14 peaks: Nothing is impossible
Nekoliko tjedana ranije pogledao sam film 14 peaks: Nothing is impossible, o obaranju rekorda u usponima na svih 14 vrhova viših od osam tisuća metara i nisam dobio poriv napisati osvrt. Zapravo, i dok smo prije filma pratili tu, svojevrsnu misiju, nismo bili oduševljeni pothvatom. Nekako nam je izgledalo usiljeno i previše egoistično. Danči čak nije ni imala neku pretjeranu želju pogledati film pa sam ga pogledao sam.
Sada kada sam, na kraju cijelog tog pothvata, pogledao film, mogu reći da sam stavio točku na svoja razmišljanja o tome. Suludo trčanje za rekordima, ponajviše potaknuto nadmenim, iliti napuhanim, glavnim protagonistom (subjektivni dojam, da istaknem!) koji je brže bolje prihvatio sve zapadnjačke vrline, iako se identificira kao Nepalac koji je, naravno, protiv svega toga. Međutim, kao i uvijek, nije dovoljno gdje si se rodio da bio taj netko, već je važno tako živjeti i svojim primjerom pokazivati da zaista zastupaš to što prezentiraš na van.
Film kao film imao je problem što ti ljudi nisu imali filmsku ekipu pa je nedostajalo sjajnih planinskih kadrova, kojih sam siguran da je uživo bilo i više nego dovoljno. Možda bi se tako čak i pokazala pokoja emocija, a ne samo suludo trčanje za rekordima. Vjerujem da bismo u tom slučaju vidjeli i kakve su fizičke sposobnosti trebali imati da bi poduzeli nešto takvo, no sve se pretvorilo u monologe pojedinaca iz zajednice i pokušaje prezentacije kako je to bio jeben pothvat.
Da, bio je takav pothvat, da ne psujem dva puta zaredom, ali sve što je meni ostalo u ustima nakon gledanja je okus razočaranja u kojem pravcu ide današnje elitno planinarenje i alpinizam. Najava glavnog lika na kraju filma kako nas čeka nešto još jače od njih u budućnosti, navela me da uskoro očekujem kako ću pročitati da su se popeli na Mjesec – u ekspedicijskom stilu, naravno, s puno fiksne užadi koju su sami postavili.
Kao što je jasno iz ovih crtica, nisam oduševljen filmom niti idejom koja stoji iza toga. Ne bih više tu trošio riječi jer će se ovaj osvrt pretvoriti u svojevrsno hejtanje, koje mislim da je općenito nepotrebno. To je moje osobno mišljenje i ako se nekome sviđa film i cijeli pothvat mogu to shvatiti i nisam per se protiv takvih, niti mi je namjera o tome raspravljati – ukusi su različiti.
The Alpinist
Jučer smo, s druge strane, odlučili pogledati film The Alpinist, o mladom kanadskom penjaču koji je prije nekoliko godina stradao po spustu još jedne hardcore avanture u Aljaškim planinama. Marc-André Leclerc je njegovo ime i ako ga niste znali do sada, nakon gledanja filma sigurno hoćete.
Prije nekoliko godina čitao sam na online časopisu Alpinist.com o mladom penjaču koji izvodi nevjerojatne solo uspone po divljim Kanadskim planinama. Kako nije bilo fotografija i videa o tim pothvatima, nekako je čovjek cijelo vrijeme prolazio ispod radara.
Čini se da nije samo meni prošao ispod radara, nego i gotovo čitavoj zajednici. Srećom, producentima filmova Peteru Mortimeru i Nicku Rosenu, koji su nas i u prošlosti oduševili s uradcima Valley Uprising i The Dawn Wall (koje smo, usput-budi-rečeno, spomenuli u našoj priči o najboljim outdoor filmovima koje smo gledali), nije promaknuo. Oni su uspjeli izvući dovoljno materijala da ponovno oduševe i uzrokuju buru emocija novim filmom.
Ovo nije još jedan klasični alpinistički film, to je važno napomenuti. Također, tko očekuje ego mačistička sranja navodnih zaljubljenika u planine koji samo napuhuju vlastite ličnosti sa suludim pothvatima, može odmah prebaciti kanal.
Marc-André je bio povučena osoba, vedrog karaktera, s nevjerojatnom vještinom i osjećajem za penjanje svih vrsta. Bio je takav do te mjere da su jedva uspjeli snimiti film o njemu – no, srećom, uspjeli su. Onome tko ga još nije pogledao ne želim kvariti doživljaj, no neke stvari koje ću napisati mogu odati detalje filma – molim da prestanete čitati na ovom dijelu, ako vam je stalo do toga da pogledate film od nule.
Već u samom startu moramo biti svjesni da je čovjek mrtav i da ga nikakav film neće vratiti. To svejedno ne mijenja dojam koliko je on bio inspirativan za ljude oko sebe i koliko je energije širio, poput zaraze. Taman kada sam pomislio da ćemo gledati čovjeka koji je živio u svojoj glavi i zato bio tako dobar u solo usponima po neviđenim lokacijama, shvatiš da je zapravo bio klinac s ADHD dijagnozom, curom koju je jako volio i neiscrpnom strašću za iskonskim pustolovinama.
Možete me zvati romantičarem, ali ja na ovom liku nisam vidio želju za samoubojstvom, već najčišći oblik ganjanja vlastite strasti. Ironija je u tome da te tolika strast u životu dovede do preuranjenog kraja, ali to tako jednostavno mora biti. Nije mogao drugačije, ni da je želio.
Zapravo bih rekao da rijetko, ili gotovo nikad, vidimo ljude koji u potpunosti prožive ono što sanjaju. Čisti, potpuno nepročišćeni snovi, bez razrjeđivača i emulgatora. Kada smo gledali Free Solo o Alexu Honnoldu, nekako smo znali što očekivati – Alex je toliko prisutan u medijima i filmovima, da već svi imamo osjećaj da ga poznajemo. Film je bio odličan bez dvojbe, a o Alexu smo samo dodatno naučili kako je jedinstven karakter koji možete samo voljeti, nikako bilo što drugo.
Marc-André, s druge strane, sa svojim povučenim karakterom kroz čitav film pokazuje i dokazuje kako ne treba cijeli svijet znati za nas kada radimo nešto što je nama super kul. Vrlo suptilno, pa čak i nesvjesno, posrao se po svemu što čini današnji svijet kakav većina nas živi – prvenstveno tu mislim na prezentaciju samoga sebe širokim masama, pokušavajući pratiti trendove i biti kao većina (čak i bolji) ili dokazati kakve kul živote živimo.
Nasmijao sam se kada su pričali kako su mu nabavili mobitel da ga mogu kontaktirati, a on ga ni ne nosi sa sobom. Meni Danijela uvijek prigovara koji mi je vrag s tom navikom, nikad me ne može dobiti 😂. Ne uspoređujem se s njim niti najmanje, ali moram priznati da uglavnom dijelim filozofiju pusti me da radim što volim, bez da itko svake sekunde za gdje sam i što radim. Možda mi se zato toliko i svidio ovaj film. Raditi stvari koje voliš zbog sebe, a ne zbog drugih. Kada si raspoložen biti među ljudima, jesi, ali inače si slobodan kao ptica u svojem malom-velikom svijetu.
Kada u jednom trenutku kaže da je njemu solo penjanje solo, isključivo ako je potpuno sam (čak i bez kamera koje će snimiti te pothvate), shvatiš da je on zapravo otkrio čisto zlato. Biti zadovoljan s onime što radiš, bez da je itko toga svjestan. Ovo treba pročitati dvaput! U današnje vrijeme postojao je lik koji je, barem za ljude iz naše zajednice, radio nešto spektakularno, a samo je on znao da to radi. To je način ili razina za koje vjerujem da nećemo uskoro opet vidjeti.
Film obiluje sjajnim kadrovima, ali nekako je glavni lik ovdje nositelj svega. Gotovo je nevjerojatno da osoba koja se užasava kamere, uspijeva prenijeti svu svoju emociju koju je vezao za suludi alpinizam i soliranje brutalnih uspona.
Inače, zbog činjenice da znamo da više nije među nama, film se gleda s tjeskobom i to možda neće svima sjesti. Taman kada ste prigrlili činjenicu da je frajer lud k’o puška, na način da vam je to super, kreće dio o njegovoj smrti.
Cijeli film ima osjećaj konačnosti jer znamo kako je završilo. Tome osjećaju svakako doprinosi i stalno prisutna njegova svijest o tome – kada prije jednog posebno brutalnog uspona kaže da uživa u doručku jer mu je potencijalno posljednji. Upravo taj moment je bolan za gledati – gledatelj u potpunosti shvaća da glavni lik nije lud i nije nesvjestan svega, ali to je naprosto jače od njega. To je on, to je njegov smisao života, to ga centrira, to ga čini normalnim i omogućuje mu “normalan” život u današnjem svijetu.
Bolno je to što tijekom cijelog filma, znajući kako će završiti, svejedno priželjkuješ drugačiji kraj. No ovo je ipak dokumentarni film, a ne patetična priča iz Hollywooda. To je prikaz života, nečijeg života, nekoga tko je stalno mijenjao percepciju ljudi oko sebe, kao i vlastitu.
Moram priznati da sam pristran kada hvalim ovakve filmove, jer bih volio imati makar jedan posto te magije. Prvenstveno za sebe, a posljedično utjecaj na druge da se netko zamisli oko samoga sebe i onoga što radi sa svojim životom – to je zaista izvanserijska vrlina.
Mislim da ću ovaj film sigurno pogledati još nekoliko puta. Kod ovakvih prikaza ovakvih života, shvatiš da većina nas živi u nekakvoj životnoj kolotečini koja se svodi na to da radimo ono što većina smatra prihvatljivim, a ne ono što nas zaista ispunjava.
Kada sam krenuo pisati mislio sam da ću pisati sto stranica svojih razmišljanja, ali sam odustao od toga. Odustao sam jer mislim da ću prvo pogledati ovaj film još koji put i pokušati uzeti još malo od onoga što nudi. Imati strast za nečime je dar i prokletstvo i treba pronaći balans kao, uostalom, u svemu u životu…