Napokon je pao ozbiljniji snijeg u slovenskim Alpama – znam, vrlo neobična izjava s obzirom da je već ožujak, no što jest jest – zima u planinama zbilja je krenula, a koliko je vremena ispred nje tek ostaje za vidjeti.
Kako oboje i dalje muku mučimo sa kojekakvim virozama i alergijama, nismo ni blizu forme da napravimo neki super i ozbiljan alpski uspon – tako da nam ove vremenske prilike ne znače previše, barem ne zasada. Čini se da moja uobičajena mantra kako „nisam bio bolestan 15 godina“ napokon može pasti u zaborav, jer posljednjih šest/sedam mjeseci bio sam sve samo ne zdrav. Osim očitih posljedica na fizičku formu, već je malo i psiha nagrižena – motivacija nikad nije bila problem kada su planine u pitanju, no svako toliko iskusiti pad u tjelesnoj snazi postao je i poseban zahtjev za mentalnu stranu. Sreća u nesreći je da smo oboje klasa optimist i totalni smo zaljubljenici u prirodu, divljinu i planine pa se nosimo s time kako znamo i umijemo – smišljamo nove kategorije izleta u planine, one za „kada smo bolesni pa idemo nešto lakše s puno sunca“.
Kako smo oboje danas relativno zdravi, a najavljeno je odlično vrijeme, prst odluke pao je na nama vjerojatno jedan od najdražih izleta, koji sam već u ranijim postovima i najavio. To je uspon s mora, iz mjesta Medveja, do najvišeg vrha Učke, Vojaka (1396 mnv). Dakle, može se zaključiti da nismo odlučili švercati se na našu klimavu formu, već ćemo, iz inata bolesti, napraviti 1400-1500 visinskih metara gore-dolje u nekih 17-18 km dužine.
Uspon nema tehnički zahtjevnih dijelova, ali obiluje prekrasnim vidicima i vjerojatno je jedini u našoj okolici gdje možete nabiti takvu visinsku razliku i provjeriti kako dišete kada je kondicija u pitanju. Sličan uspon je, naravno, moguć iz svih gradića podno Učke: Lovrana, Ike, Mošćeničke Drage pa i Opatije, zašto ne! Tko želi skratiti put i poštedjeti noge za par stotina visinskih metara, preporuka je uspon iz Lovranske Drage ili Dobreča, a da ne spominjem znatno viša moguća ishodišta Veprinac ili pak prijevoj Poklon, ako ste baš odlučili da danas nije vaš dan😊.
Dižemo se relativno rano, kvalitetan doručak, pakiranje stvari i već oko 9,30h parkirani smo u Medveji i krećemo. Zaista smo mnogo puta išli ovim putem, ali nikad nam nije zamoran i dosadan, što zbog lijepih pogleda koji počinju već nakon pola sata hoda, što zbog činjenice da sedam dana nismo radili ništa! Probijamo prvi znoj i lagano napredujemo do Lovranske Drage, a ja uobičajeno razmišljam gdje bismo mogli slijedeći vikend – iako još nismo ni krenuli s današnjim danom, ne mogu protiv sebe…
Dok napredujemo, razmišljam o ovim neprestanim problemima sa zdravljem i kako se nositi s time i usput se prisjećam sjajnog filma poznatog alpinista i filmaša Jimmya China, kojeg smo sinoć ponovno pogledali – Meru, o usponu trojice alpinista nikad osvojenom rutom Shark’s Fin. Problemi s kojima su se nosili po usponu, pa odustajanje pred sam kraj, pa novi pokušaj par godina kasnije i sve nedaće između. Postalo mi je jasno da sam ga sinoć podsvjesno stavio na repertoar, jer ga pamtim kao sjajnu motivaciju – ne samo za planine, nego i općenito za život.
Oboje se osjećamo u redu, fotkamo neke zanimljive kadrove po putu i srećemo nekoliko ljudi u povratku i usponu. Nakon, za nas relativno dugih i neuobičajenih, 2h50min stižemo na prilično zgužvan vrh po pitanju posjetitelja. Vojak je jedan od najviših vrhova sa pristupnom cestom i to se, nažalost, obilato koristi. Iako je uspon sa glavne ceste dug samo 5 km u jednom smjeru (ako se ide cestom, a ne šumskim putem) i ne spada u najveće izazove koje ćete napraviti za svoga života, čini se da se i dalje priličan broj ljudi odluči dovesti autom na vrh, nabaciti par fotki i natrag nakon 5 minuta provedenih na vrhu.
Šteta, jer je pogled krasan onoliko koliko je uspon bio težak – tako se barem kaže, a i ne mogu se ne složiti s time. Zbilja su nam se neki od najtežih planinskih vrhova pokazali i najljepšima, vjerojatno baš zato jer su bili potrebni krv, znoj i suze da ih dohvatimo – vrlo često doslovno tim redoslijedom😊. Ne radimo to zato da bismo osvojili vrh, nego upravo suprotno, da bi isti osvojio nas i da ga zapamtimo zauvijek – po dobrome, naravno! Kao što je Jimmy Chin izjavio, „The best alpinists are the ones with the worst memory.“ – ovo nas uvijek nasmije, kad god se sjetimo nekih „groznih“ izleta, teško osvojenih planinskih vrhova i naših rezigniranih, ali neuvjerljivih, izjava po povratku da nećemo nikad više….
Ok, nisu svi ljudi isti, svatko uživa u tome kako želi, a mi znamo kako to nas ispunjava. Na vrhu Učke fotkamo nekoliko prekrasnih kadrova i uživamo u pogledu na sve strane, ponajviše na Julijske alpe koje se, s novim snijegom, nevjerojatno ističu po ovakvom vremenu. Na brzinu, na kuli, gledam urezane vrhove u mramor i prisjećam se nekih starih uspona, ali zbog gužve nemamo neku posebnu volju da se gore zadržavamo, iako nema vjetra i prekrasan je dan.
Krećemo natrag, uvijek kružnom turom, prema Maloj Učki pa zatim smjer Medveja koji nas nagrađuje čudesnim pogledima prema Krku, Cresu i Malom Lošinju – slike govore same za sebe i nemam potrebu opisivati te panorame.
Na dobro označenom križanju možete odabrati smjer lijevo prema Lovranskoj Dragi ili desno prema Medveji koji vas spušta direktno na cestu ili, ako nas pitate, plažu.
Za razliku od ljetnih mjeseci i vreve turista u kampu i na plaži, posjetitelja je jedva šaka, a mi fotkamo posljednje kadrove današnjeg dana. Dobro iskorištenog dana, iza kojeg ne slijedi, nadam se, sedam dana pauze kao prethodni put.
Da ne čekate idući vikend, tijekom tjedna pokušat ću se dohvatiti neke priče iz prošlosti, zimske naravno, ipak je ožujak i zima je tek počela…