Svakog Uskrsa nekoliko slobodnih dana, koje nam omogućuje ovaj praznik, koristimo za odmor u Sloveniji; ok, nije baš odmor jer se uvijek ubijemo od aktivnosti, ali nama je to pravi odmor😊. Zadnjih godina najčešće smo birali Bohinjski kraj i Bovec, s obzirom na bogatstvo planina u tim krajevima i staza koje vode do njih te netaknutu prirodu koja je na dohvat ruke.
Ovoga puta odabrali smo Bohinj, gdje se u nekoliko sela koja okružuju Bohinjsko jezero može naći solidan smještaj za pristojan novac, a iz njega nije potrebno daleko putovati autom za neki fora izlet. S obzirom da je to period godine kada je međusezona – nema skijanja na obližnjem Vogelu, a nije ni ljetno doba i jezero nije prekrcano turistima – znamo da ćemo zbilja uživati i nekoliko dana biti potpuno odsječeni od naših uobičajenih života. S obzirom da smo se do sada već popeli na zaista veliki broj okolnih planina, odlučujemo si ne zadavati plan za neke velike uspone, već ovoga puta nakrcavamo bicikle na krov, uzimamo nešto planinarske opreme (za svaki slučaj) i nadamo se da nas čeka lijepo vrijeme.
U ovo doba godine u Bohinju još uvijek ima dovoljno snijega da svaki uspon bude začinjen desetosatnim propadanjem do koljena😊 pa treba pažljivo birati staze – već prvi dan griješimo i vodi nas srce, a ne razum – nesvjesni još koliko ćemo taj dan hodati, odlučujemo napraviti planinarski izlet iz Ukanca (546 mnv) i slapa Savice (894 mnv) do Črnog jezera (1294 mnv), s mogućnošću produženja izleta do Koče pri Triglavskih jezerih (1685 mnv) i Dvojnog jezera. I sve bi to bilo dobro, da se nije dogodio naš klasičan scenarij – kod Dvojnog jezera odlučili smo napraviti kružnu turu za povratak (jer, rano je još pa zašto ne?! 😁); preko Koče pod Bogatinom (1513 mnv) natrag do Ukanca, koji je bio polazišna točka.
Bohinjska dolina u potpunosti je kopnena pa računamo da nas većinu puta ne očekuje posebno dubok snijeg. Prve naznake da uopće ima snijega čekaju nas tek kod Črnog jezera. Ovdje srećemo i nekoliko trekera koji se zaustavljaju fotkati ovo malo divlje jezero u šumi.
Nastavljamo dalje prema Dvojnom jezeru i ubrzo shvaćamo da snijega ima sve više i da, po ovako mokrom i dubokom snijegu, očito nećemo suhi natrag. No, to nije previše važno – vrijeme je prekrasno i po dolasku do Dvojnog jezera shvaćamo da ćemo uživati u relativnoj samoći, snježnoj idili i pogledu na zamrznuto jezero ove prekrasne doline, koju smo već prolazili i tijekom ljetnih mjeseci. Svakako je preporuka za ljetni izlet planina Blato – dolina Triglavskih jezera (nakon Dvojnog, još proći Veliko jezero i Zeleno jezero) – Kanjavec i natrag, ali samo ako ste u odličnoj formi – još i danas me sve boli od toga trekinga, a odrađen je prije nekoliko godina😊.
Želimo li napraviti zacrtani krug, ne možemo obići sva jezera kao ni popeti se na neki od vrhova – nekakav neslužbeni plan bio je Velika Zelnarica (2320 mnv) ili produžiti do Velikog jezera, ako ne bude previše propadajućeg snijega, no jasno je da ništa od toga. S obzirom da nam je uvijek mrsko vraćati se po istoj stazi, pronalazimo smjer za Bogatin i tražimo nužne markacije, ne znajući da nas čeka dug put natrag – potraga za markacijama te povremeni okret i ponavljanje dijela staze, a sve to kroz propadajući, mokri i duboki snijeg.
Orijentacija nije jednostavna zbog količine snijega, no kako već poznajemo ovo područje koliko-toliko se snalazimo i upadajući do koljena polako dolazimo do Koče pod Bogatinom, usput uživajući u pogledu na Spodnje Bohinjske gore i Bohinjsko jezero. Spodnje Bohinjske gore jedini su vrhunci koje ovdje nismo penjali. U ovo doba godine to su ipak planine za turne skijaše, što mi nismo, a vrlo često nam je presudila dostupnost planina sjeverno od jezera, koje imaju veću visinu i nude fantastične panorame od 360 stupnjeva – jednom kada dohvatite neki od vrhova.
Beskrajnom cik-cak stazom spuštamo se od Koče pod Bogatinom do slapa Savice i, dobro umorni, krećemo na zasluženi odmor – potpuno mokri i spremni za ležanje i pijuckanje pive (ili dvije) u apartmanu 😊. Naravno, ne vidimo kako ćemo sutradan biti za neku ludu akciju pa odluku o tome što ćemo puštamo za ujutro.
Ujutro nije puno bolja situacija – definitivno nam se opet ne hoda. Srećom, uzeli smo bicikle sa sobom. Već dobro poznajemo lokalne i označene biciklističke staze od Bohinjskog jezera do Bohinjske Bistrice i tuda nam se ovaj put ne da biciklirati – želimo nešto novo. Brzim pregledom karte odluka je pala na krug Srednja vas – Jereka – Pokljuka – Bled – Srednja vas. Već je na karti vidljivo da je to ogroman krug, ali mi, izgleda, ne učimo dedukcijom, već na vlastitom iskustvu 😁. Uvjeravamo jedan drugoga kako to nije puno, lagano ćemo se đirati, imamo cijeli dan i lijepo je vrijeme.
Uspon od Jereke do Pokljuke prelazi oko 900 visinskih metara uspona u 7 kilometara, vijugavom cestom koja nas neprestano nagrađuje fantastičnim pogledima, gdje god se okreneš. Jasno, nismo znali što nas čeka te smo dušu (i guzicu) ispustili na ovome usponu – da ne bi bilo da smo samo uživali u pogledima i da je sve bilo prekrasno 😄. Uspon završava kod Šport hotela Pokljuka, gdje se spajamo na glavnu cestu i kroz koji kilometar dolazimo do Rudnog polja na Pokljuki. Ovdje se kratko odmaramo prije nastavka puta prema Bledu. Spust do Bleda je fantastičan i, srećom, promet nije previše gust pa ne kočimo puno dok pristižemo na sljedeću točku odmora – dobro, ja ne kočim puno, a ona prži kočnice 😄. U svakome slučaju, nakon ovakvog uspona, ovaj spust je došao kao naručen. Kako je dan zaista prekrasan, u Bledu se sunčamo kraj jezera, jedemo i vraćamo malo energije – treba se još i vratiti u Srednju vas. Turisti koji veslaju po jezeru daju nam ideju za sutradan – mogli bismo i mi veslati, ali po Bohinjskom jezeru.
Povratak nas iscrpljuje do kraja – shvaćamo da smo napravili krug od 70 km s velikim usponom te si ovoga puta moramo obećati da sutra zbilja odmaramo. To je uvijek problem – nikada nije dovoljno, uvijek želimo više, uvijek želimo maksimalno iskoristiti dan. Možda glava i srce to mogu, ali tijelo sigurno ne može – ova dva dana stiskali smo gas do kraja i očito je da sutra nećemo biti ni za što.
To sutra brzo dolazi i opet donosi prekrasan i sunčan dan. Odlazimo na jezero unajmiti lesnu čolnu i uživati u ovome danu, veslajući. Dečko koji ih iznajmljuje pita nas na koliko vremena je želimo, oko sat ili dva – mi entuzijastično odgovaramo: „Ma pola dana, barem.“ 😄. Lik se smije i govori: „Dobro, dobro, uzmite je pa vratite kad vam bude dosta, neću odmah zapisati vrijeme.“ – naravno, vratili smo je nakon nešto manje od tri sata veslanja, potpuno iscrpljeni 😄. Uz drveni čamac, ovdje se može iznajmiti i kanu ili kajak, ali kod kuće imamo svoje SUP daske i to nam se činilo previše slično pa smo radije odlučili probati nešto novo. Odluka da uzmem biciklističke rukavice pokazala se kao pun pogodak – mislim da bih, u tih desetak kilometara koliko sam veslao, nabio takve žuljeve da ne bih više mogao koristiti ruke do kraja godišnjeg 😁. Ni ona nije bila lijena, veslala je oko 4 km prije nego što je rezignirano rekla da ne može više i zavalila se u čamac, spremna za sunčanje 😄.
Po završetku veslanja odlučujemo istražiti neka okolna ishodišta za planinarenje, autom, jer smo umorni, ali da ih znamo za idući put. Dan je još mlad, šteta je ne iskoristiti ga. Vozimo se do planine Uskovnica i parkiramo malo ispod Koče na Uskovnici (1154 mnv). Kad smo već tu, idemo malo istražiti…😄. Krećemo u laganu šetnju do Koče na Uskovnici, istražujemo markacije i staze koje vode dalje te niti ne primjećujemo da smo već došli do planine Konjščica (1438 mnv). Ovdje si govorimo „e sad je zbilja dosta“, okrećemo se i vraćamo do auta, uz propješačenih 10 km😄. Ovo je samo dokaz koliko čovjek, uza sav tjelesni umor, može uvijek psihom izgurati i malo više te to niti ne primijetiti – kada je zbilja zanesen time što radi 😊.
Potpuno umorni i dobro iscrpljeni završavamo današnji dan, a i ovaj godišnji odmor na kojem smo zbilja uživali. Sutrašnji dan povratka iskoristit ćemo za krug po Ljubljani i tako zaokružiti ovaj kratki uskrsni odmor.
U sljedećoj priči čeka nas posjet parku prirode Tre Cime di Lavaredo i fantastične fotografije nekoliko jezera u okolici Sextenskih dolomita…jedva čekam…