Vrijeme je za novu priču iz prošlosti, mada će ovaj tempo od jedne svježe priče i jedne iz prošlosti doći pod veliko iskušenje, s obzirom na trenutačne okolnosti. Ako nam to već do sada nije bilo jasno, s ovom zabranom izlaska iz mjesta prebivališta kroz pravi životni i praktični primjer zaista dolazi do izražaja bogatstvo i blistavilo stotina naših općina i gradova. Ispada da sada kada ne možeš nigdje, shvaćaš da baš i nema neke svrhe (nama, običnim građanima) imati grad/općinu u kojoj ne možeš prošetati desetak km u krug jer, eto, nema toliko kilometara u njemu 😁 (a o sadržajima unutar istih neću ni govoriti).
No, kako ovo (srećom) nije blog o politici, a jest o prekrasnim mjestima na koja ne možemo trenutačno, današnji post bit će posvećen jednom sjajnom i tehnički nezahtjevnom usponu u Julijskim alpama – na vrh Krn (2244 mnv).
Ovo je jedan od onih vrhova kojeg vidiš s parkinga, a onda nakon dva sata hoda shvatiš značenje izraza optička varka – još nisi gore, a bio si siguran da ne traje toliko dugo, jer cijelo vrijeme vidiš kraj 😄. Na ovome vrhu bili smo više puta, i to kombinirajući ga u kružnoj turi, tako da prilikom uspona prođemo kraj jezera v Lužnici (1801 mnv), zatim svratimo na obližniji Vrh nad Peski (2176 mnv) pa preko Batognice (2164 mnv) na vrh Krna. Ubacit ćemo i nekoliko slika te rute, prvenstveno predivnog jezera v Lužnici, iako to nije ruta kojom smo išli u ovome zadnjem izletu na Krn.
Može, naravno, i obratno, a postoje i zgodne opcije iz smjera Krnskog jezera (1391 mnv) ili pak duže ture iz doline, primjerice preko Krnčice (2142 mnv) iz nekih od sela duž ceste Tolmin-Bovec. Zapadni dio Julijskih alpi možda i nije toliko poznat i popularan kod nas, ali riječ je o zaista prekrasnom kraju. Uostalom, ovdje se nalazi i dolina Soče, jedne od najljepših rijeka našeg dijela kontinenta pa ima i druge vrste prekrasne prirode za pogledati, ako niste ljubitelj planina (primjerice, tu se nalazi i stometarski slap Boka, dug 106 metara, a nalazi se na 608 mnv na cesti Tolmin-Bovec). U ovome kraju popularan je rafting ljeti, kao i skijanje zimi, na skijalištima Bovec-Sella Nevea. Inače, iz mjesta Sella Nevea i obližnje planine Pecol ima fantastičnih uspona na talijanski dio Julijskih alpi, osobno meni najdraži Montaž i Viš i greben između njih, pa onda Mangart (s obje strane granice) ili Kanin (također, s obje strane granice) s pripadajućim grebenskim vrhovima, a Kanin i sa sjajnim feratama Divisione Julia i Rosalba Grasselli, kao šlag na torti. Još je cijeli niz planina u tome krugu – ističe se, naravno, Jalovec (2645 mnv) iz doline Trenta, jedan od najzanimljivijih uspona uz Bavški Grintavec, ako mene pitate. Inače, ovi prostori prilika su i za penjanje, jer ima hrpa spitanih i prirodnih smjerova, kao i za probati neke fantastične ferate i slobodne smjerove u stijenama talijanskih dijelova ovih skupina planina.
Moram napomenuti da su ovdje udaljenosti zbilja velike – puno uspona počinje s 500-600 metara nadmorske visine i planine koje možda vršnom visinom i nemaju neki pedigre, zapravo su zaista zahtjevne i traže jako puno kondicije, naročito ako volite kružne ture kao mi 😊!
Vraćamo se na Krn. Dakle, počinjemo s planine Kuhinja (1002 mnv), do koje se može doći glavnom cestom Tolmin-Kobarid pa skretanjem za selo Kamno, a osobno mi je to najdraži pristup. Nosimo punu zimsku opremu, jer bez obzira na manjak snijega i blagu narav ove planine, zimi južne padine postaju ledene plohe pod utjecajem otapanja i velikih promjena temperatura, a prijelazi sa snijega na čisti led nepredvidljivi su i vrlo opasni.
Također, u sedlu s prijelaza na Batognicu traži se koncentracija za vrlo kratku škrbinu, koja je na jednom dijelu iznimno izložena zimi, a svaki put kada smo tuda prošli dočekao nas je čisti led na najgorem mogućem dijelu pa – pamet u glavu, dereze na noge, cepin u ruke!
Nismo u lošoj formi, ali nismo niti u dobroj formi kao inače. Toga postajemo svjesni u trenutku kada po putu primjećujemo kako nas neki, izgledom umirovljeni, mršavi i u formi, turni skijaši iz Italije već drugi put (da, dobro čitate) prelaze po usponu. Dok se mi pokušavamo dočepati vrha po prvi put, oni su nas već jednom pretekli, došli do vrha, spustili se skijama (doduše ne skroz do parkinga, već samo do snježne granice) te se popeli opet, ugodno čavrljajući na talijanskom (i još jednom nas prešli) 😅. Prihvaćamo da smo jadni bez puno opravdanja i polemike 😏. Nastavljamo na vrh, a iz predostrožnosti stavljamo dereze pred samim vrhom, iako, realno, nije potrebno pa ne vadimo i cepine. Ono što nas čeka je uvijek čudesno, a ako ovo nije jedan od najboljih pogleda s vrha, onda ne znam što jest.
Nakon uživanja na vrhu, fotkanja i kratkog obroka, zaključujemo da je za danas dosta i kroz krnsku škrbinu, neoznačenom stazom, spuštamo se direktno na parking – prilično umorni, ali i zadovoljni.
Ovakvi usponi uvijek nas napune energijom i, naravno, krećemo s uobičajenom pričom gdje ćemo sljedeći vikend 😊. Znam da će ispasti da sigurno pretjerujem koliko sam nahvalio ovaj kraj, ali posebno nam je drag. Godinama smo znali uzeti par dana u Bovecu za odmor – vratili bismo se izgorenih lica i umornih tijela, ali napunjeni energijom te planinama u glavama i fotoaparatima 😊. Zaista se isplati za sve one koji vole planine i ovdje se, jednostavno, ne može promašiti – outdoor aktivnosti nebrojeno je mnogo i svatko može pronaći nešto za sebe.
Sljedeća priča trebala je biti neka svježa, ali, ako ne mislim opisivati gradske ulice, čitanje knjiga i gledanje filmova unutar svoja četiri zida, mislim da je bolje prisjetiti se još neke od planina koja nas je imala prilike osvojiti…