U proteklih godinu i pol dana ugurala se čitava korona kriza (mi je zovemo samo „apstinencija od Alpa“), moja stravična nesreća, težak oporavak, komplicirana operacija i jedan poseban vrh.
Da mi je netko rekao da ću u istoj godini za dlaku poginuti, teško se ozlijediti, izgubiti svaki mišić u tijelu i popeti se na neki alpski vrh, rekao bih „Ok, samo ne baš tim redoslijedom“. Dakle, nepunih šest i pol mjeseci od operacije vratili smo se u Alpe.
Iako smo oboje bili veliki optimisti oko mojeg oporavka ili, bolje reći, našeg zajedničkog oporavka, teško smo mogli zamisliti da ćemo debelo prije kraja ove godine zagaziti na neki vrh u slovenskim alpama.
Danima sam gledao što bih realno mogao popeti, a da se ne dovedem u neugodnu situaciju previše tehničkog uspona ili nedajbože neuspjelog uspona jer nisam bio sposoban.
Odabrao sam Storžič (2132m) u Kamniško-Savinjskim alpama, jer je to jedna mala planina s pedigreom velike planine. Prekrasni pogledi, relativno težak greben i divna priroda karakteristike su koje krase svaku veliku planinu, a tako i naš mali Storžič.
Vjerojatno se svatko normalan pita zašto, nakon svih nedaća koje smo prošli, kao prvi uspon odabrati grebensko priječenje i to u doba kada prvi snjegovi i mrazovi otežavaju ionako težak uspon. A posebno za nekoga tko potencijalno još nema ni potpunu motoriku, a kamoli kondiciju i izdržljivost za nešto takvo?
Odgovor je vrlo jednostavan ili, bolje rečeno, nema ga. Zato što mi to radimo. Zato što smo osjećali da bismo mogli. Zato što smo se morali testirati. Zato što više nismo mogli „igrati polako i sigurno“.
Planine nisu samo divni vidici i čudesna priroda iz sigurnosti svoje komforne zone. One su dizanje u dva u jutro, duga vožnja, naporan uspon, tjelesni i mentalni izazovi.
Svi neprestano prikazujemo kroz slike i objave kako je negdje bilo divno i kako smo svi super. No istina je uvijek negdje između, a mi prokleto volimo taj sloj između – iako mu je okus nikakav 😅.
Kada nam je zazvonio sat u 2:30h, skočili smo iz kreveta kao da nas svi vrazi gone. Odjenuli smo se u 15 minuta i već se potiho spuštali po stubištu, nakrcani do zuba. Kao da sama kazna ranog dizanja nije dovoljna, uslijedilo je tri i pol sata vožnje kroz maglu, izbjegavanje košuta uz cestu i na cesti te za kraj prilično loša bijela cesta do ishodišta – Doma pod Strožičem. Zatim bezvoljni doručak u autu i već smo bili na nogama.
Tako to treba prikazati prosječnom čovjeku, no znate li što smo mi vidjeli? Ovako nekako: idemo u alpe, idemo u alpe, idemo u alpe 😂!
Zaista volimo mnoge outdoor aktivnosti, ali odlazak u visoke planine nam je toliko prirodan i tu se toliko osjećamo kao da je sve na mjestu, da sve ovo što se događa prije, poslije i usput nije ni važno. Nije da nam nije teško, naravno da je zahtjevno i da nema tu komfora, ali to su samo stvari koje treba izdržati da dobiješ ono što želiš.
I, kako smo odlučili da na Storžič idemo preko grebena (po putu čez Psico), a ne nekom laganicom koja se nudila kao najlogičniji izbor?
Pogledali smo slike kod kuće i odmah utvrdili da nam je to previše, uzevši u obzir situaciju. Putem lažemo jedan drugoga da ćemo lagano (po jugozahodnem žlebu), dok se u glavama kuju planovi. U danom trenutku dođemo do križanja na kojem piše Zelo zahtevna pot i Lažja pot, pogledamo se i kažemo si „Ajmo probati!“ 😁.
Da je sve normalno to ne bi bilo ni pitanje, no ovako, naravno da smo razmotrili sve opcije. Ali ako te srce vuče na jednu stranu, a mozak na drugu – uvijek slušaj srce 😊.
Krenuli smo s masom upitnika iznad glave, a na prvim visećim i zračnim dijelovima grebena pokazivali smo mix kakanja u gaće uzrokovanog potpunom zahrđalošću i stare rutine savladavanja čega god da se nađe ispred nas. I onda još malo kakanja u gaće pa još malo savladavanja toga što se nađe ispred nas i tako naizmjenice do vrha 😅.
Po putu smo uživali u nastajanju dana koji je bio prekrojen suncem i oblacima, a na početku grebena društvo nam je pravila Sita – Brittany pointer pasica koja nije imala strpljenja čekati svog gazdu negdje iza, već se neprestano pojavljivala kraj nas, nestajala do gazde pa se opet pojavljivala kraj nas. I tako sve dok u jednom trenutku nije u potpunosti nestala s gazdom, koji nije ni planirao nastaviti dalje ovim grebenskim putem, već samo ispasti do prvog vidika iznad oblaka.
Trebalo je neko vrijeme da se opustimo i shvatimo da je to ono što smo čekali već mjesecima – ne samo zbog ozljede, nego i svih ovih problema s pandemijom.
Bili smo potpuno sami po putu, što je bilo i za očekivati jer je ovo, uz put skozi Žrelo, najteži pristup na vrh. Staza je dobro osigurana gdje treba, iako se većinu puta radi o neosiguranom grebenu. Uvijek pozdravljamo što manje željeza u brdima jer je osjećaj puno prirodniji nego kao kod ferata (iako i one nose svoje prednosti i veselja).
Trošimo nevjerojatno mnogo vremena na fotkanje, ali gdje god se okreneš čudesno je. Nije samo bio lijep dan, nego je za nas bio i poseban, onako povratnički. Trebalo je uzeti vremena za prihvatiti činjenicu da smo opet u alpama.
Kada se na ionako zahtjevan greben doda snijeg i „led“ na najzahtjevnijim dijelovima, stvari postaju ozbiljne. Tada se sjetimo izreke da avantura počinje tek kada stvari krenu naopako 😄.
Šalu na stranu, ovo je bio jedan stvarno ozbiljan test za oboje. Toliko čekanja u proteklih nekoliko mjeseci zaista nam se poigralo s mozgovima. Više ni sami nismo bili sigurni kada i kako ćemo se vratiti u tračnice, iako je sve govorilo da će to biti uskoro. No, taj uskoro nikako da dođe – do danas!
Zapamtit ćemo ovaj Storžič, i to samo po dobrome. Nema ništa bolje nego natovariti velika očekivanja ispred sebe, ispuniti ih i tepati si u glavi kako se stvari vraćaju na mjesto – bilo to skroz istinito ili ne. Jesmo li spomenuli da je na vrhu bilo čudesno? Možda i bolje da nismo, jer smo opalili preko 500 fotki pa bolje da one pričaju priču umjesto nas.
Možda je „zanimljiviji“ bio spust prema Poljani, po jugozahodnem žlebu, praćen gomilom blata s vlažnim brabonjcima 😅. Ako je naše kakanje po grebenu obilježilo uspon, onda je neprekidna kakica i nezamislivo blato po spustu gotovo natjerala autore ovog teksta da nazovu priču „Kakica na Storžiču“ 😂.
No, to ne bi bilo fer jer je ovo bio jedan od najljepših dana za nas u posljednjih pola godine, a možda i puno duže. Nema ljepšeg osjećaja od onoga kad se sjetiš zašto sve ovo radiš.
Puno puta sam se u zadnjih 6 mjeseci vježbajući pitao hoću li izdržati sve ovo i opet postati normalan, ali u glavi sam imao samo jednu sliku – nas dvoje na nekom vrhu, umorni i iscrpljeni, s osmjehom od uha do uha. Nema boljeg motiva od toga – a kada se napokon slika iz glave obistini, samo dobiješ suze na oči i vrućinu u prsima.
Mislili smo da ćemo na vrhu biti ludi od smijeha i euforije, a u stvarnosti smo pola sata proveli sa suzama u očima, nabijeni emocijama koje su napokon dobile priliku izaći van.
Nisam se ni blizu još oporavio onako kako bih želio, ali sada mogu omirisati da je blizu. I to ne uskoro, kako smo si govorili cijelo ovo vrijeme, nego je već tu – dogodilo se danas i događat će se, nadamo se, još mnogo puta.
Nadam se da će nam čitatelj ovog teksta oprostiti emocije i tekst koji nema puno veze sa samim usponom, ali ovo ionako nije bio uspon, niti je trebao biti. Prije izleta bila je to planina velikih želja i očekivanja. Za vrijeme izleta bila je to planina dvojbi i sumnji u sebe. Na kraju izleta postala je to planina ustrajnosti, ostvarenih želja i ispunjenih očekivanja.
Onima koji se uvijek brinu oko brojki možemo reći da nam je trebalo 8 sati sve skupa, 10 km dužine i 1350 metara uspona i toliko spusta (u spust računamo sat vremena uživanja na vrhu). Tko neće biti previše emocionalan, fotkati svaki korak i ne umirati od trenutka i ljepote na vrhu, može skinuti sat s ovog vremena. A ako nekim slučajem po spustu ne bude enormnog blata (ili niste čistunci kao mi, koji su ga na sve načine pokušali zaobići 😂) može se skinuti i dva sata ukupno, možda i više.
Ono što je zaista bitno naglasiti je da je ovo daleko od uspona za početnike. Greben je prozračan, a neki dijelovi zaista izloženi i izazovni. No, kao što rekoh, ovo zapravo nije priča o usponu pa se radije ostavimo detalja (ako vas nešto od toga zanima, pišite nam u komentarima). Ovo je priča o povratku u alpe, bez loših dijelova jer ih za nas nije ni bilo.
Svašta je još ispred nas i neće sve biti lijepo, no ovaj dan je bio savršen i takvog ćemo ga pamtiti. Mali veliki Storžič, mala planina velikih emocija…
