bi trebala, s obzirom da Google kaže da je ovo najposjećenija dolina u NP Écrins.
Penjači, planinari, kajakaši, paraglajderi, biciklisti, itd. – dakle, očito smo u raju na zemlji za outdoor sportove. Nevjerojatan šušur vlada posvuda, a dolaskom na parking vidimo i da smo odabrali vrlo posjećenu turu jer mjesta ima jedva za iglu.
Prva nervoza nas napada odmah na početku jer tek sada zapravo shvaćamo da jučerašnji problem s fotićem nije bio slaba baterija, već memorijska kartica, a rezervna nam je ostala u apartmanu. Kakvi amateri! Idemo vidjeti ledenjak, a fotkat ćemo čime – idioti! Nakon početnog pogledavanja jedan u drugoga s izrazima lica „koliko glupi možemo biti“, brišemo neke duple fotke s jučerašnjeg izleta i oslobađamo mjesta taman da imamo nekoliko dobrih fotki današnjeg dana – naravno, uz vrlo racionalno okidanje. Ostatak ćemo mobitelom.
Staza do planinarskog doma Refuge du Glacier Blanc
Gužve u našem smjeru su ogromne, iako ovdje postoji još jedan ledenjak (Glacier Noir), no kako ovaj naš ima i popularni planinarski dom Refuge du Glacier Blanc (2542 mnv), jasno je gdje su svi naumili.
Ima nevjerojatno puno male djece i ljudi starije životne dobi, uza sve nas ostale „mlade“. Mahom se radi o francuskim turistima i vidi se da kod njih nije odmor samo na moru, kao kod nas. Posebno nas oduševljavaju mlade obitelji koje nemaju apsolutno nikakvih problema uzeti klince od 3-4 godine i cijelim putem se natezati s njihovim (ne)hodanjem. Ima čak i mlađe djece od toga, tako da je zaista gušt gledati kako se od malih nogu stvaraju navike provođenja vremena u prirodi i planinama.
Inače, panorame koje nas okružuju su kao na filmu: ledenjački potoci teku sa svih strana, a nepregledne, strme litice ovih divova tjeraju nas da se osjećamo kao mravi koji puze uskim stazama do vrhova.
Kada prvi put odozdola ugledamo Glacier Blanc, nemamo dojam da se radi o nekom velikom ledenjaku, kao što je izgledao na karti. Međutim, kako napredujemo i sve više dobivamo na visini, shvaćamo da se radi o pravom divu kakvog svakako nismo očekivali izvan kruga Mont Blanca.
Lani smo ostali pomalo kratki prilikom posjeta Mer de Glace ledenjaku: prala nas je kiša, a staze oko ledenjaka bile su neprohodne pa nismo mogli u potpunosti doživjeti taj prirodni fenomen u nestajanju. Ovdje srećom imamo prekrasan dan i super pogled duž ledenjaka.
Kao i većina ljudi, prvu pauzu radimo kod planinarskog doma Refuge du Glacier Blanc. Staza je do ovog dijela prilično jednostavna, uz poneku sajlu koja prvenstveno pomaže oko prolaska preko mokrih stijena. Pokraj doma se smještamo na poveću stijenu, vadimo hranu i piće iz ruksaka te pomalo odmaramo i promatramo što nas čeka za dalje.
Staza do panoramskog pogleda na ledenjak Glacier Blanc
Vidi se da ima dosta vodiča koji vode ledenjačke tečajeve, kao i alpinista koji su se namjerili na najviši vrh Écrinsa (Barre des Écrins, 4102 mnv).
Kako idemo više, tako nam se otvara pogled prema ledenoj rijeci koja se spušta kroz kamenu dolinu koju si je sam ledenjak izdubio. Pri kraju ledenjaka, od kuda šiklja nevjerojatna količina vode, pukotine su ogromne, dok sve više prema izvoru ledenjaka ima manje rupa i površina je sve ravnija, a pukotine sve manje vidljive.
Uvijek kažemo, kada dođemo u krajeve koji imaju ledenjake, da se to jednostavno mora doživjeti jer toliko brzo nestaju da će uskoro opstati samo u našim sjećanjima. Također, ovdje se skoro bolno vidi kolika je ovisnost rijeka i jezera o vodi koja pritječe iz ovih ledenih masiva pa se budućnost čini prilično suha i pustinjska, u odnosu na ovo vodeno bogatstvo koje trenutačno vlada.
S obzirom da za današnji dan nemamo neki specifični vrh kao cilj, dolazimo do najviše točke do koje je moguće jednostavno doći, a s koje se vidi većina ledenjaka. Ovdje još malo fotkamo i uživamo u nestvarnim prizorima. I opet si ponavljamo, ovo stvarno treba doživjeti!
Spust natrag u dolinu Vallouise
Iako je vruće za krepati, približavanjem ledenjaku puše sve jači vjetar pa navlačimo ekstra slojeve na sebe i bježimo natrag u žegu doline. Po povratku se neprestano čudimo koliko ima mladih ljudi i zapravo je super vidjeti da planinarenje ovdje nije sport većinom za starije.
Pred kraj spusta vidimo da traje helikopterska potraga u stijeni za, kako se čini, penjačima koji su zaglavili u stijeni. Taman kada dolazimo do parkinga imamo prilike svjedočiti nevjerojatnoj vještini pilota koji spušta helikopter ravno među aute na parkingu, ispušta penjače te ga s još većom vještinom podiže i okreće okomito u zrak. Jebote koji posao! Razumijemo da je gadno raditi s unesrećenima i često gledati smrtne slučajeve, ali letjeti po cijele dane po planinama se čini jako uzbudljiv i živahan posao.
Što se nas tiče dan je gotov i bome smo opet pošteno umorni. Nakon gotovo 7 sati hoda i 12 kilometara duljine, osjećamo da je vrijeme za odmor. Skupilo nam se gotovo 1300 metara uspona, što nas s jučerašnjih 1800 već baca preko 3000 metara u dva dana. Pišemo ovo jer ćemo, iako to još ne znamo, nastaviti u ovakvom tempu praktički dan za danom, a umor koji nas čeka će nas u jednom trenutku slomiti.
No do tada, ispred nas je novi dan i upoznavanje gradića Briançon, za dan odmora.