Snježne priče dolaze svojem kraju, barem što se ovog dijela godine tiče – nema smisla više objavljivati postove sa snijegom, kad je oko nas samo sunce i proljeće. Travanj je počeo i, da je situacija uobičajena, pisali bismo o alpskim usponima po Sloveniji i biciklističkim pustolovinama po Istri.
No, situacija nije uobičajena – i dalje ne možemo nigdje, zbog situacije s koronavirusom, pa za posljednju ovogodišnju zimsku priču iz prošlosti, puštamo klasik koji se može proći u svim godišnjima dobima, ali zimi nam je, ipak, najljepši.
Risnjak, iz okolice Rijeke, ostatku zemlje možda i nije nešto poznat, no kod nas je to gotovo obaveza – barem 2,3 puta godišnje. Kreće se sa svima poznatog Platka, od malog doma Sušak (1127 mnv) pa dobro označenom stazom do križanja Cajtige te ste, za sat vremena od križanja, na vrhu Risnjaka. Alternativa je preko Snježnika ili kroz Lazac preko Rimskih vrata. Za one u malo boljoj kondiciji, svakako mogu preporučiti krug Platak-Risnjak-Lazac-Snježnik-Platak – > završetak s takvim pogledom uvijek podigne energiju na kraju ture.
Posljednjih godina zime su iznimno siromašne snijegom i gotovo da se niti ne sjećamo kada smo se na Risnjak penjali kroz snijeg do struka, nekada i 4 sata (umjesto 2 sata koliko nam inače treba). No, iskoristili smo to što imamo, dan je prekrasan i lagano napredujemo, čekajući da nam se iz šume ukaže masivna stijena Risnjaka i Schlosserov dom na sedlu. Kada nema snijega i želimo dodati zanimljivosti ovoj ruti, lijevo prije posljednjeg dijela, desetak minuta do sedla kroz šumu, može se skrenuti na neoznačenu stazu koja zapravo i nije staza, a vodi prema malo poznatom dijelu zapadne stijene (iako nas orijentacija navodi kao da je južna). Tu se nalazi par opremljenih smjerova za penjanje i strma grapa za uspon do vrhova Risnjačke stijene. Moram priznati da je pristup u najmanju ruku grbav, da ne kažem nešto gore, ali taj kratki dio za uspon zaista je zabavan, ako nemate ništa protiv hodanja po krupnom siparu i posvuda rastućoj klekovini. Povremeno vas mogu iznenaditi i vrlo plahe divokoze. Po dolasku na neoznačene vrhove Risnjaka, glavni vrh je vidljiv i lako dostupan pa možemo reći da tu završava sva muka.
S obzirom da je snijeg, odlučujemo se za uobičajeni pristup te kroz samotna 2 sata hoda stižemo do samog vrha. Pogled puca na sve strane, od Lokvarskog jezera prema Krčkom mostu, Krku, Cresu, Učki, Hahlićima pa sve do Slovenskog Snežnika. Kada je zaista lijepo vrijeme, vide se i Julijske alpe, Karavanke i Kamniško-Savinjske alpe, ali ne tako bistro kao s Vojaka (Učka). Dok uživamo u prekrasnom danu i vrlo rijetkim prilikama da na vrhu ne puše ledeni vjetar, uočavamo neobično kretanje kraj doma i prepoznajemo već poznatu lisicu (Pablo, ali cura je 😊) koja se mota oko doma, a koju još nismo imali prilike upoznati! Žurimo natrag da možda i mi osjetimo tu sreću bliskog susreta, no dok smo se spustili čini se da ništa od toga! Tu radimo kratku pauzu i jedemo jabuke, razočarani što lije nema na vidiku. Naše ćakulanje ipak izvlači znatiželjnu liju na vidjelo, a nakon toga slijedi nevjerojatnih desetak minuta fotkanja i snimanja jednog vrlo uzbudljivog susreta u prirodi. Oprezna je i ne prilazi, ali nas neprestano njuška sa sigurne udaljenosti, dok se mi divimo njezinom zimskom kaputu i ne vjerujemo da imamo toliko sreće. Kroz sve ove godine imali smo prilike vidjeti sve životinje koje nastanjuju naše krajeve, osim vuka i risa, ali ovako blizak susret imali smo samo jednom – sa vrlo hrabrom košutom, čije veličine, usput budi rečeno, nismo bili ni svjesni, sve dok nas nije došla proučiti sa bliske udaljenosti te je, kako je i došla, jednako graciozno i odšetala dalje. Dobro, i drugi put s mladim medom, ali to je tema za neku drugu priču iz prošlosti…
Uvijek se pitam hoće li takav susret s ljudima dobro završiti za te znatiželjne životinje, ali nekako se nadam da će one biti dovoljno oprezne, a ljudi dovoljno odgovorni i savjesni pa im na pamet neće padati svakakve gluposti.
Moramo natrag i zapravo tek sada počinje bolji dio ovog laganog trekinga, jer se po izlasku na livadu Lazac za trenutak mičemo iz šume i tu biramo smjer za povratak – natrag prema Rimskim vratima, križanju Cajtige ili, pak, prema Snježniku i Guslici – za koji se mi redovito odlučujemo.
Na Srebrnim vratima (velika, bijela stijena kroz koju vodi uski prolaz) nalazi se oznaka lakše/teže – lakšim dijelom možemo do Snježnika ili produžiti na Mirnjak i Guslicu (1490 mnv), a teži smjer relativno je kratki uspon po stazi u alpskom stilu, koja nas izbacuje gotovo na sam vrh Snježnika. Volim taj osjećaj kod kružnih tura, kad vidiš koliko daleko si bio i kažeš sam sebi tamo sam bio, a onda se i skupa naglas nasmijemo, jer si oboje mrmljamo istu stvar, dok gledamo u vrh Risnjaka s vrha Snježnika😊. Za povratak do Platka, također, imate dvije mogućnsti: ili po grebenu na križanje do Rimskih vrata, ili kroz grlo na pomoćnu skijašku cestu. Iako smo bili na desetke puta ovim stazama, uvijek je zanimljivo proći ovim krajem i dobro je imati takvu prirodu u blizini; prirodu koja je prekrasna i većim dijelovima puta nema ljudi pa je osjećaj divljine uvijek prisutan.
U sljedećem postu čeka vas priča iz prošlosti o našem prošlogodišnjem proljetnom odmoru u Bohinju, prvom na kojem nismo planirali popeti se na hrpu planina, nego samo uživati…i uspjeli smo…donekle…😊