Naš godišnji odmor u Bohinju započeo je veslanjem i kupanjem u Bohinjskom jezeru. Za promjenu, nismo si navalili visoke ciljeve – plan je bio uživati na jezeru i potegnuti dva dana u brda.
Za prvi izlet u planine krenuli smo od Koče pri Savici kroz Komarču do Črnog jezera, a zatim kroz dolinu Triglavskih jezera do vrha Kanjavec. Zvuči puno i u rečenici, a kamoli uživo – a tako je i bilo 😁. Relativno rani dolazak do parkinga kod Koče pri Savici spašava nas plaćanja parkinga pa se brzo otiskujemo u pravcu Komarče, staze kojom ćemo započeti i završiti današnji dan.
Užasna sparina koja nas prati putem ne olakšava poprilično strmi uspon po stazi kroz Komarču, koji je ipak lišen nekih posebno tehnički zahtjevnih dijelova (iako se može reći da je na nekim dijelovima malo izloženiji, ali više po pitanju pogleda na dolje i dojma te vrtoglave padine – nije za one koji se boje visina 😅). Staza je dobro osigurana sajlama koje su, ruku na srce, potpuno nepotrebne za uspon i sasvim prigodne za spust.
S obzirom na strminu, brzo napredujemo. Kroz 1 sat i 20 minuta smo na obalama Črnog jezera (1294 m), sa svladanih 650 metara visine i nešto više od 2 kilometra duljine. Ovdje nabacujemo prvi predah.
Relativno se brzo upućujemo dalje, prema Koči pri Triglavskih jezerih (1685 m), odnosno Dvojnog jezera. Do jezera stižemo, koliko se sjećamo, za oko sat i 30/45 minuta. Nismo nešto opterećeni vremenom pa podosta fotkamo ovu zaista prekrasnu dolinu, u kojoj smo zadnji put bili prije nekoliko godina s malo drugačijim itinerarom (tada smo kretali s planine Blato).
Dvojno jezero je u slabom stanju, ali je vjerojatno na putu ka oporavku, s obzirom da su slovenski biolozi odlučili ukloniti ribu iz jezera koja nije autohtona. Kao i uvijek kada se ljudi umiješaju u prirodne procese, nastane kaos – tako je bilo i ovdje. Netko pametan je odlučio naseliti ribe koje nisu prirodne tome staništu, one su pomalo istrijebile sve što su mogle zbog nedostatka hrane, organizmi koji su se brinuli za zdravlje jezera su nestali, trava i alge su učinile svoje…no, tu smo gdje jesmo.
Nastavljamo prema najljepšem jezeru ovih alpa, ako nas pitate, a to je jezero v Ledvicah (Veliko jezero, „bubreg“ jezero, 1831m). Ovaj biser doline je za svakoga tko je prvi put ovdje zaista neočekivan prizor, dok svi mi koji smo već bili tu jedva čekamo baciti oko na njegove smaragdne obale. Odlučujemo odmoriti i ubaciti nešto u kljun na vidikovcu iznad jezera, uz malo fotkanja i uživanja u prekrasnom danu.
Ovdje nekako osjećamo i prvi umor pa kratko razmjenjujemo ideje za dalje – nastaviti za Kanjavec, skrenuti za Veliko Špičje ili prema Zelnaricama. Nakon kraće debate odlučujemo nastaviti na Kanjavec, a kao rezervni plan ostavljamo skretanje za Zelnarice – ako po putu shvatimo da ne možemo do Kanjavca. Putem prolazimo i Zeleno jezero, međutim ne zadržavamo se.
Oznake za Prehodavce nam skreću pozornost na Zasavsku koču na Prehodavcih, koja vjerojatno ima jedan od najljepših pogleda u cijeloj Sloveniji. Kad vam se prvi puta ukaže lanac planina s Jalovcem i njegovom moćnom stijenom u prvom planu, Mojstrovke i Prisojnik gotovo da jedva dođu do izražaja. Nastojimo uhvatiti taj pogled jer vremena za krug do Koče nemamo, dug je još uspon pred nama.
Uskoro stižemo do križanja za Zelnarice, ali ionako znamo da nećemo odustati od planiranog pa kako god ispalo – nastavljamo dalje! Po putu nam društvo radi kozorog koji je vrlo opušten i rado pozira našem objektivu, a mi uživamo u dobrodošloj pauzi te raskoši mišića i gracioznosti ove životinje. U kakvom kraju žive nije ni čudo kako su žilavi i mišićavi, ovdje samo najjači opstaju.
Kako se nadamo da imamo barem malo snage i žilavosti kao i naš prijatelj, guramo se dalje u smjeru Hribarica i hvatamo prvo skretanje lijevo za Kanjavec (2569 m). Za vas koji niste dosad bili – sve je dobro označeno i mogućnost za grešku je minimalna.
Vrućina je na vrhuncu, a naša snaga dijametralno suprotna – dok smo se dovukli do sedla dvaju vrhova Kanjavca, već smo lagano potrošeni i zreli za malo ozbiljniji odmor. Ukupno smo potrošili oko 5 sati i 30 minuta do vrha, za oko 14 km dužine i nekakvih 2200 metara uspona. Nismo baš brzi, ali puno smo fotkali, uživali i odmarali…sve u svemu, nismo ni nezadovoljni brzinom.
Na vrhu je prava uživancija od pogleda, a naročito na greben od Prisojnika do Razora pa zatim skroz do Škrlatice. Triglav je kao na dlanu i imamo dojam da bismo odavde mogli pljunuti na njega 😁. Prekrasne Julijske alpe u punom sjaju! Društvo nam pravi par žutokljunih galica i do sada nama nikada viđeni snježni vrabac. Ovaj maleni momak (ili cura) je bio itekako znatiželjan pa smo ga se uspjeli dobro nagledati. Uvijek je lijepo vidjeti neku novu vrstu i uživali smo dok je trčkao oko nas tražeći ostatke hrane.
Nakon polusatnog odmora na vrhu („dužeg odmora“, rekao bi Dejan 😄), stiže vrijeme za povratak. Zbog nešto lošeg snijega i prokleto trusnog terena kojim smo ipak lakše prošli uzbrdo, odlučujemo promijeniti rutu za spust i napraviti povratak preko Hribarica. Ok, nije samo zato, nego je tu i naša vječna volja da radimo kružne staze i ne vraćamo se preko istih puteva 😊. Uz pokoji dio spusta koji traži koncentraciju i malo lakšeg penjanja, nema težih dijelova te smo učas na sedlu pod vrlo impresivnom stijenom vrha Mišeljski konec (odmah ga kandidiramo za bucket listu).
Mrtvi smo umorni i neprestano gore-dolje po stazi ne pomaže našim kilavim nogama, no relativno brzo stižemo do onog prvog križanja za Kanjavec i sada nastavljamo povratak po istom putu po kojem smo i došli. Bljak! Šalimo se, naravno 😁. Imali smo odličan uspon i povratak po istoj stazi nas nije nešto posebno deprimirao, ali moj bolan vrat i leđa sigurno jesu.
Pored jezera sada prolazimo kao pored turskog groblja i praktički trčimo do Koče pri Triglavskih jezerih, gdje se nadamo popiti hladno pivo. Od silne žurbe, taman pred Kočom, Danijela bez gledanja preskače navadnog gada (iliti riđovku po naški) koji se raširio posred staze, jednog od dva koja smo vidjeli taj dan i, igrom slučaja, oba blizu Koče. Ja zakašnjelo vičem „pazi zmija“, a Danijela se u tom trenutku samo uključila i počela skakutati – jasno, 2 metra nakon što ju je već prošla 😂. Baš smo bili prizor za vidjeti!
No, lako za zmije – pivo čeka. Uzimam tri, skidamo ruksake, trusimo pive i svi bolovi nestaju. Gledamo na sat i vidimo da ako ne požurimo, ulovit će nas mrak. Palimo motore i relativno brzo prolazimo Črno jezero i spajamo se opet na Komarču. One sajle s početka priče, za koje smo ujutro zaključili da nisu nužno potrebne, sada dođu taman da možemo zadržati brzinu i olakšati koljena 😁.
S prvim sumrakom već smo kod auta, a tu nas čekaju nova dva aspirina u frižideru 😅. Kakav dan! Satovi pokazuju da smo bili na putu ukupno 12 i pol sati, cca 27 km i oko 2400 metara uspona (a toliko i spusta). Nije loše za par ljudi u najboljim godinama, ali sada nam treba odmor. GPS trag izleta možete preuzeti OVDJE.
Naredna dva dana samo veslamo, plivamo, pijemo na jezeru i pratimo prognozu. Plan za drugi izlet je bio jednodnevni Triglav s Uskovnice, ali vidimo da će biti kišno. Svaki dan je padalo malo kiše, ali taj četvrtak je ipak najavljena veća kiša pa moramo mijenjati plan. Nije nam se dalo treći dan zaredom provesti na jezeru pa svejedno tražimo neku planinsku alternativu.
Krećemo poznatim putevima s planine Uskovnica prema Toscu. Nažalost, na prvoj izloženoj strmini vidimo da je voda napravila zemljani odron te odnijela stazu i dobar dio brda pa bez puno razmišljanja okrećemo malo natrag i upućujemo se prema planini Konjščica.
Na planini Konjščica nas hvataju prve kapi kiše, ali kako nam baš ništa neće ovi dan pokvarit, nastavljamo prema Viševniku preko Srenjskog prevala. Za uvjete ove planine nema nikoga, sve skupa desetak ljudi u cijelom danu, što je čudo neviđeno – kiša je učinila svoje. Ne zadržavamo se dugo na vrhu i nabadamo neoznačenu stazu kraj izvora Zlate vode za povratak na Konjščicu.
Kratka borba s gustim raslinjem, kiša, promašen spust prema Konjščici pa povratak po stazi koja vodi s Rudnoga polja i uskoro smo na stazi po kojoj smo krenuli – kao da smo malo hodali danas! Ok, nema frke, stišćemo gas i nakon dobrih 20 km i oko 1500 metara uspona (koji smo začinili sa puuuno obilazaka), stižemo do auta.
Napokon gotovo, godišnji je bio super, ali kako to kažu na TV prodaji – to nije sve! Iduća dva dana provodimo u Imoli, na dugo očekivanom koncertu Pearl Jam-a (odgađali su ga, zbog korone, od 2020.). Malo je reći da je bilo vrhunski – kada smo u nedjelju navečer došli do svojeg kauča, imali smo osjećaj da je godišnji trajao tjednima.
To je to, a do nove priče uživajte u fotkama – mi sigurno hoćemo 😁.
