Nakon mnogo godina godišnji odmor ponovno smo odlučili provesti u malom alpskom mjestu Bovec, nama vjerojatno najdražem mjestu u Sloveniji. Ja ga volim zvati Chamonix Slovenije, iako nije ni približno tako razvijen i popularan kao francuska prijestolnica alpinizma i outdoor zajednice. Ali kakvu mi samo vibru ima to mjestašce – uvijek jedva čekam doći i nikada se ne veselim odlasku. Prekrasna dolina rijeke Soče u kojoj se smjestio samo dodaje na atraktivnosti koju prvenstveno donose najviši vrhovi zapadnih Julijskih alpi i ovih Alpi općenito. Imali smo sreću popeti se na većinu njih u svim godišnjim dobima, od Kanina i Prestreljenika do talijanskih susjeda Montaža i Viša pa sve do Mangarta i Jalovca te mnogih nižih, a podjednako atraktivnih vrhova u okolici.
Rombon
Jedan od takvih vrhova je Rombon (2208 m) na koji smo se već penjali, ali osim što uz Svinjak (1653 m) obilježava panoramu ovog mjestašca, nudi i nevjerojatan pogled s vrha u čitavom krugu koji se jednostavno ne isplati propustiti. Vrh nije tehnički zahtjevan kad se kreće iz doline, dok sa svoje sjenovite strane nudi i čudesnu stijenu namijenjenu onima sa najzahtjevnijim alpinističkim nepcem za penjanje.
Mi krećemo sa ceste od tvrđave Kluže (532 m). Sunčano i toplo jutro nagovještava nam sjajan dan. S obzirom da ćemo oko trećinu puta provesti u hladu šume, veselimo se što odmah prvi dan nećemo zaraditi sunčanicu 😊. Tko voli povijest svakako će uživati u ostacima Soške fronte, tunela, tvrđava i bunkera gotovo čitavim putem – no kako mi nismo neki poznavatelji i zaljubljenici u povijest, bolje da ne trošimo riječi i pokazujemo neznanje 😄.
Kroz šumu nema nekih pogleda pa držimo tempo do prvog vidikovca na vrhove Jerebica, Rabeljske Špice, Mangart, Vrh Krnice. Ovdje počinjemo osjećati priličan vjetar koji sigurno neće jenjati na samome vrhu. Odmah se prisjećamo našeg prvog uspona na Rombon, negdje polovicom studenog pitajboga koje godine, kada smo se na vrhu tresli kao šibe dok smo pokušavali uživati u čudesnim pogledima koji su nas okruživali.
Uspon je nemoguće proći bez zastajanja radi uživanja u pogledu i fotkanja, a posebno kada je ovakav dan. Ddolina i pogled na Bovec i Soču jednostavno su neopisivi, a sa svakim metrom visine otkrivaju se fantastični nizovi planina kojih se prisjećamo iz prošlih godina – gdje smo bili, gdje ćemo opet i koje ćemo nove otkriti. Zaista smo često pohodili ove planine koje obiluju obilježenim i neobilježenim stazama, feratama i beskrajnom divljinom i super se osjećamo što smo ponovno ovdje. Možda je pretenciozno to tako napisati, ali mislim da smo se ovdje do kraja zaljubili u planine, a i u Bovec – i to se nije promijenilo do dana današnjeg.
Crtica koja dovoljno govori o tome dogodila se pred koji vikend, dok smo sjedili i pili pivu s društvom uz more i s tolikim entuzijazmom pričali o ovome kraju. Odmah smo tada uglas zaključili – vrijeme je za Bovec, moramo rezervirati smještaj!
Moram istaknuti da ovo nije plaćeni oglas, ali svaki put kada dođemo u Bovec spavamo samo na jednom mjestu, a to su Apartmaji Skok. Inače smo redovito zadovoljni sa svim svojim domaćinima, no ovi ljudi su zaista posebni i entuzijazam koji Majda, Bojan i Jernej imaju za posao koji rade i mjesto u kojem žive zarazno je. Osim apartmana, imaju odličan dućan outdoor opreme kao i istoimenu agenciju Alpsku šolu Bovec koja organizira rafting na Soči, skijanje, zip line, canyoning, vođene ture u planine…dakle san snova svakog outdoor entuzijasta. Bojan je, naravno, bio na svim okolnim vrhovima i zna svaku feratu i neoznačenu stazu u okolici tako da nam je bilo zadovoljstvo s njim otvoriti kartu na stepenicama ispred dućana i razglabati gdje ćemo, koliko je teško i što ne smijemo propustiti ni za živu glavu 😁!
Na vrh Rombona stižemo za nepuna 3 i pol sata te, osim dvoje planinara i malenog stada ovaca na vrhu, dobivamo ono po što smo došli – turbo vjetar u lice 😂! Šalim se, naravno. Pogledi su čudesni, dan je savršen, a to što puše kao da ne postoji sutra ne ometa nas da fotkamo na sve strane i udišemo ove planine i vidike, što više možemo. Stvarno je lijepo kada nešto čekaš dugo vremena i onda kada to ostvariš možeš samo uživati što imaš tu sreću da si živ i zdrav i radiš ono što voliš.
Povratak obilježavaju jako druželjubive ovce koje nam otkrivaju zavjetrinu u kojoj ćemo svi nešto prigristi i još malo skenirati okolne planine. Ne moram ni reći da nakon ovakvog vrućeg i dugog uspona i jednakog spusta idemo na Soču obaviti prvo kupanje ove godine. Dakle, iako živimo na moru očito je bilo suđeno da će prvo kupanje ove godine biti u Soči. Ne znam koja je bila temperatura, ali naše bolne noge su nakon 5 sekundi stajanja u rijeci boljele i u isto vrijeme zacjeljivale od napornog dana. Dva-tri brzinska potapanja u Soču vraćaju nas u život te možemo krenuti na zasluženi odmor i pivo.
Briceljk
Za sutrašnji dan isplanirao sam nešto posebno, a to je uspon na planinu Briceljk (2346 m). Sigurno se pitate što je tu posebno (osim što je relativno nepoznat vrh). Najbolje to dočarava Bojan, kod kojeg sam došao potražiti poneki savjet oko uspona – „to je brezpotje, znaš to“ rekao mi je znakovito, na što sam ja s iskrom u oku rekao da znam 😊! Već ste shvatili da smo zaljubljenici u divljinu pa što može biti bolje od nemarkirane staze usred bezbrojnih vrhova i potpuna samoća koju prekidaju samo divlje životinje i zvuk naših koraka.
Zapravo me samo brinulo to hoćemo li moći pronaći kakav-takav put – nekada davno to je bio markiran put, ali već mnogo godina nije i priroda je napravila svoje. Krenuli smo iz Bavšice (698 m) označenom stazom do planine Bala te nakon lovačke kućice skrenuli na jedva vidljivu stazicu kroz šumu. Ta stazica je, dolaskom na strme travnate površine, postajala sve manje vidljiva. Poneka nakupina kamenja (možic) otkrila bi nam smjer i sve u svemu nismo sporo napredovali, unatoč vrlo zahtjevnoj orijentaciji. Niže su nas svako malo iznenadile srne, dok smo na višim livadama uživali u pretrčavanju svizaca i beskrajnom fućkanju kojim su jedni druge upozoravali na našu prisutnost.
Ne moram ni reći da sam bio u kratkim hlačicama u travi do struka, no i to je valjda jedna od čari brezpotja. Bonus su svakako bile moje ožarene noge od bezbrojnih kopriva koje, kao meni za inat, rastu i preko 2000 metara. To nisam nikada do tada vidio, a ni osjetio 😁. No, bilo je užasno vruće taj dan te bih znajući sve ovo, kao poznati čudnovati znojaš, opet bez dileme uzeo kratke hlačice (i malo stisnuo zube po putu 😂).
Dolaskom pred veliki sipar i završni uspon otvara nam se pogled na stijenu Jalovca i cjelokupan greben Bavškog Grintavca koji iz ovog kuta izgleda apsolutno fantastično. Na oba smo se popeli ranije, a Bavški Grintavec, iako višestruko niži, pokazao je puno oštrije zube nego što se čini – tu razlomljenu i trusnu stijenu nećemo tako skoro zaboraviti! Ako već niste bili, stavite si ovu planinu u bucket listu jer tu feratu iz smjera Flori-Zadnja Trenta, ili kako god želite zvati nešto malo željeza u inače nestabilnoj i trusnoj stijeni, svakako treba proći! Do dana današnjeg, ona tvrdi da joj je to bio psihološki najgori uspon ikad, ali ujedno i najbolji trening fokusa, strpljenja i smirenosti 😅.
Sipar pod Briceljkom prekriven je snijegom što nam olakšava kretanje, ali ujedno i nagovještava problem ako u završnoj škrbini ima snijega – jer zimsku opremu pustili smo kod kuće ne planirajući takve uspone ovaj put, ali nismo sigurni koliko bi nam i koristila u ovoj situaciji – po ovako mokrom i gnjilom snijegu s nabijenom podlogom bio bi izazov proći i puno manje nagibe od ovog.
Nakon ovog velikog snježnog dijela na siparu kratko se penjemo kroz stijenu uz maksimalan oprez i dolazimo na izrazitu travnatu strminu. Ta strmina, osim što maksimalno podiže rizik od pada, otkriva da nam je put zarobljen u snijegu kako smo se i bojali – a alternative do završnog grebena nema ili bar ne takve da se sigurno popnemo i spustimo.
Dakle 150 metara ispod vrha moramo donijeti odluku i iskustvo nam kaže da se, bez obzira na gorčinu, moramo okrenuti. Sjedamo, koliko je to moguće, na ovu strminu (mada više stojimo – toliko je strmo) i u nevjerici gledamo malo prema vrhu, malo jedan u drugoga te malo prema fantastičnim pogledima oko nas. U toj mješavini odličnog uspona i odustajanja neposredno ispod vrha krećemo prema dolje.
Spust je zbilja zahtjevan po takvom terenu i uz maksimalan oprez prvo se spuštamo po travnatoj strmini, zatim savladavamo stjenoviti spust do sipara te se po njemu spajamo na snježne plohe po kojima kližemo do ponovnog ulaska na travu, pokušavajući zaboraviti da smo morali odustati. Šteta što slike neće pokazati kako je nezgodan uspon bio (ta strmina se, nažalost, ne vidi u potpunosti), ali mi ćemo ga sigurno zapamtiti.
Dan završavamo u tišini i s novim kupanjem u Soči te se povlačimo se u svoju špilju na zasluženi odmor. Bez obzira na izostanak vrha, prilično smo se umorili da savladamo ovaj uspon, a posebno uzevši u obzir te visinske razlike napravljene 2 dana zaredom.
Sutradan gotovo sa nestrpljenjem čekam da se vidim s Bojanom i da mu ispričam što je bilo, a reakcija iskusnog planinskog čovjeka mogla je biti samo jedna – „Dobro ste napravili. To je jedino što ste mogli i trebali. Zdrs je najčešći uzrok nesreća. Iako se ne čini tako kada nema snijega, to je vrlo zahtjevan uspon.“. Nisam bio iznenađen njegovom reakcijom koliko razumijevanjem stanja stvari, nekada to jednostavno moraš napraviti i svi koji su ikada bili u toj situaciji znaju da izbora zapravo i nema.
Opraštamo se s našim domaćinima u lijepim tonovima, kupujemo neke sitnice u trgovini kao uspomenu i dajemo obećanje da ćemo sigurno doći opet – nemojmo se lagati, ipak je to najljepše mjesto ako nas pitate, mjesto gdje bismo i sami mogli živjeti…jednoga dana možda i da…