Sjeverni Velebit posjetili smo kao posljednji izlet prije cijele ove drame uzrokovane virusom, a kraj iste obilježili smo na sličan način – posjetom južnom Velebitu. Već smo spomenuli da nismo česti gosti na Velebitu (kad god možemo preferiramo odlazak u Alpe), no prvo situacija s ograničenim kretanjem, a zatim i želja da nešto vratimo u domaći turistički proračun, su nas gotovo natjerali da neke odluke razmotrimo iz drugih kuteva – i bio je to pun pogodak!
Ovo nam je, vjerojatno, jedan od najljepše provedenih vikenda unatrag jako dugo vremena. Popeli smo se na dva najviša velebitska vrha – Vaganski vrh (1757m) u subotu i Sveto brdo (1751m) u nedjelju. Iako je vikend bio prilično oblačan i djelomično kišan, ovaj kraj nas je svejedno oduševio i pokazao kako nikad ne treba imati predrasude te ići u nove avanture s predumišljajem.
Bazu smo ovoga puta postavili u Starigradu-Paklenici, a izuzev prilične temperature i sparine koja je vladala, osjećaj je bio kao da smo u sredini zime došli u Dalmaciju – naime, nedostatak turista itekako se osjetio. Iako je za turističke djelatnike to iznimno loša okolnost, nama je to išlo na ruku – mir i tišina, bez gužvi, čista priroda (kako morska, tako i planinska). Vremenska prognoza nije bila na našoj strani (od četvrtka je bila najavljivana kiša), ali nas to nije previše opterećivalo – predugo se nismo maknuli iz našega grada, bili smo željni avanture, imali smo plan i gotovo ništa nije moglo utjecati na to.
S obzirom na očiti nedostatak malo jačeg planinarenja posljednjih mjeseci, pitali smo se kako ćemo svladati toliku visinsku razliku, i to dva dana zaredom. Subotu smo rezervirali za uspon iz parkinga u NP Paklenica, dakle s oko 70 metara nadmorske visine, kroz Veliku Paklenicu pa sve do Vaganskog vrha na 1757 metara, a osim same visinske razlike bili smo svjesni da će ta ruta biti i prilično dugačka. Za nedjelju smo imali sličan plan koji je uključivao prolaz kroz Malu Paklenicu do Svetog brda – otprilike ista visinska razlika i udaljenost.
Činjenica je da nismo ležali dok su trajale mjere uzrokovane pandemijom, ali duge gradske šetnje teško mogu nadoknaditi vertikalne kilometre – jedini način da se pripremiš za planine je ipak da se penješ na njih.
Subota – Vaganski vrh
Polazak u jutarnjim satima nije dao nagovijestiti ništa bolje vrijeme od onoga navedenog u prognozi pa, nakon kupovine ulaznica i parkiranja, naša avantura mogla je početi. Zaista mali broj ljudi koji srećemo tijekom jutra govori da se situacija i dalje nije vratila u normalu. No svejedno, po putu se pitamo gdje su naši ljudi i zašto se ne koriste blagodati potpuno slobodnih planinarskih staza i smjerova za penjanje, koliko ti pogled seže? U svakome slučaju, u tišini uživamo u jutarnjim krajolicima koji nas okružuju i fotkamo poneki upečatljivi detalj, ponajprije masivnu stijenu Anića kuka, ali i ostalih opremljenih i čistih stijena za penjačke gušte. Dobro uređena staza do doma Paklenica omogućuje nam da unutar sat i pol stignemo do križanja na kojem ćemo odlučiti kojim putem krenuti. Također, brzi dolazak do Ramića dvora i kratko savjetovanje s lokalcima ostavlja nas pri zacrtanom – uspon po Bukovoj stazi, a povratak preko staze zvučnog imena Lipa staza.
Prateći markacije relativno lako pronalazimo Bukovu stazu, a ime staze postaje puno jasnije kada shvaćamo da se nalazimo u vrlo staroj i prekrasnoj bukovoj šumi. Iako sam rođeni Goranin i bukva mi nije strana, nisam nikada vidio ovako velike i masivne bukve. Čini se da je ovdje nešto u zraku i zemlji da ih tjera tako visoko i razgranato u zrak, ali i u širinu. Hlad koji stvaraju barem malo pomaže u zaista sparnome danu, iako sunca praktički i nema. Najgore vrijeme za planinarenje – oblačno i sparno, bez daška zraka. Nadamo se da dolazak na veće visine donosi i olakšanje u vidu vjetra i nižih temperatura.
Pogledi koji prate stazu zaista su prekrasni i gotovo cijelim putem može se vidjeti Novigradsko i Karinsko more, Maslenički most te stijenovita pustoš otoka Paga. Ne moram niti spomenuti da putem ne srećemo apsolutno nikoga, a i vidi se da staza nije nešto pretjerano korištena. Ona je, naravno, išla iza mene izbjegavajući paučinu, a količina iste koju sam ja putem pokupio učinila je da ponovno imam kosu😁. Osim guštera, kukaca i ptica, jedini uživamo u prirodnoj harmoniji po putu. Relativno naporan uspon ili bolje reći njegov najveći dio završavamo po izlasku iz šume, gdje nas dočekuje tipičan i prekrasan velebitski kraj. Kratko provjeravamo kartu te uz još jedan kraći uspon stižemo do Babinog jezera (1589m), gdje se uskoro sreću staze Bukova i Struge te je vidljiv naš konačni cilj – nemamo niti pola sata do vrha.
Pogledi s Vaganskog vrha nisu nam bili spektakularni jer je jednostavno mutan dan na sve strane, ali svejedno uživamo u fotkanju. Još malo vremena provodimo u odmoru i kratkom razgovoru s par planinara na vrhu, koji su došli iz smjera Struga.
Pogledom tražimo Sveto brdo koje nam je sutrašnji cilj. Nastavljamo istočno po grebenu kako bismo locirali Lipu stazu kojom se vraćamo natrag. Ujedno počinje i lagana kiša koja će nas pratiti do kraja dana, no ne kvari nam dojam. Dobro, možda malo dok smo išli po siparu na početku spusta, gdje smo morali biti nešto oprezniji nego inače zbog mokre stijene. Inače, ovu stazu nikako ne bismo preporučili za uspon – naime, mislimo da bi uspon bio obilježen tempom jednog koraka naprijed, tri natrag, što bi sigurno utjecalo na nepotrebnu potrošnju energije i raspoloženja. Što se tiče spusta, ova staza je pun pogodak – osim što je zabavno trčati po takvom siparu nizbrdo, cijelo vrijeme prati vas predivan pogled na more 😊.
Ubrzo dolazimo do šume koja nas štiti od lagane kiše te prepuni dojmova dolazimo do Ramića dvora, gdje se spajamo na već nam poznatu stazu. Kako se spuštamo u kanjon sve je više šetača i penjača, a dolaskom do auta vidimo da se stvorila i nekakva gužva tijekom dana. Konačna bilanca je 9 sati hoda, 24 kilometra, 4100 metara ukupne visinske razlike i dva umorna, ali ozarena lica koja kreću u apartman na zasluženi odmor. Ovo je bio uspon u alpskom stilu, minus tehnička komponenta puta, ali nikako nije za preporučiti ako niste u dobroj kondiciji.
Nedjelja – Sveto brdo
Nakon slabo prospavane noći zbog ozbiljnog umora i sparine, sljedeće jutro krećemo na Sveto brdo. Prvotni plan iz Male Paklenice te još jedan polazak sa „nule“ na 1700+ metara nije nam se činio izgledan nakon jučerašnjeg dana pa malo „varamo“ 😊. Mijenjamo plan i odlučujemo smanjiti visinsku razliku tako što ćemo se autom odvesti na Libinjsku kosu (makadamska cesta ide s lakat zavoja u selu Modrič) na nekih 800 metara nadmorske visine.
Nakon oko 2 km hoda po makadamskoj cesti dolazimo do Malog Libinja, gdje već ima par auta. To znači da ćemo danas ipak sresti i ponekog planinara više, za razliku od jučer. Krećemo u pravcu za Vlaški grad i zaista uživamo u spektakularnim panoramama mora i planina. Za razliku od jučer, ovdje nema šume pa nas sunce grije od ranog jutra. Izgleda da je zato ovaj kraj prepun planinskog cvijeća i bilja – prekrasno za vidjeti, a neopisivo za mirisati. Zrak je toliko ispunjen mirisima i okoliš bojama da izgleda nestvarno lijepo, a trčeći gušteri neprestano skreću pozornost na neki novi busen cvijeća, kakav do sada još nismo vidjeli. Pravi planinsko-mediteranski ugođaj, malo je reći da smo ostali oduševljeni.
Dolaskom na križanje za Ivine vodice shvaćamo koliko je dobra odluka bila ne krenuti od nule jer smo zbilja umorni, a pogled sa sedla na šumu iznad Male Paklenice pokazuje da bismo morali jako potegnuti da svladamo taj put. Fotkamo još par pejzaža i nastavljamo dalje do početka grebena, gdje nam se otvara pogled na današnji cilj – Sveto brdo.
Obuzima nas dobro raspoloženje pa, unatoč zamoru, brzo potežemo do vrha. S vrha gledamo i slikamo nevjerojatnu igru magle iznad Like i čudesan pogled na obalu i otoke. Planinara i trekera danas je znatno više pa se kratko s lokalcima konzultiramo oko rute za povratak. Odlučujemo se za povratak preko skloništa Dušice i natrag na Malo Libinje.
Tek na kraju vidimo da od skloništa Dušice postoji i staza za Libinjsku kosu, ali gledajući iz daljine konje i krave na ispaši na Malom Libinju, ne marimo previše za tu stazu već pokušavamo stići na Malo Libinje dok su konji i krave još tamo 😊.
Stižemo i fotkamo ih, ali nažalost ne uspijevamo dovoljno brzo reagirati da u kadar uhvatimo i poskoka koji nam se izležavao na putu. Današnji dan zaključujemo s 17 km i 3200 metara ukupne visinske razlike. Mrtvi umorni vraćamo se u apartman i na ponovno zasluženi odmor.
Mogu reći da smo zaista uživali. S obzirom da do sada nismo bili u ovome dijelu Velebita, ovo nam je možda najljepši velebitski krajolik – nećemo 100% tvrditi, treba istražiti još Velebita 😊. Mislim da svatko ovdje može naći nešto za sebe i da svakako treba posjetiti ove planine prije ljetne žege, ali nakon zimskih bura.
Ponedjeljak – Plitvička jezera
Da nam ovaj mini godišnji odmor ostane u zaista dobrome sjećanju pobrinuli smo se treći dan, kada smo se uputili na Plitvička jezera. Lišeni gomile turista uživali smo u obilasku gotovo svih jezera. Unatoč prilično oblačnom danu, doživjeli smo neke fantastične krajolike. Šetali smo oko 5 sati i napravili nepunih 20 kilometara, ali se u potpunosti isplatilo provesti dan u vječnom zelenilu i vodenom bogatstvu. Mislim da fotke najbolje opisuju ljepotu pa do sljedeće priče, uživajte… 😊.