Sve češće čitam, što sa šaljive, a što s one malo ozbiljnije strane, kako je nastupilo doba koje najviše odgovara zaljubljenicima u provođenje vremena na kauču, za računalom, čudacima, introvertima, lijenčinama, vukovima samotnjacima ili kako god ih već želite zvati.
Očito je, dakle, da će većina populacije prilično patiti u doba karantene, ostanka doma i izolacije od drugih ljudi, obitelji i prijatelja. Čini se da ni sam nisam bio svjestan da smo i mi u ovoj drugoj skupini, a to je zato jer naše uobičajeno provođenje slobodnog vremena gotovo uopće nije vezano za druženja i druge ljude, ali zato jest za provođenje vremena vani, u divljini, i što manje u kući (samo prespavati doma bilo bi idealno 😁). Mada ne gledam blagonaklono na dugoročnu izolaciju, jer život se ne živi samo vikendom, a dugoročno izbjegavanje izlaska iz kuće može imati samo negativne posljedice u svakome pogledu, nisam se osjetio posebno pogođenim najavljenim mjerama – ako ću moći povremeno pobjeći u prirodu!
Ne smatram se alpinistom, ali činjenica je da smo svi malo ku-ku kada su u pitanju planine😊. Stvar je, čini se, jača od religije i svi koji smo u tome preko glave, uglavnom s knedlom u grlu gledamo na ovakva vremena koja prijete zatvaranjem u svoja četiri zida, umjesto da ispitujemo granice vlastite izdržljivosti i uživamo u divljini, slobodni i okruženi travnatim proplancima i šiljastim vrhuncima…ok, počeo sam sanjati, vratimo se u stvarnost…
Ne znajući da nam slijede još stroža ograničenja kretanja, a s ciljem potpunog izbjegavanja društvenog kontakta i provođenja dana u planinama, odabrali smo zaista usamljeničku turu po sjevernom Velebitu – i drago nam je da jesmo, jer, kako je ispalo, to nam je bio zadnji takav planinarski izlet za neko vrijeme.
Bili smo dva puta na ovoj stazi, prije više od 7-8 godina, i niti tada, kao ni danas, nije bila riječ o popularnoj stazi za udariti na velebitski krš. Razloga je više – kreće se zaista nisko, a put koji do Rossijeve kolibe (skloništa) i Premužićeve staze vodi, relativno je dugotrajan te ima neprestane dionice penjanja i spuštanja, kako to i inače biva po Velebitu. Početak puta vodi nas iz malenog seoca Velike Brisnice (518 mnv) do kojega se dolazi po Jadranskoj magistrali, odvajanjem lijevo na križanju za Starigrad kod Senja. Do Rossijeve kolibe ima oko 8 km hoda i nekim normalnim tempom ugledat ćete krovište kolibe za otprilike 3 sata, kao i Pasarićev kuk (1654 mnv) koji se izdiže iznad.
Kako uvijek volimo planirati kružne ture i danas smo si zacrtali plan koji će, osim kolibe, voditi do vrha Crikvena (1641 mnv), planinarske kuće Alan (1340 mnv) i natrag do Velikih Brisnica potpuno nam nepoznatom stazom od Alana do križanja Plančica (Babić Siča – Rossijeva koliba – Velike Brisnice).
Već na samom početku jasno je koliko ljudi odabire ovu točku za polazište jer, unatoč tome što su markacije solidne, priroda je niskim raslinjem lagano počela preuzimati nekada istaknutiji put. Iako nismo posebni zaljubljenici u krš, a i Velebit nam nije česta destinacija, čini se da će biti lijep dan, a još jedan ispunjavajući dan u divljini sigurno ne može biti loš…
Po putu srećemo dvije divokoze koje su vrlo zainteresirane za nas, očito koliko i mi za njih, ali mi ne dopuštaju da snimim kakav sjajan kadar izbliza pa jedva hvatam njihove vješte skokove dok se udaljavaju od nas. Vjerojatno paze na propisani razmak zbog koronavirusa😁.
Povremeni let jarebice kamenjarke ili glasanje zelene žune omete nam misli, ali i poveća dojam potpunog prirodnog sklada. Uz poneku propuštenu markaciju i nailazeći na prvi snijeg, dolazimo do Rossijeve kolibe.
Bacamo kratak pogled na kartu i vrijeme te odlučujemo po putu ipak stati na vrlo kratki, razgledni vrh Crikvena. Odbacujemo mogućnost penjanja na neki od kukova u blizini, a sve kako bismo zaokružili zacrtanu nam putanju – čini se da nas čeka preko 20 km hoda i ne smijemo gubiti vrijeme, iako smo rano krenuli. Sinusoide gore-dolje koje nas čekaju vremenski su vrlo varljive i, ako točno ne poznajete stazu, na okvirni izračun dodajte barem 30 posto više – i po pitanju vremena i po pitanju kilometara. Karta je možda ravna, ali Velebit to svakako nije!
Nastavljamo Premužićevom stazom do Alana i usput razmišljamo kad ćemo opet u normalu, ili bolje reći u Alpe, kako će naši životi izgledati, ako ova kriza potraje, i sličnim životnim pitanjima. Staza prema Alanu relativno je ravna i očito nemamo neki izazov, kad razmišljamo o takvim stvarima😊. Uskoro pristižemo do planinarske kuće i radimo prvi odmor i obrok za vraćanje energije te plan za dalje, a osjećamo i prvi umor nakon 16 km hodanja. Ne zadržavamo se dugo, 10 minuta, te krećemo dalje – pitajući se, pritom, kakva je ova staza kojom nikad nismo išli. Naravno, kako to inače u životu biva, povratak je sastavljen od nevjerojatno mnogo uspona i spustova (oko 200-300 m spusta pa jednako toliko uspona, 2 ili 3 puta), što nije neobično, s obzirom da priječimo cijeli niz niskih brežuljaka. Pogled bi inače bio prekrasan, ali nam mutan dan nikako ne dopušta da naše otoke, a poglavito Rab, vidimo u njihovome punom sjaju.
Onaj osjećaj povratka, kada se lagano spuštaš natrag, ovdje je samo blijeda uspomena, jer nam usponi po povratku baš i ne daju disati te se čini da će ovo, na kraju, ipak biti jedan super trening – osim što je bio i prekrasan dan u divljini. Na kraju puta, naši Polar satovi pokazuju nam da smo nalupali gotovo 2000 metara uspona i isto toliko spusta, što sam bez problema mogao potvrditi po stanju naših koljena😊. Uza sve to, nagrađeni smo fantastičnim zalaskom, putem dugim gotovo 27 km te povratkom na Velebit nakon dužeg vremena…
Sada se mogu vratiti čitanju knjiga – ionako imam dug prema nekim himalajskim pustolovinama, koje već neko vrijeme skupljaju prašinu na polici, čekajući da ih pročitam, a nema boljeg vremena od izolacije. Do slijedeće priče…