Nakon dva uzastopna vikenda u alpama (STORŽIČ i KRN), došlo je ponovno vrijeme za domaći teren. Prošle godine nam se jako svidio južni Velebit, no na Vaganskom vrhu (1757m) nismo imali sreće s vremenom. Stoga smo odlučili ponoviti turu te usput još malo raditi na vraćanju forme.

Loš početak vikenda

S obzirom da smo se zasitili ranojutarnjih vožnji, odlučili smo spavati u Starigradu Paklenici – da se ipak stignemo odmoriti. No jedno su želje, a realnost je nešto skroz drugo. Već mi je ta poslijepodnevna vožnja prisjela, a onda se nisam nešto posebno ni naspavao tu noć.

Ujutro nam je oboma postalo jasno da će ovo biti jedan vrlo naporan dan – jedan od onih muških PMS dana, koje tu i tamo znam imati 😁. Danči je već po mojem ranojutarnjem petljanju i zavlačenju shvatila da ću danas biti neizdrživ i da mi ništa neće valjati. No, oboje smo s vremenom naučili da će me 8-9 sati u planinama dovesti u red, samo trebamo izdržati sve između 😅.

Polazak s parkirališta Velike Paklenice

Polazak je obilježen svježim jutrom te mirom i tišinom na parkingu u NP Paklenica. Čuje se samo nekolicina pospanih penjača iz Slovenije koji su, kao i mi, odlučili da žele izbjeći gužve koje će tek nastati i koje su neizbježne u kanjonu Velike Paklenice.

Zagrijavanje nam traje gotovo do Ramića dvora, zbog prilično lakog terena i blagog nagiba većinu puta do doma Paklenica. Nedaleko iznad Ramića dvora se nalazi križanje staza (Struge, Bukova, Lipa). Odabiremo Bukovu stazu za uspon, kao i prošli put.

Ranije smo razmišljali da potegnemo gore preko Struga. Međutim, to je duži put i nismo bili sigurni imamo li toliko kilometara u nogama za cijeli dan, s obzirom na situaciju i visinsku razliku koju ćemo proći (računali smo da bi se skupilo oko 30km sve skupa, na oko 1900m uspona). Neka ostane za neki drugi put.

Bukova staza za uspon

Zaista je prekrasna jesen, no šumska staza i neobično pozicioniranje sunca ne dopuštaju posebno kvalitetno fotkanje putem. Najteži dio ove staze je otprilike od osmog do desetog kilometra uspona, gdje se treba ponešto snalaziti po stijenama te potegnuti po strminama.

Vratimo se sad na moj kenjkasti dan 😅. Kako nisam bio sav svoj, u jednom trenutku uspio sam nakratko zagubiti markaciju. Nastavio sam bez markacije uzbrdo, lagano penjuckati po grotama, dok je Danči ostala kod zadnje vidljive markacije i tražila iduću. Ona je, jasno, ubrzo pronašla markaciju i stazu, dok sam se ja i dalje petljao po grotama i provlačio kroz šikaru.

Ljuta Danijela i Nervozan Dejan

To nije imalo za posljedicu ništa drugo, nego ljutu Danijelu („Ideš mi na živce! Stvarno si idiot, zar baš ništa nisi naučio u ovoj godini?!“), gubitak vremena, ali i poklopca objektiva. Naravno, od svega me je upravo gubitak poklopca najviše nanervirao. I kad se to doda na prilično usran osjećaj koji sam imao od ranog jutra, ili petka večeri, zabava može početi 😂.

Idućih 15 minuta hodamo u tišini, svaki sa svojim mislima. Danči je vjerojatno smišljala 101 način kako da me zadavi, a ja sam vrtio po glavi gdje bi mogao naručiti novi poklopac, koliko bi mogao koštati i koliko bi brzo mogao stići, pritom motajući objektiv u Buff maramu 😅.

Srećom vrijeme je prekrasno i neobično toplo za ovo doba godine pa se brzo vraćamo u ritam, iako strmi šumski put tome nimalo ne pridonosi. Ali šuma je prekrasna, jesenska, sva u toplim bojama i nemoguće je ostati ravnodušan.

Vaganski vrh

Ubrzo ispadamo na, kako bismo mi to rekli, ličku stranu Velebita. Prolazimo Babino jezero i posljednje kilometre do vrha uživamo u pogledima na sve strane. Posebno čarobni su pogledi na maglovitu Liku, koja još niti ne zna da je lijep i sunčan dan. Ove jeseni smo zaista imali sreće s planinarenjima iznad oblaka, a nadamo se da će se taj trend i nastaviti (iako sumnjamo, sad kad smo to i napisali 😂).

Dolazak na vrh obilježen je hladnim vjetrom i stiskanjem na travi uz rakiju od šljive i sendviče. Ima ponešto planinara i svi traže zavjetrinu za odmor i uživanje. Pogled je zaista čudesan, a mi već planiramo kako s Vaganskog proći greben do Visočice na jednu i greben do Svetog brda na drugu stranu.

Neka iduća dva izleta, svakako. Ovo nam je definitivno jedan od najljepših dijelova Velebita i šteta bi bilo ne iskoristiti još pokoji, ovako prekrasan, jesenski dan.

Lipa staza za spust

Nakon kvalitetnog odmora i ponešto fotkanja na vrhu, bježimo s hladnog vjetra uz poneko Danijelino glupiranje po putu 😄. Krećemo u smjeru Svetog brda te nam se, nakon nekoliko minuta, ukazuje skretanje desno na Lipu stazu. Nije nešto posebno označeno tablom (ili barem mi to nismo vidjeli), već je samo oznaka trostrukog križanja iscrtana na kamenu. No, kako smo već bili ovdje, nonšalatno skrećemo i nastavljamo dalje.

Uskoro stižemo na sipar po kojem je ova staza poznata i koji obilježava većinu spusta do šume. Da sam u potpunosti zdrav, mislim da bih trčao jer je sipar uvijek zabavan za nizbrdo. Za razliku od suprotnog smjera, naravno. Zaista nikome ne bismo preporučili ovu stazu za uspon. Ako baš ne uživate u tome da idete jedan korak naprijed i dva natrag, sipar je uvijek najbolji za umorne povratke.

Relativno brzo stižemo u hlad šume i skidamo slojeve koji su nas štitili od hladnog vjetra. Pogled na sat ne ulijeva nam previše nade, jer nas čeka još prilično visine i kilometraže za savladati. Povratak je dug i do planinarskog doma Paklenica smo prilično iscijeđeni.

Povratak na parkiralište

Ovdje opet kreće gužva koja postaje sve veća, što smo bliže parkingu. Do dolaska u penjačke smjerove pred kraj puta, gužva je takva da se jedva prolazi između ljudi na putu do parkinga.

Stižemo do auta. Napokon je gotovo, slavodobitno zaključismo! Ukupno smo nalupali oko 22 km, oko 8.45 sati i oko 1900 metra uspona te jednako toliko spusta. Samo na uspon smo potrošili 5 sati. Nekako ostaje dojam da smo mogli (i trebali) puno brže, da ja nisam čitav dan bio čangrizava i kenjkava stara baba kojoj ništa ne ide od ruke i noge 😁.

Nedjelja uz more

Nedjeljni povratak u Rijeku prekidamo s kratkim stajanjem na vidikovcu iznad Zrmanje te nešto dužim stajanjem u uvali Zavratnica.

Napravili smo đir s rive u Jablancu do Zavratnice, uređenom šetnicom uz more. Zapravo smo se tu oboje kilavili, uživali u suncu i oporavljali umorna tijela pivom i slatkišima. Koliko god kao zemlja živimo od turizma, najljepše je uz našu obalu kada nema nikoga – ako nas pitate. Samo sunce, more i mi, primorska idila u svojem najboljem izdanju.

Dolazak u Rijeku na jedvite jade obilježavam uzdahom olakšanja – vikend je napokon gotov! Srećom je produženi pa još stignemo odmarati, pisati priče i planirati sljedeći vikend koji je već pred vratima.